Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-57/06 (Š. Ž.)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-57/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-57/06, rješavajući apelaciju Šabana Žunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šabana Žunića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-440/04 od 6. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-
427/01 od 14. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šaban Žunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Hajrudin Helić, advokat iz Gračanice, podnio je 9. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-440/04 od 6. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-427/01 od 14. novembra 2003. godine.
2. Apelant je vlasnik poslovnog prostora u Doboju u ulici Cara Dušana ZUTC broj lokala 35-34, veličine 35 m2 (u daljnjem tekstu: poslovni prostor). Tokom rata apelant je izbjegao iz Doboja. Dragana Todorović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je predmetni poslovni prostor koristila kao privremeno napuštenu imovinu u periodu od 20. juna 1994. godine do 15. februara 2000. godine. Tužiteljica je 15. oktobra 1994. godine sa preduzećem JP »Dobojinvest» Doboj zaključila ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji joj je zapisnički predat u posjed 20. juna 1994. godine. Ugovorom o zakupu apelantica se obavezala da će sanirati predmetni poslovni prostor i staviti ga u funkciju. U zapisniku o uvođenju u posjed su konstatovana postojeća oštećenja predmetnog poslovnog prostora i to oštećenja zidova, stolarije, štokova, nedostatak vrata, električnih instalacija, vodovodnih instalacija. Tužiteljica je predmetni poslovni prostor dovela u funkciju i koristila kao kafić, sve do 15. februara 2000. godine, kad ga je predala nadležnom organu Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS, nakon čega je apelant uveden u posjed predmetnog poslovnog prostora.
3. Presudom Osnovnog suda, broj P-427/01 od 14. novembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-440/04 od 6. decembra 2005. godine, apelant, kao tuženi je obavezan da tužiteljici isplati, na ime neosnovanog bogaćenja, iznos od 3.996,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. jula 1998. godine, kao dana podnošenja tužbe, do konačne isplate i na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 4.000,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužiteljica odbijena.
4. U obrazloženju prvostepene presude se ističe da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je sporni poslovni prostor prilikom ulaska tužiteljice u isti bio oštećen, te je sud priznao tužiteljici osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu troškova koji su bili nužni da se otklone oštećenja konstatovana u zapisniku o uvođenju tužiteljice u posjed predmetnog poslovnog prostora, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužiteljica odbijena. Osnovni sud je dao pravnu ocjenu utvrđenih činjenica, navodeći da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na odredbama čl. 210. do 219. Zakona o obligacionim odnosima, koji regulišu materiju sticanja bez osnova, kao i na odredbi člana 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji privremenom korisniku daje pravo na naknadu neophodnih troškova. Sud je naveo da smatra da je za dosuđeni iznos tužiteljica poboljšala vrijednost poslovnog prostora, te da su to bila neophodna ulaganja, a da tužiteljica ugrađene stvari, odnosno izvršenu sanaciju ne može iz poslovnog prostora kao nekretnine izdvojiti bez oštećenja i te stvari i oštećenja nekretnine. Poništenjem pravnog osnova za korištenje poslovnog prostora i odlaskom iz nekretnine čiju vrijednost je uvećala svojim novčanim ulaganjem, tužiteljica ima umanjenje imovine u dijelu uloženih sredstava u poslovni prostor apelanta, dok apelant ima uvećanje imovine u visini sredstava koje je u njegov poslovni prostor uložila tužiteljica, ovo umanjenje i uvećanje su u međusobnoj vezi, pa je apelant obavezan da prema navedenim zakonskim odredbama tužiteljici nadoknadi vrijednost njenih ulaganja.
5. U obrazloženju drugostepene presude drugostepeni sud se očitovao na žalbene navode apelanta i ocijenio da je neosnovana njegova žalbena tvrdnja da je pobijana presuda donesena povredama parničnog postupka. Pri tome drugostepeni sud se pozvao na član 8. Zakona o parničnom postupku, po kojem je stvar slobodnog sudijskog uvjrenja da izvrši ocjenu izvedenih dokaza, u okviru kriterija određenih u tom zakonsko propisu i našao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao sve potrebne razloge za svoje odlučenje. Također, drugostepeni sud je ocijenio i da je žalbeni prigovor da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovan i da nema uporišta u sadržaju spisa predmeta. Odbijen je i prigovor da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog propisa, te je navedeno da je prvostepeni sud dao dovoljne pravne razloge, koje i drugostepeni sud prihvata o primjenjivosti odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima i člana 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine na konkretnu pravnu situaciju. Stoga je drugostepeni sud zaključio da osnovanost žalbenih prigovora ne proizilazi iz spisa predmeta, niti se dovodi u pitanje činjenično stanje utvrđeno pred prvostepnim sudom, pa je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u njenom osporenom dijelu, kao pravilnu i na zakonu zasnovanu.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je isticao tokom postupka okončanog osporenom presudom, te se žali da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno primjenili materijalno pravo. Apelant navodi da se, po njegovoj ocjeni, u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu institut neosnovanog bogaćenja, nego odredbe koje regulišu institut poslovodstva bez naloga, kad se pri vršenju tuđih poslova poslovođa bez naloga mora rukovoditi stvarnim ili vjerovatnim potrebama onoga čiji je posao. Također, apelant smatra da sudovi pogrešno primjenjuju odredbe člana 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koja privremenom korisniku daje pravo na naknadu neophodnih troškova, budući da ni jedno ulaganje tužiteljice nije po ocjeni apelanta bilo neophodno, nego je tužiteljica vršila ulaganje da bi stvorila uslove za bavljenje privrednom djelatnošću, dakle za vlastite potrebe, a ne u interesu apelanta, kao vlasnika objekta. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što pobijane presude «direktno utiču na umanjenje (njegove) imovine».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, ispitujući dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
10. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da preuzme ulogu redovnih sudova u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Iz navoda apelacije i predočene dokumentacije proizilazi, da su redovni sudovi utvrdili pravno relevantno činjenično stanje: da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora, da je tužiteljica predmetni poslovni prostor preuzela oštećen i da je imala određene neophodne troškove pri njegovoj sanaciji, da je isti dovela u funkciju i da je predmetni prostor tako saniran predan u posjed apelantu. Sudovi su dali pravnu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i zaključili da su se stekli uslovi za primjenu člana 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i člana
210. Zakona o obligacionim odnosima, po kojim tužiteljici pripada pravo na povrat uloženih sredstava, koji za tužiteljicu predstavljaju umanjenje imovine, a za apelanta predstavljaju neosnovano obogaćenje. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili pobijane presude primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelant u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također, smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, o čemu je Ustavni sud već dao svoju ocjenu u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović