Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-145/06 (Ž. S.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-145/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-145/06, rješavajući apelaciju Žarka Stokanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Stokanovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-808/05 od 22. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-407/04 od 25. aprila 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Žarko Stokanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 25. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-808/05 od 22. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-407/04 od 25. aprila 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-407/04 od 25. aprila 2005. godine, odbijen je apelant sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tuženi Općina Zenica i JP za prostorno planiranje i uređenje grada Zenica «Zenica» solidarno naknade štetu tako što će mu obezbijediti i predati u vlasništvo adekvatan stan površine 30 m2 u gradu Zenica i naknaditi mu troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nije, u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), dokazao tvrdnje da su tuženi izdali nalog za rušenje predmetnog objekta kao ni činjenicu da su drugim nosiocima stanarskog prava iz predmetnog objekta dodijeljeni drugi stanovi pa je sud zaključio da tuženi nemaju legitimaciju u ovom sporu niti su u obavezi da apelantu obezbijede stan. U uvodu prvostepene presude kao vrijednost spora označen je iznos od 20.000,00 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-808/05 od 22. novembra 2005. godine, odbijena je žalba apelanta izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, da pri tome nije učinio povredu odredaba parničnog postupka te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da su tuženi odgovorni za rušenje objekta budući da iz rješenja Općinskog sekretarijata za inspekciju iz 1994. godine proizilazi da su dio predmetnog objekta porušila druga lica pa budući da apelant nije dokazao usmislu člana 126. ZPP da su tuženi izdali nalog za rušenje predmetnog objekta u kojem se nalazio apelantov stan niti da imaju svojstvo zainteresirane osobe iz člana 52. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, koja bi bila u obavezi da apelantu obezbijedi drugu stambenu jedinicu, Kantonalni sud je zaključio da je žalba apelanta neosnovana a prvostepana odluka zakonita.

4. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za korištenje i povrat predmetnog stana, okolnosti vezane za rušenje stana, hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osprenim presudama te navodi da je nepravilan zaključak sudova o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženih.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, apelant je protiv presude Kantonalnog suda, a obzirom na označenu vrijedost spora u iznosu 20.000,00 KM, mogao, shodno članu 237. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06), izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH. Međutim, apelant nije koristio ovaj pravni lijek jer, kako ističe u navodima apelacije, «nije koristio vanredne pravne lijekove jer smata da se isti ne mogu izjaviti iz razloga zbog kojih ulaže apelaciju, to jest nisu ispunjeni uslovi iz člana 240.stava 2. ZPP-a, odnosno člana 255. ZPP-a». Ustavni sud primjećuje da je apelant imao zakonsku mogućnost izjaviti reviziju iz razloga navedenih u članu 240. stav 1. ZPP obzirom da se navodi apelacije, kao u ostalom i navodi žalbe, odnose i na pogrešnu primjenu materijalnog prava a ne samo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (član 240. stav 2.). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-145/06 (Ž. S.) | Sudska praksa | Aktio