Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-134/06 (Z. B.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-134/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-134/06, rješavajući apelaciju Zijada Bukvarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Bukvarevića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-27/05 od 20. oktobra 2005. godine i presude Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-1894/03 od 28. septembra 2004.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Bukvarevića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-27/05 od 20. oktobra 2005. godine i presude Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-1894/03 od 28. septembra 2004.

godine, u odnosu na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Bukvarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, podnio je, 24. januara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hrcegovine (u daljnjem tekst: Vrhovni sud), broj Rev- 27/05 od 20. oktobra 2005. godine i presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1894/03 od 28. septembra 2004. godine.

2. Općinski sud u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P-202/03 od 1. oktobra 2003. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje Općine Kalesija (u daljnjem tekstu: tužena), broj 07/7-34-6-856/03 od 9. aprila 2003. godine, o prestanku radnog odnosa i rješenje, broj 02-34-6-856-2/03 od 30. aprila 2003. godine, kojim se odbija prigovor apelanta na rješenje o prestanku radnog odnosa. Istom presudom obavezuje se tužena da apelanta vrati na rad, te da mu uspostavi radno pravni odnos počev od 12. aprila 2003. godine, da mu isplati na ime naknade plaće novčani iznos od 290,00 KM za period od 11. aprila 2003. godine do 30. aprila 2003. godine, te novčane iznose na ime neisplaćenih plaća za preostale mjesece do povratka na rad, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli a neisplaćeni mjesečni iznos i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 495,00 KM, a sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-1894/03 od 28. septembra 2004. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je prvostepeni sud na dobro utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da je tužitelju radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme po odredbi člana 19. stav 4. i člana 20. tačka 7. Zakona o radu, a na primjenu kojeg zakona, upućuje odredba člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima službenika organa uprave). Nadalje, ovaj sud ističe da je zasnivanje radnog odnosa službenika u organima uprave uređeno odredbama čl. 8-18. navedenog zakona, pa u konkretnom slučaju, suprotno rezonovanju prvostepenog suda, nema mjesta primjeni odredaba Zakona o radu. Dakle, zaključuje Kantonalni sud, apelantu je zadnjim rješenjem tužene zasnovan radni odnos na određeno vrijeme počev od 23. jula 2001. godine, pa do 11. aprila 2003. godine, kada mu je prestao radni odnos istekom vremena na koji je bio zasnovan, te rješenja tužene nisu nezakonita.

4. Odlučujući o reviziji koju je na presudu drugostepenog suda izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-27/05 od 20. oktobra 2005. godine, reviziju odbio. U obrazloženju odluke Vrhovni sud ističe da se prema odredbi člana 18. Zakona o radnim odnosima službenika organa uprave, radni odnos na određeno vrijeme zaključuje samo u određenim situacijama, za obavljanje određenih poslova, a najduže godinu dana. Kako tim zakonom nije uređen predmetni radni odnos u slučaju apelanta, Vrhovni sud zaključuje da se u konkretnoj situaciji trebaju primjeniti opći propisi o radu i to čl. 19, 20, 21. i 21 a Zakona o radu, a na koje upućuje član 7. Zakona o radnim odnosima službenika organa uprave. Sud dalje navodi da je izmjenjenim članom 19. stav 4. Zakona o radu, propisano da ako zaposlenik izričito ili prečutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno sa istim poslodavcem zaključi uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Uslov za primjenu navedenog člana, navodi dalje sud, je činjenica da su između poslodavca i zaposlenika zaključivani i obnavljani ugovori o radu. Vrhovni sud na kraju zaključuje da se u predmetnom slučaju ne može primjeniti član 19. Zakona o radu, s obzirom da između apelanta i tužene nikada nije zaključen ugovor o radu a apelantov radno pravni status je određen rješenjima tužene o zasnivanju radnog odnosa, koja rješenja imaju obilježja pismene izjave koja sadrži podatke koje određuje izmjenjeni član 21. Zakona o radu.

5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Iz sadržaja apelacije proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što drugostepeni sud nije otvorio raspravu po žalbi tužene na kojoj bi imao mogućnost da iznese i pojasni navode iz tužbe, te u pogrešnom tumačenju materijalnog propisa.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stava 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase:

« 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

«4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što drugostepeni sud nije po žalbi tužene otvorio raspravu na kojoj bi on imao mogućnost iznošenja navoda iz tužbe. Ustavni sud napominje da će prema članu 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03), drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocjeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Dakle, u konkretnom slučaju drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocjenio da to nije potrebno, s obzirom da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i proveo dokazni postupak, a nije našao povredu odredaba parničnog postupka od strane prvostepenog suda. Drugostepeni sud prema novom parničnom zakonodavstvu, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje cijeni sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava, na šta je obavezan po službenoj dužnosti i obavezi stranke da iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze radi utvrđenja tih činjenica. Iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa, proizilazi da apelat nije ni dostavio odgovor na žalbu tj. nije ni ukazivao drugostepenom sudu na eventualnu potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom. Apelant je u postupku pred prvostepenim sudom imao mogućnost pristupa sudu, iznošenja činjenica i predlaganje dokaza i prvostepeni sud je na osnovu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog propisa udovoljio u cjelosti njegovom tužbenom zahtjevu. Drugostepeni sud, kao što je već navedeno, postupajući po žalbi tužene je ocjenio da nije potrebno zakazati raspravu jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i izveo sve dokaze ali je pogrešno primjenio materijalno pravo, te je žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.

9. Apelant se žali i na pogrešno tumačenje materijalnog propisa. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Ustavi sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

10. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud i Kantonalni sud su dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te na osnovu istih izveli zaključak da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da su ta obrazloženja proizvoljna, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant je također navo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na rad iz čl. 6. i

7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1996. godine), gdje je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-134/06 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio