Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-61/06 (M. O.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-61/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-61/06, rješavajući apelaciju Marjana Ojdanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marjana Ojdanića podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka, broj KŽ-200/05 od 15. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka, broj K-810/90 od 24. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marjan Ojdanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ranko Dukić advokat iz Banja Luke, podnio je 11. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj KŽ-200/05 od 15. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-810/90 od 24. februara 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 3. februara 2006. godine.

2. Apelant je po optužnici Okružnog tužilaštva Banja Luka optužen da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Nakon provedenog krivičnog postupka, Osnovni sud je presudom, broj K-810/90 od 24. februara 2005. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo za koje je optužen te mu je izričena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Osnovni sud je utvrdio da apelant 7. januara 1989. godine, u Banja Luci upravljajući vlastitim putničkim vozilom, krečući se u pravcu centra grada brzinom od najmanje 39,6 km/h, postupajući suprotno članu 110. stav 3. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, nije smanjio brzinu kretanja i nije uspio izbjeći kontakt sa oštećenom A.B. i prednjom desnom–bočnom stranom vozila udario je spoljašnju desnu stranu natkoljenice oštećene, koja je zatim glavom udarila u vjetrobransko staklo i pala na asvalt, zadobivši povrede koje su rezultirale smrću. Ovakvo činjenično stanje Osnovni sud je utvrdio na osnovu zapisnika o uviđaju, vještačenja po vještacima saobraćajne struke, sudskog vještaka medicinske struke i drugih dokaza koji su mu bili na raspolaganju. Postupanje apelanta i odnos prema nastupjelim posljedicama krivičnog djela prilikom utvrđivanja krivice ocjenjeni su u okvirima nehata. U odnosu na apelanta, cjeneći osobito olakšavajuće okolnosti koje ga karakterišu, Osnovni sud je primjenio odredbe o ublažavanju zapriječene kazne i izrekao kaznu zatvora od tri mjeseca koja je ispod posebnog minimuma kazne propisane za ovo krivično djelo.

3. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu. Apelant je u žalbi osporavao utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i odluku o kazni. Okružni sud je presudom, broj KŽ-200/05 od 15. novembra 2005. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda, broj K-810/90 od 24. februara 2005. godine. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje brižljivo cjeneći provedene dokaze, dao uvjerljivo obrazloženje zašto ih prihvata, da je pravilno primjenio materijalni propis i jasno obrazložio oblik vinosti apelanta. Posebno je prvostepeni sud, ističe dalje Okružni sud, dao razloge zbog čega pojedine od kontradiktornih dokaza prihvata i druge odbacuje. U odnosu na izrečenu kaznu Okružni sud navodi da je apelantu izvršeno ublažavanje kazne ispod propisanog minimuma, dok KZ RS ostavlja mogućnost da se umjesto kratkotrajne zatvorske kazne (do tri mjeseca), na zahtjev apelanta takva kazna može zamjeniti novčanom kaznom.

4. Nezadovoljan navedenim presudama Okružnog suda i Osnovnog suda apelant je Ustavnom sudu, podnio apelaciju u kojoj iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Apelant smatra da nije kriv za nastalu saobraćajnu nezgodu i tvrdi da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i poklonili vjeru vještacima saobraćajne struke Vojislavu Subotiću i Nedeljku Vučenu, a potpuno zanemarili nalaz i mišljenje vještaka Saobraćajnog fakulteta Beograd i Fakulteta tehničkih nauka Novi Sad, na osnovu kojih, da ih je sud prihvatio, ne bi bio odgovoran za nastalu saobraćajnu nezgodu. Dalje apelant navodi da je trebalo usaglasiti nalaze vještaka medicinske struke i tada ocjeniti da li se oštećena kretala unazad, odnosno utvrditi kako je došlo do povrjeđivanja, pa samim tim i da li je kriv ili ne. Ističe da je Okružni sud samo paušalno odgovorio na žalbene navode i smatra da su redovni sudovi na ovaj način povrijedili njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od

27. juna 2003. godine).

8. U odnosu na prigovor apelanta da redovni sudovi nisu uzeli u obzir vještačenja po vještacima saobraćajne struke koja idu njemu u korist, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocjene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamjeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima poklonili vjeru, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud proveo niz vještačenja kako po vještacima saobraćajne struke tako i po vještacima medicinske struke, pa je njihove nalaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da sud nije prihvatio nalaze i mišljenja vještaka koji idu u korist apelantu, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud taj dokaz analizirao i dao vrlo detaljna i razložna obrazloženja o tome zašto te nalaze i mišljenja ne prihvata. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažnjom ispitao i analizirao sve nalaze vještaka, kao i ostale predočene dokaze, i da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u vezi sa neprihvatanjem nalaza vještaka Saobraćajnog fakulteta Beograd i Fakulteta tehničkih nauka Novi Sad, ubjedljivi i logični, pa Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova.

9. Također, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost niti povredu prava apelanta na pravično suđenje time što su sudovi ocjenili opravdanim da u cilju utvrđivanja materijalne istine nije potrebno provoditi usaglašavanje vještaka medicinske struke a vezano za kretanje oštećene i nastale povrede, jer njihovi nalazi u bitnom nisu kontradiktorni. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo: «Naime, doktor Jusufbegović Sead je ostavio mogućnost da se pješakinja mogla kretati i unazad i unaprijed, a dr. Karan nije potpuno odbacio mogućnost vraćanja pješakinje unazad, s tim što smatra da je najvjerovatnija mogućnost da se ona nije vraćala unazad, jer je kretanje unazad neuobičajeno, neprirodno [...]» Ustavni sud zapaža da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka detaljno pojasnili da i eventualno prihvatanje navoda apelanta da se oštećena kretala korak dva unazad apsolutno ne oslobađa njegovu odgovornost, jer stoji obaveza vozača da se pješačkom prelazu približava dovoljno umjerenom brzinom da ne ugrožava pješaka koji je već stupio na pješački prelaz a po potrebi da i zaustavi svoje vozilo da bi propustio pješaka.

10. U vezi sa navodima apelanta na okolnost da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio niti jedan dokaz pa čak ni navod na okolnost tvrdnji da Okružni sud nije odgovorio na žalbene navode, zbog čega se isti ocjenjuju kao očigledno (prima facie) neosnovani

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i vještaka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Sud je primjenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmatrao Okružni sud.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-61/06 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio