Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-60/06 (PP «Vrelo» Beograd)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-60/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-60/06, rješavajući apelaciju PP «Vrelo» Beograd, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PP «Vrelo» Beograd, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
282/03 od 16. maja 2005. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Pž-16/02 od 4. oktobra 2002. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj Ps-157/2000 od 15. maja 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PP «Vrelo» Beograd (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banja Luke, podnio je, 11. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-282/03 od 16. maja 2005. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-16/02 od 4. oktobra 2002. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Ps-157/2000 od 15. maja 2001. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Ps-157/2000 od 15. maja 2001. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se obaveže tuženik JPŠ «Srpske šume» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženik) da apelantu isporuči količinu od 4.480 kubnih metara oblove građe uz naknadu parničnih troškova, zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženika i nastupanja zastare potraživanja.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženika radi isporuke oblove građe po osnovu ugovora zaključenog 25. marta 1992. godine te aneksa br. I, II i III zaključenih dana 27. aprila 1992. godine, 10. januara 1994. godine i 15. maja 1995. godine te je sud po provedenom postupku a na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su ugovor i aneksi ugovora zaključeni između apelanta, s jedne strane i ŠG «Šator» Glamoč, s druge strane, da je obaveza isporuke preuzeta u ime i za račun ŠG «Šator» Glamoč, te da je stoga u konkretnoj pravnoj stvari pasivno legitimisano navedeno preduzeće a ne tuženik. Vezano za protokol zaključen 2. augusta 1996. godine između apelanta, tuženika i ŠG «Šator» Glamoč sud je naveo da je tač. 2. i 3. navedenog protokola preciziranoda isključivu obavezu izmirenja i isporuke trupaca u odnosu na apelanta ima DP «Šumarstvo» iz Glamoča odnosno ŠG «Šator» Glamoč kao njegov pravni sljednik te da je iz navedenih razloga osnovan istaknutu prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika. Sud je ocijenio osnovanim i prigovor zastare budući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 11. aprila 2000. godine a sporna obaveza po ugovoru preuzeta 1992. godine odnosno po zaključenom protokolu najkasnije 1. oktobra 1996. godine, pa budući da se sporno potraživanje odnosi na potraživanje iz ugovora u privredi to je sud našao da je isto, obzirom da je protekao trogodišnji rok, u smislu čl. 25. i 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zastarjelo.
4. Okružni sud je presudom, broj Pž-16/02 od 4. oktobra 2002. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružni sud prihvatio kao pravilan stav Osnovnog suda, prema kojem je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika budući da se tuženik nije ugovorom, aneksima i protokolom obavezao da izvrši ugovornu obavezu prema apelantu. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod apelanta prema kojem je tuženik protokolom od 2. augusta 1996. godine preuzeo dug po ugovoru iz 1992. godine i aneksima budući da je iz teksta protokola jasno vidljivo da tuženik nije sa apelantom zaključio ugovor u smislu člana 446. ZOO (ugovor o preuzimanju duga). Obzirom na navedeno sud je zaključio da su bespredmetni žalbeni navodi koji se odnose na prigovor zastare spornog potraživanja.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-282/03 od 16. maja 2005. godine, odbijena je revizija apelanta kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je naveo da su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite budući da iz navedenog ugovora i njegovih aneksa proizilazi da u ovom ugovornom odnosu tuženik nije ugovorna strana te imajući u vidu da protokol iz 1996. godine nema elemente ugovora o pristupanju dugu iz člana 451. ZOO jer tuženik tim protokolom nije preuzeo dug koji je prema apelantu imao DP «Šumarstvo» iz Glamoča odnosno ŠG «Šator» Glamoč kao njegov pravni sljednik.
6. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) navodeći da postupak u ovoj pravnoj stvari u cjelini nije bio pravičan te da osporene presude u suštini ne ispunjavaju zahtjeve prava na pravično suđenje. Apelant navodi da je pogrešan zaključak sudova da postoji nedostatak pasivne legitimacije tuženika, ne spori da je apelant navedeni ugovor i aneks iz 1992. godine zaključio sa DP «Šumarstvo» iz Glamoča, ali navodi da je anekse ugovora iz 1994. i 1995. godine apelant zaključio sa tuženim JP Šumarstvo «Srpske šume» Banja Luka te da preuzimanje obaveza od strane tuženika nije zasnovano na principu dobrovoljnosti nego proizilazi iz odredbi Zakona o preduzećima. Apelant dalje ističe da sudovi nisu cijenili dokaze u spisu te da je odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženika izvršeno suprotno dokazima u spisu. U čemu vidi povredu člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, dakle, prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U kontekstu navedenog, budući da su u apelantovom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi, da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženika i nastupanja zastare potraživanja, da je Okružni sud odbio žalbu apelanta nalazeći osnovanim prigovor nedastatka pasivne legitimacije tuženika, prihvativši u tom dijelu razloge prvostepenog suda, te da je revizioni sud, odlučujući po apelantovoj reviziji, zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite a za koji zaključak je dao jasne razloge koji ni u kojem slučaju ne djeluju proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelant predmetni ugovor i anekse istog zaključio sa DP «Šumarstvo» iz Glamoča odnosno ŠG «Šator» Glamoč a ne sa tuženikom, što proizilazi i iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu, te s toga ne stoje apelantove tvrdnje da je anekse ugovora iz 1994. i 1995. godine apelant zaključio sa tuženim JP Šumarstvo «Srpske šume» Banja Luka budući da su isti upravo zaključeni između apelanta i ŠG «Šator» u čije ime je ugovor potpisao direktor Đorđe Vuleta te su isti i ovjereni pečatom tog pravnog lica. Redovni sudovi su dalje utvdili da protokolom od 2. augusta 1996. godine tuženik nije, u smislu člana 446. ZOO, preuzeo dug apelanta po ugovoru i aneksima niti je apelant sa tuženikom zaključio ugovo o pristupanju dugu, već je navedenim protokolom upravo jasno definiranao da isključivu obavezu izmirenja i isporuke trupaca u odnosu na apelanta ima DP «Šumarstvo» iz Glamoča odnosno ŠG «Šator» Glamoč. Obzirom da se, shodno odredbama ZOO, ugovorom reguliraju međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje zaključuju ugovor a da se istim ne mogu uspostavljati obaveza za treće lice koje nije ugovorna strana, to u zaključku redovnih sudova da tuženik nije pasivno legitimisan, a za koji su zaključak nakon ocjene provedenih dokaza dali jasne i nedvojbene razloge u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost niti elemente koji bi ukaziv na osnovanost apelantove tvrdnje da osporene presude ne ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.
11. Dalje, vezano za apelantove navode da preuzimanje obaveza od strane tuženika nije zasnovano na principu dobrovoljnosti nego proizilazi iz odredbi Zakona o preduzećima, Ustavni sud konstatira da se odredbe navedenog zakona ne primjenjuju na status tuženika. Ovo s toga što je članom 11. Zakona o šumama-Prečišćen tekst («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 66/03), 53/05, 113/05 i 91/06), u tekstu koji je važio u relevantno vrijeme, regulirano da su šumska gazdinstva , pa dakle i ŠG «Šator» Glamoč koji ima taj status, u sastavu Javnog preduzeća šumarstva «Srpske šume» koje upravljaju i gazduju državnim šumama, ali je stavom 5. navedenog člana regulirano da šumska gazdinstva imaju status pravnog lica i vlastiti račun, čija su ovlašćenja i odgovornosti utvrđene Statutom JP. Predmetni zakon dakle predstavlja lex specialis kojim je reguliran specifični status šumskih gazdinstava pa je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o preduzećima.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović