Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-34/06 (M. K.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-34/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP 34/06, rješavajući apelaciju Mirsada Kryeziua, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Kryeziua, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-491/05 od 15. novembra 2005. godine i rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Kv-50/05 od 15. septembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Kryeziu (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, trenutno u KPZZT Zenica, podnio je, 6. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-491/05 od 15. novembra 2005. godine i rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv-50/05 od 15. septembra 2005. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-2/2000 od 1. februara 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Kž-104/01 od 27. augusta 2001. godine, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo ubojstva iz člana 171. stav 2. tačka 7. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. septembra 2000. godine pa nadalje.

3. Kantonalni sud je rješenjem, broj Kv-50/05 od 15. septembra 2005. godine, odbacio kao neosnovan apelantov zahtjev za obnovu postupka, uz obrazloženje da je odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:ZKP) propisano da će se krivični postupak ponoviti u korist osuđenog ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača, odnosno da je do presude došlo uslijed krivičnog djela sudije ili osobe koja je vršila istražne radnje u kojim se slučajevima pravosnažnom presudom mora dokazati da su navedene osobe oglašene krivim za odnosna krivična djela. Budući da apelant uz zahtjev za ponavljanje postupka nije priložio kao dokaz pravomoćnu presudu o kršenju navedenih odredbi od strane istražnog sudije, sud je zaključio da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka. Sud je dalje naveo da je apelant podnosio i zahtjev za zaštitu zakonitosti ali je taj zahtjev odbijen kao neosnovan presudom Vrhovnog suda, broj Kvl.z-17/02 od 25. juna 2004. godine, budući da je apelantu u istražnom postupku kao i na glavnom pretresu predočeno da se može koristiti svojim maternjim jezikom ali se apelant odrekao tog prava izjavljujući da on razumije bosanski jezik što je konstatovano zapisnički uz apelantov potpis.

4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Kž-491/05 od 15. novembra 2005. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda. U obrazloženju je navedeno da je prema stanju spisa apelant u toku istražnog postupka i glavnog pretresa, uredno upozoren od strane suda ali da se apelant odrekao prava da se postupak vodi na njegovom jeziku te da je pravilno prvostepeni sud zaključio da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka budući da apelant nije uz zahtjev dostavio pravomoćnu presudu kojom bi dokazao da je do osporene presude došlo usljed krivičnog djela sudije, sudije porotnika ili osobe koje je vršila istražne radnje.

5. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da mu nije omogućeno da se koristi svojim maternjim (albanskim) jezikom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud prvenstveno konstatira da apelant osporava rješenja koja su donesena u postupku po apelantovom prijedlogu za ponavljanje krivičnog postupka okončanog pravomoćnom presudom Kantonalnog suda, broj K-2/2000 od 1. februara 2001. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak po prijedlogu za ponavljanje postupka tiče utvrđivanja «osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje (...) osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta».

9. U konkretnom slučaju apelant je oglašen krivim za krivično djelo i pravosnažno osuđen presudom Kantonalnog suda broj K-2/2000 od 1. februara 2001. godine. U tom postuku se odlučivalo o «osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suprotno navedenom u postupku po apelantovom prijedlogu za ponavljanje krivičnog postupka sud je odlučivao samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne, u smislu utvrđivanja postojanja zakonom propisanih uvjeti za ponavljanje postupka, te se dakle u tom postupku nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža šire garancije (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2404/05 od 20. decembra 2005. godine).

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o povredi prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, moraju odbiti kao inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-34/06 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio