Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-124/06 (R. R.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-124/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-124/06, rješavajući apelaciju Ruždije Ražanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruždije Ražanica, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-36/05 od 18. oktobra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-456/04 od 19. augusta 2004.

godine u odnosu na čl. 13, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruždije Ražanica, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-36/05 od 18. oktobra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-456/04 od 19. augusta 2004.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ražanica Ruždija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa advokat Zeba Hajran, podnio je, 24. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-36/05 od 18. oktobra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-456/04 od 19. augusta 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu, broj PR-562/02 od 15. oktobra 2003. godine, obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu uspostavi radno pravni odnos raspoređivanja na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Stavom dva izreke obavezana je tužena da apelantu isplati naknadu na ime plaće i to: za novembar 2001. godine u iznosu od 1.004,30 KM, za decembar 2001 godine u iznosu od 1.050,50 KM, za period od 1.januara do 31. decembra 2002. godine iznos od 12.658,80 KM kao i regres za 2002. godinu u iznosu od 750,68 KM te za period od 1. januara do 31. septembra 2003. godine iznos od 9.534,6 KM, sa zakonskom kamatom na svaki pojedinačni iznos na način naveden u izreci presude, te je tužena obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 696,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-456/04 od 19. augusta 2004. godine, djelimično je uvažena žalba tužene, prvostepena presuda preinačena i apelant odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenog na uspostavu radno-pravnog odnosa raspoređivanjem na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti te odbijen sa zahtjevom za isplatu plaća za period februar 2002. godine (kako to proizilazi iz obrazloženja presude a ne kako je pogrešno navedeno u izreci februar 2000. godine) zaključno sa septembrom 2003. godine u iznosu od 21.138,50 KM kao i za regres za 2002. godinu u iznosu od 750,68 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da među strankama nije sporno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, prema kojem je apelant rješenjem tužene iz 1996. godine postavljen za pomoćnika ministra u Federalnom ministarstvu trgovine, da je razriješen sa te pozicije rješenjem broj V-285/00 od 2. novembra 2000. godine (koje je objavljeno u «Službenim novinama FBiH» broj 47/00) te da da apelantu nisu dostavljena rješenja o razrješenju, o stavljanju na raspolaganje niti o prestanku radnog odnosa ali da je apelant primao plaću još godinu dana nakon razrješenja tj. do 2. novembra 2001. godine. Kantonalni sud je zaključio da je apelant shodno odredbama Zakona radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (čl. 113, 114. i 118.) mogao biti na raspolaganju do jedne godine, a za koje mu vrijeme pripada pravo na plaću i druge naknade, a protekom kojeg vremena mu prestaje radni odnos u organu uprave sa otkaznim rokom od tri mjeseca. Budući da je apelant primao plaću godinu dana nakon razrješenja, bez obzira na činjenicu da tužena nije donijela rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje u smislu člana 148. navedenog zakona, te da apelantu nakon proteka ovog roka prestaje radni odnos uz otkazni rok od tri mjeseca, Kantonalni sud je zaključio da apelantu pripadaju plaće i za vrijeme otkaznog roka od tri mjeseca i to za novembar i decembar 2001. godineod 1.004,30 KM odnosno 1.050,50 KM te za januar 2002. godine iznos od 1.054,90 KM. Obzirom da je apelantu, u smislu člana 118. stav 1. navedenog zakona prestao radni odnos Kantonalni sud je zaključio da se tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji je usmjeren na uspostavu radno pravnog odnosa i isplatu plaće i regresa po proteku otkaznog roka neosnovan te je u smislu člana 229. tačka 4. a u vezi sa članom 456. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) prvostepenu presudu preinačio te apelanta odbio sa tim dijelom tužbenog zahtjeva.

4. Presudom, broj Rev-36/05 od 18. oktobra 2005. godine, Vrhovni sud je na osnovu člana 375. ranijeg ZPP, koji se primjenjuje po odredbama člana 456. stav 1. važećeg ZPP, odbio kao neosnovanu reviziju navodeći da se umjesto posebnog obrazloženja presude, primjenom člana 376. ranijeg ZPP, poziva na razloge presude drugostepenog suda.

5. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/4. i člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju te prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant navodi hronologiju događaja vezanu donošenje ospornih presuda, a iz navoda apelacije proizilazi da povredu tih prava vidi u pogrešnoj primjeni odredbi Zakona radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine u pogledu odredbi koje reguliraju obavezu donošenja rješenja o stavljnju na raspolaganje i rješenja o prestanku radnog odnosa.

Dopustivost ratione materiae

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u pogledu prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o žalbi apelanta na navodne povrede prava na pravično suđenje učinjene prilikom razrješenja sa javne funkcije pomoćnika ministra u Federalnom ministarstvu trgovine. Obzirom na navedeno Ustavni sud konstatira da funkcija koju je apelant vršio nesporno u sebi sadrži specifična ovlaštenja čiji je krajnji cilj zaštita općih interesa države. Naime status apelanta je bio reguliran Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave («Službeni list Federacije BiH» broj 8/95, 2/96 i 9/96), koji je bio na snazi u vrijeme kad je apelant obavljao dužnost pomoćnika ministra, kojim je propisano da ministru u rukovođenju pojedinim područjima pomažu rukovodeći radnici u koje se ubrajaju i pomoćnici ministra. Navedenim zakonom je regulirano da pomoćnik ministra, pa dakle i apelant koji je obavljao tu dužnost, neposredno rukovodi određenim područjem rada ili određenom organizacionom jedinicom. Okolnost da se radi o funkciji koja u sebi sadrži javna ovlaštenja potvrđuje način postavljenja pomoćnika ministra, koje postavlja Vlada Federacije na prijedlog ministra, kao i činjenica da je apelant razriješen dužnosti rješenjem Vlade Federacije BiH koje je objavljeno u «Službenim novinama F BiH».

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je spor koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr) isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, spor između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, o čemu se radi u apelantovom slučaju, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67.). U konkretnom slučaju, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelanti žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te premda apelant izričito ne navodi u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, Ustavni sud iz sadržaja apelacije zaključuje da se apelant poziva na pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

10. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud već zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Dalje, apelant također, smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Premda apelant nije pojasnio u čemu se ogleda povreda ovog prava proizilazi da apelant smatra da osporene odluke utiču na nemogućnost stjecanja imovine-zarade u budućnosti. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, dok ne daje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Navedeni stav podržava i Ustavni sud te naglašava da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se štiti samo postojeća imovina dok se ne daje pravo na sticanje imovine u budućnosti. Dakle, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine može se primjeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-286/05 od 12. aprila 2006. godine).

12. Slijedi da se apelantovo očekivanje zarade odnosi na sticanje imovine, kao ekonomske vrijednosti u budućnosti, što ne spada u obim prava zaštićenih članom II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su njegovi navodi o povredi člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u pogledu prava iz čl. 13., 17. i 18. Evropske konvencije te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Budući da je apelant u apelaciji naveo da smatra da su povrijeđena njegova prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se apelant žali i na diskriminaciju u vezi sa pravom iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

16. U pogledu apelantovih navoda o povredi ustavnih prava Ustavni sud primjećuje da apelant osim pozivanja na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad i pravom na uživanje povoljnih uslova rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta ne nudi činjenice niti dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih apelantovih prava moguća. Naime premda je apelant uz apelaciju dostavio presude po tužbi I.T. a koji postupak je okončan presudom Vrhovnog suda, broj Rev- 404/02 od 10. juna 2004. godine, donesenoj u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, iste ne ukazuju na diskriminaciju apelanta po bilo kojoj osnovi u vezi sa pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta. Ovo s toga što je navedenim odredbama regulirana «mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad» te preduzimanje odgovarajućih mjera za očuvanje ovog prava (član 6. stav 1.) u smislu «programa tehničke i stručne orjentacije i obuke, politike i metodi za postizanje stalnog ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja i pune proizvodne zapošljenosti...» (član 6. stav 2.), a o čemu nesporno nije odlučivano osporenim presudama niti presude donesene po tužbi I.T. dokazuju da je apelant diskriminiran u vezi sa ostvarivanjem prava na uživanje povoljnih uslova za rad (nagrada radnicima, higijensko tehničku-zaštita na radu, mogućnost napredovanja, odmor, razonoda...) u smislu člana 7. Međunarodnog pakta.

17. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom prava na rad i prava na uživanje povoljnih uslova za rad apelanata, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Obziroma na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom prava na rad i prava na uživanje povoljnih uslova za rad očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi, da je Općinski sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, da je Kantonalni sud djelimično uvažio žalbu tužene te prvostepena presuda u tom dijelu preinačio, te da je Vrhovni sud svojom odlukom odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljena protiv drugostepene presude. Obzirom na izneseno navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja revizije tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

19. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17.(zabrana zloupotrebe prava) i člana 18. (granice korištenja ograničenja prava) Evropske konvencije ne nudi činjenice niti je Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana onosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-124/06 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio