Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-52/06 (E. B.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na rad
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Decertificirani policajci
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-52/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-52/06, rješavajući apelaciju Edina Baljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2., člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Baljka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-3/05 od 8. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Baljka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-3/05 od 8. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 6. stav

1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Baljak (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je, 12. januara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-3/05 od 8. novembra 2005. godine.

2. Apelant je, kao službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojslog kantona (u daljnjem tekstu: tužena) koji je bio raspoređen na poslovima i zadacima radnog mjesta šef Odjela za Organizovani kriminal, rješenjem MUP-a broj 08-04/1-2-34-5-5928-1/01 od 15. januara 2002. godine, privremeno udaljen iz službe sa danom 3. decembar 2001.godine, do okončanja istrage koju provodi UNMIBIH/IPTF. Za vrijeme privremenog udaljenja apelantu će se prema navedenom rješenju isplaćivati naknada plaće koja iznosi 85% osnovne mjesečne plaće ostvarene u mjesecu udaljenja.

3. Rješenjem tužene, broj 08-04/1-2-344-1278-1/02 od 18. marta 2002. godine, apelantu prestaje radni odnos kod tužene zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti od strane International Police Task Force (IPTF) komesara Vincent Coeurderoy.

4. Apelant je, 25. aprila 2002. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kojom je tražio da Sud poništi navedeno rješenje tužene o privremenom udaljenju iz službe i rješenje o prestanku radnog odnosa, te da Sud obaveže tuženu da mu na ime neisplaćene plaće isplati novčani iznos od 3.600,00 KM. Rješavajući tužbu apelanta, Općinski sud je donio presudu, broj P-588/02 od 24. maja 2004. godine, kojom se poništava rješenje tužene o privremenom udaljenju apelanta iz službe, broj 08-04/1-2-34-5-5928-1/01 od 15. januara 2002. godine, i rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta kod tužene, broj 08-04/1-2-34-5-5928-1/01 od 15. januara 2002. godine. Istom presudom odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da Sud naloži tuženoj da mu na ime neisplaćenih plaća i razlike između neisplaćene naknade za privremeno udaljenje i pune plaće isplati ukupno 3.600,00 KM.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su osporena rješenja poništena jer nisu u skladu s Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, budući da razlozi zbog kojih je apelant privremeno udaljen iz službe, odnosno zbog kojeg mu je prestao radni odnos nisu propisani navedenim zakonom. U vezi zahtjeva za naknadu plaće po mišljenu Općinskog suda apelant bi mogao tražiti nakandu plaće samo pod uslovom da je tužbeni zahtjev bio upravljen na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje apelanta u radni odnos. Naknadu plaće kao jednog od osnovnih prava iz radnog odnosa može tražiti lice koje ima radno-pravni status uposlenika. Međutim u konkretnom slučaju s obzirom da apelant nije vraćen u radni odnos, on bi mogao od tužene potraživati naknadu štete, a ne isplatu neisplaćene plaće.

6. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1080/04 od 5. oktobra 2004. godine, žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda je u odbijajućem dijelu preinačena tako što je tuženoj naloženo da apelantu plati iznos od 3.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate kako je precizirano navedenom presudom. U obrazloženju je navedeno da su osnovani žalbeni navodi apelanta da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, što proizilazi iz člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pa je po mišljenu drugostepenog suda samom činjenicom da su poništena rješenja tužene apelant pretrpio štetu u smislu odredbe člana 155. u vezi sa članom

154. Zakona o obligacionim odnosima. Navedenom presudom tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 958,00 KM na ime troškova parničnog postupka.

7. Osporenom presudom Vrhovnog suda, broj Rev-3/05 od 8. novembra 2005. godine, revizija tužene se uvažava i drugostepena presuda preinačava tako da se žalba apelanta na prvostepenu presudu odbija, a prvostepena presuda u cijelosti potvrđuje.

8. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je najprije obrazložio da je odlučio da reviziju dopusti iako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku), jer bi odlučivanje po njoj moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Pored toga Vrhovni sud nalazi da je revizija osnovana. Dalje se u obrazloženju navodi da se u konkretnom slučaju radi o apelantu kome je Komesar IPTF-a svojom odlukom od 11. marta 2002. godine uskratio certifikaciju za dalje obavljanje policijskih dužnosti proglasivši ga nepodobnim za službu u policijskim snagama BiH. Vrhovni sud dalje zaključuje da u konkretnoj parnici apelant potražuje razliku plaće za vrijeme privremenog udaljenja sa posla od 3. decembra 2001. godine do 18. marta 2002. godine, te neisplaćenu plaću od 18. marta 2002. godine do 12. jula 2002. godine u ukupnom iznosu od 3.600,00 KM. Po mišljenju Vrhovnog suda Kantonalni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo donoseći drugostepenu presudu kojom je tuženoj naložio isplatu traženog iznosa. Dio prvostepene presude kojim su poništena rješenja tuženog o privremenom udaljenju apelanta iz službe, te o prestanku njegovog radnog odnosa kod tužene, postao je pravosnažan, jer tužena nije ulagala žalbu. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda to ne može biti razlog da se tužena obaveže da apelantu isplati traženi iznos jer je njemu odlukom Komesara IPTF-a od 11. marta 2002. godine oduzeto ovlaštenje za izvršavanje policijske dužnosti. Stoga je rješenje tuženog da apelantu sa 18. martom 2002. godine prestaje radni odnos samo deklaratornog karaktera i ono samo kostatuje činjenicu prestanka radnog odnosa na osnovu konačne i obavezujuće odluke IPTF-a, nakon čega apelant niti je mogao, niti je nastavio raditi kod tužene. Prema tome odlučivanje o davanju i oduzimanju dozvole za obavljanje policijeske dužnosti je u isključivpj nadležnosti IPTF-a, pa o tome ni tužena niti sud nije mogao odlučivati niti u konkretnoj pravnoj stvari primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, pa ni na zahtjev za isplatu naknade plaće, jer je apelant kako iz nižestepenih presuda slijedi za vrijeme suspenzije primao 85% osnoven mjesečne plaće, a nakon 18. marta 2002. godine nije više ni radio niti mogao raditi. Zbog toga mu i ne pripada naknada plaće u traženom iznosu, pa je reviziju tužene trebalo uvažiti te pobijanu drugostepenu presudu preinačiti kako je navedeno i potvrditi prvostepenu presudu.

9. Apelant se žali, kako proizilazi iz apelacije, da je osporenom presudom Vrhovnog suda izvršena povreda njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim na povredu člana 14. i 17. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U apelaciji apelant navodi da je u njegovom slučaju Vrhovni sud dozvolio reviziju primijenivši odredbu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku koja je diskriminirajuća jer zbog svoje nedovoljne preciznosti dopušta mogućnost različitog postupanja istog suda u predmetima gdje vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Apelant zaključuje da je nejasno koje su to izuzetne okolnosti kada sud može dopustiti reviziju u svim predmetima. Apelant ističe da se Vrhovni sud bavio preispitivanjem prvostepene presude i u onom dijelu u kome je ona postala pravomoćna. Apelant navodi da iz osporene odluke revizijskog suda proizilazi da pravosnažna i obavezujuća presuda prvostepenog suda ne može imati nikakva pravni učinak, jer navodno sud nije ni bio ovlašten da odlučuje o ugroženom pravu na rad decertificiranih policajaca. Iz ovakvog stava po mišljenju apelanta proizilazi da se u pravnom sistemu pojavljuju i neobavezujuće sudske odluke što je u suprotnosti s članom 6. Evropske konvencije. Pravosnažna i konačna sudska odluka mora imati pravni učinak, a to u konkretnom slučaju znači da lice u čiju korist je takva presuda donesena ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio radnjama tužene strane. Revizijski sud je pogrešno ocijenio postupanje nižestepenih sudova u konkretnoj pravnoj stvari, jer se ti sudovi nisu bavili preispitivanjem odluka IPTF-a o davanju ili oduzimanju dozvola za obavljanje policijske dužnosti nego isključivo ocjenom zakonitosti postupanja nadležnih organa države u postupku donošenja konkretnih odluka. Na kraju apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu, koja predstavlja štetu pretrpljenu zbog akata tužene, a koji su poništeni pravosnažnom presudom suda.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Pravo na pravično suđenje

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

14. Iz apelacije proizilazi da se apelant u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U žalbi protiv prvostepene presude i u apelaciji Ustavnom sudu apelant se žali što nije dobio izgubljene plaće. Osnovanost svog zahtjeva apelant vidi u činjenici da su pravosnažnim dijelom prvostepene presude poništena rješenja tužene o privremenom udaljenju apelanta iz službe i o prestanku radnog odnosa, te mu se zbog toga treba dosuditi izgubljena zarada. Budući da se u ovom dijelu predmetnog parničnog postupka radilo o potraživanju imovine, odnosno isplati u novcu, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije. S obzirom da se vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem je donesena osporena odluka, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

15. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno primjenjujući pravo preinačio drugostepenu presudu kojom je apelantu bio dosuđen traženi novčani iznos. Vrhovni sud je svojom presudom preinačio drugostepenu presudu i potvrdio prvostepenu presudu, izrazivši stav da je neosnovan zahjtjev apelanta za naknadu izgubljenih plaća koje bi ostvario da je radio, budući da nije vraćen na posao, niti je mogao biti vraćen na svoje ranije radno mjesto. Po mišljenju apelanta, time je Vrhovni sud izveo pogrešne pravne zaključke i pogrešno primijenio pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

16. U konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelantia osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje

18. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenom presudom diskriminirana u vezi sa svojim pravom na pravično suđenje. Stoga Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

19. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije prima facie neosnovani, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju Vrhovni sud, dopuštajući reviziju, pozvao na odredbu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj «izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za promjenu prava u drugim slučajevima». Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud iskoristio svoje diskreciono pravo utvrđeno zakonom. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

Zabrana zloupotrebe prava

21. U vezi žalbe apelanta o povredi zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili apelantove navode. Stoga je Ustavni sud odlučio da ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

Pravo na imovinu

22. Apelanti se žali da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant vidi u činjenici da je presudom Vrhovnog suda preinačena drugostepena presuda kojom mu je na ime štete koju je pretrpio bio dosuđen traženi novčani iznos.

23. Što se tiče navoda apelanta da je osporenom presudom učinjena povreda njegovog prava na imovinu, Ustavni sud napominje da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02). S obzirom da u konkretnom slučaju navodi o pravu na imovinu apelanta predstavljaju očekivanje imovine koja ovisi o ishodu eventualnih parničnih postupaka, Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, zahtjev apelanta za zaštitu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Pravo na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

24. Apelant se žali na povredu njegovog prava na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da ovaj dio apelacije odbaci kao nedopušten, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-52/06 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio