Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-93/06 (Goran Pranjić M. Lukić)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-93/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-93/06, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića M. Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Pranjića M. Lukića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Mostaru, br. Pž-I-91/05 od 5. decembra 2005. godine i Pž-I-17/05 od 1. aprila 2005. godine, rješenja Općinskog suda za prekršaje u Mostaru, br. IPS-1048/05 od 23. septembra 2005. godine i P-III-1730/04 od 19. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Pranjić M. Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je, 17. januara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), br. Pž-I-91/05 od 5. decembra 2005. godine i Pž-I-17/05 od 1. aprila 2005. godine, rješenja Općinskog suda za prekršaje u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. IPS-1048/05 od 23. septembra 2005. godine i P-III-1730/04 od 19. novembra 2004. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje pravosnažnog rješenja Kantonalnog suda, broj Pž-I-91/05 od 5. decembra 2005. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 3. februara 2006. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije. Ustavni sud je odlukom, broj AP-93/06 od 9. februara 2006. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Općinski sud je rješenjem, broj P-III-1730/04 od 19. novembra 2004. godine, apelanta oglasio krivim zbog prekršaja iz člana 6. Zakona o javnom redu i miru i zbog prekršaja iz člana 11. stav 1. tačka 3. kažnjivo po članu 66. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije i izrekao mu jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM. Pored kazne apelantu je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja samurajskog mača «Katana» oštrice dužine oko 80 cm. Također je odlučeno da apelant na ime troškova prekršajnog postupka plati paušalni iznos od 20 KM. U obrazloženju rješenja se, između ostalog, navodi da je apelant oglašen krivim za navedene prekršaje jer je u postupku utvrđeno, kao nesporno, da je apelant 9. maja 2003. godine oko 18,40 ispred obiteljske kuće u naselju Potoci narušio javni red i mir na način što je prijeteći prišao svom susjedu P.R. držeći samurajski mač dužine oko 80 cm, čije je nabavljanje, držanje i nošenje zabranjeno, što je kod P.R. izazvalo osjećaj fizičke ugroženosti, te su radnje apelanta okvalifikovane kao prekršaji za koje je oglašen krivim i kažnjen.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem, broj Pž-I-17/05 od 1. aprila 2005. godine, djelimično uvažio i preinačio rješenje prvostepenog suda u pogledu odluke o kazni, te apelantu za prekršaje opisane pod tač. 1. i 2. rješenja izrekao novčanu kaznu u iznosu od po 150,00 KM. Na osnovu člana 35. Zakona o prekršajima apelantu je za oba prekršaja izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM i određeno da je istu dužan platiti u roku od 15 dana po prijemu drugostepenog rješenja, a u protivnom ista će se zamjeniti kaznom zatvora računajući svakih započetih 50,00 KM novčane kazne za jedan dan zatvora. Nadalje, Kantonalni sud je, povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti, preinačio pravni osnov za izricanje zaštitne mjere tako da se apelantu za prekršaj opisan pod tačkom 2. izreke pobijanog rješenja, a na osnovu člana 66. stav 2. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije izriče i zaštitna mjera oduzimanja samurajskog mača «Katana» oštrice dužine 80 cm koja će se po pravosnažnosti rješenja staviti na raspolaganje PU Mostar, bez prava naknade apelantu. U ostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmjenjeno.
4. U obrazloženju drugostepenog rješenja se, između ostalog, ističe da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kad je radnje apelanta okvalifikovao kao prekršaje iz člana 6. Zakona o javnom redu i miru i zbog prekršaja iz člana 11. stav 1. tačka 3. kažnjivo po članu 66. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije. Drugostepeni sud je prihvatio ocjenu prvostepenog suda da nisu postojale okolnosti koje bi isključile apelantovu odgovornost i ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je apelanta oglasio krivim i kaznio za počinjene prekršaje. Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravnog osnova za izricanje zaštitne mjere oduzimanja oružja kojim je počinjen prekršaj, jer je ocijenio da se prvostepeni sud pogrešno pozvao u izreci na član 59. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, i pozvao se na odgovarajući član 66. stav 2. navedenog zakona, kojim je propisano da se za prekršaj koji se apelantu stavlja na teret pod tačkom 2. prvostepenog rješenja obavezno izriče zaštitna mjera oduzimanja oružja. Drugostepeni sud je uvažio žalbeni prigovor okrivljenog apelanta u odnosu na odluku o kazni, jer je pored svih olakšavajućih okolnosti na strani okrivljenog apelanta koje je utvrdio prvostepeni sud (činjenica da je priznao prekršaje, osobne i imovinske prilike apelanta) našao da počinjenim prekršajima nisu nastupile nikakve štetne posljedice i da je okrivljeni apelant nezaposlena osoba, pa bi plaćanje kazne u jedinstvenom iznosu od 500,00 KM ugrozilo njegovu egzistenciju, a nije prihvatio ocijenu prvostepenog suda da je težina prekršaja otežavajuća okolnost na strani apelanta, pa je iz navedenih razloga preinačio odluku o kazani.
5. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru, broj Pvl-3/05 od 23. maja 2005. godine, odbačen je kao nedozvoljen apelantov zahtjev za sudsku zaštitu izjavljen protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Pž-I-17/05 od 1. aprila 2005. godine. Apelant navodi da je protiv navedenog rješenja Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine podnio zahtjev za vandredno preispitivanje o kojem još uvijek nije odlučeno.
6. Rješenjem Općinskog suda, broj IPS-1048/05 od 20. juna 2005. godine određeno je da se novčana kazna u iznosu od 500,00 KM kojom je apelant kažnjen zamjenjuje za kaznu zatvora u trajanju od deset dana. Dalje je određeno da ako apelant uplati novčanu kaznu navedeno rješenje se neće izvršiti, a započeto izvršenje kazne zatvora će se prekinuti.
7. Rješenjem Općinskog suda, broj IPS-1048/05 od 23. septembra 2005. godine, izvršena je ispravka rješenja Općinskog suda, broj IPS-1048/05 od 20. juna 2005. godine, tako što umjesto iznosa od 500 KM treba da stoji iznos od 300 KM, a umjesto kazne zatvora u trajanju od deset dana treba da stoji kazna zatvora u trajanju od šest dana.
8. Rješenjem Općinskog suda, broj IPS-1048/05 od 23. septembra 2005. godine novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, kojom je kažnjen apelant, zamjenjena je u kaznu zatvora u trajanju od šest dana, te određeno ako apelant naknadno uplati novčanu kaznu rješenje se neće izvršiti, a započeto izvršenje kazne zatvora će se prekinuti.
9. Protiv rješenja o zamjeni novčane kazne Općinskog suda, broj IPS-1048/05 od 20. jula 2005. godine i od 23. septembra 2005. godine apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem, broj Pž-I-91/05 od 5. decembra 2005. godine, odbio kao neosnovanu.
10. Općinski sud je pozivom, broj IPS-1048/05 od 30. januara 2006. godine, pozvao apelanta da u roku od deset dana od dana prijema poziva dođe u sud radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od šest dana jer u određenom roku nije platio kaznu u iznosu od 300,00 KM.
11. Apelant je 1. februara 2006. godine podnio Općinskom sudu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora.
12. Apelant navodi povrede čl. 1. i 3, člana 6. stav 1, člana 9. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku Konvenciju, čl. 7. i 8. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, čl. 7, 14. stav 1. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, člana 1. stav 1. tač. 2, 5. i 14. Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo do «grube povrede njegovih osnovnih ljudskih prava i sloboda od strane treće osobe [...] na što je odreagirao na način pobliže opisan u rješenju Općinskog suda, broj III-1730/04 od 1. aprila 2005. godine». Apelant dalje navodi da je nezakonito oglašen krivim za narušavanje javnog reda i mira, što je «pristrano i na strani podstrekača izvršenja prekršajnog djela». Apelant navodi da pravosnažno rješenje Kantonalnog suda, broj Pž-I-91/05 od 5. decembra 2005. godine, na osnovu kojeg očekuje izvršenje kaznene sankcije, jer ne želi preduzeti plaćanje novčane kazne «pod ovakvim okolnostima», za njega predstavlja ozbiljno nanošenje nematerijalne štete koju argumentira «samim podnošenjem ove apelacije».
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Budući da apelant smatra da mu je u prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije, kojem odgovara član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjiv u konkretnom slučaju, odnosno da li se u prekršajnom postupku odlučivalo o osnovanosti «krivične» optužbe protiv apelanta.
16. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršajne norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
17. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o javnom redu i miru i Zakonu o nabavci, držanju i nošenju oružja i municije. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana
6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije treba biti da odvrati od takvog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom slučaju, norme kojima su propisani prekršaji se odnose na sve građane, one imaju opći karakter i ne primjenjuju se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. Svrha kazne u prekršajnom postupku u konkretnom slučaju je sprečavanje ponašanja kojima se vrši povreda javnog reda i mira, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o «krivičnoj» optužbi, te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj.
18. Nezadovoljstvo apelanta pobijanim rješenjima Općinskog suda i Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su prekršajni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan preuzeti ulogu redovnih sudova, pa tako ni sudova za prekršaje, u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
19. U kontekstu navedenog, cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da su sudovi za prekršaje utvrdili pravno relevantno činjenično stanje, koje ni apelant nije osporavao, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje primjenjeno odgovarajuće materijalno pravo, s tim da je drugostepeni sud djelimično preinačio prvostepeno rješenje u dijelu u kom je utvrdio pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na pravni osnov za izricanje zaštitne mjere oduzimanja oružja i u odnosu na odluku o kazni, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Iz navedenih razloga, u odnosu na navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U odnosu na ostale navode apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant samo nabraja čitav niz prava i sloboda zagarantovanih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima, za čije navodne povrede ne nudi bilo kakve dokaze, osim paušalne tvrdnje da je podnošenje apelacije dovoljan argument kojim dokazuje osnovanost svojih navoda. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz čl. 1. i 3, člana 9. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske Konvencije, člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku Konvenciju, čl. 7. i
8. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, čl. 7, 14. stav 1. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, člana 1. stav 1. tač. 2, 5. i 14. Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje ovih navoda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu, očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović