Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/06 (V. D.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

  • Pravo na rad
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-92/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-92/06, rješavajući apelaciju Vere Dardalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vere Dardalić, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1380/05 od 29. novembra 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I-54/05 od 15. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vera Dardalić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Lukavca, podnijela je, 18. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1380/05 od 29. novembra 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-

54/05 od 15. augusta 2005. godine.

2. Apelantica je u apelaciji navela da se blagovremeno 8. novembra 1999. godine obratila poslodavcu JU Centar za socijalni rad Lukavac (u daljnjem tekstu: poslodavac), za uspostavu radno-pravnog statusa shodno članu 143. Zakona o radu. Kako poslodavac o zahtjevu nije odlučio, apelantica se obratila Općinskom sudu u Lukavcu radi zaštite povrijeđenih prava iz člana 143. Zakona o radu, koji je rješenjem broj P-203/00 od 11. oktobra 2000. godine prekinuo postupak i zahtjev uputio na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija).

3. Rješenjem Kantonalne komisije broj 09/4-34-7978/01-III od 15. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), broj 03-34-219/04 od 26. novembra 2004. godine, uvažava se žalba-zahtjev apelantice, podnesena zbog povrede njenih prava iz člana 143. stav 2. Zakona o radu od strane poslodavca te joj se uspostavlja radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla počev od 8. novembra 1999. godine.

4. Apelantica je 13. januara 2005. godine, Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje rješenja Kantonalne komisije, broj 09/4-34-7978/01-III od 15. marta 2004. godine, predloživši da sud donese rješenje, kojim će odrediti da je poslodavac dužan da u roku od osam dana od prijema rješenja o izvršenju, apelanticu vrati na rad počev od 8. novembra 1999. godine, da joj se od tada pa nadalje isplati pripadajući iznos naknade plaće u skladu s zakonom i općim aktom poslodavca, kao i da joj se uspostavi i omogući ostvarivanje svih drugih prava iz radnog odnosa, uključujući i uplatu doprinosa za penzijski staž i povezivanje radnog staža, pod prijetnjom novčane kazne. Prijedlogom za izvršenje apelantica je takođe tražila da sud naloži poslodavcu da apelantici isplaćuje plaću u mjesečnom iznosu kako je to regulisano općim aktom poslodavca počev od dana dozvole izvršenja pa do povratka apelantice na rad. Općinski sud je donio rješenje, broj I-54/05 od 18. januara 2005. godine, kojim se određuje predloženo izvršenje, a protiv kojeg je poslodavac izjavio prigovor.

5. Odlučujući o prigovoru poslodavca, kao izvršenika, Općinski sud je donio rješenje, broj I-

54/05 od 15. augusta 2005. godine, kojim se rješenje o izvršenju ovog suda broj I-54/05 od 18. januara 2005. godine u cijelosti stavlja van snage i ukidaju sve sproveden izvršne radnje. Apelantica se žalila protiv ovog rješenja Kantonalnom sudu.

6. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelantice, donio je rješenje broj Gž-1380/05 od 29. novembra 2005. godine, kojim je žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepeno rješenje broj I-54/05 od 15. augusta 2005. godine. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo, da je poslodavac kao izvršenik u cijelosti postupio po rješenju Kantonalne komisije broj 09/4-34-7978/01-III od 15. marta 2004. godine, a kojim rješenjem je apelantici uspostavljen radno-pravni status u svojstvu uposlenika na čekanju posla počev od 8. novembra 1999. godine. Odlukom poslodavca od 21. aprila 2005. godine apelantici je bila određena naknada za vrijeme čekanja posla u visini od 50,00 KM mjesečno. Poslodavac je takođe, 21. aprila 2005. godine donio Odluku o prestanku radnog odnosa uposlenika na čekanju posla, kojom je apelantici prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.410,00 KM. Dalje se navodi, da iz stanja i sadržine spisa prvostepenog suda proizilazi, a što apelantica ni žalbom ne spori, da je poslodavac postupio po navedenim odlukama i u cijelosti apelantici isplatio novčana potraživanja. Pored toga, u obrazloženju je navodeno da apelantica ničim nije dokazala svoju tvrdnju da joj je poslodavac visinu naknade za plaću za vrijeme čekanja posla odredio proizvoljno, niti je dokazala da je poslodavac drugim uposlenicima isplatio veću naknadu za vrijeme čekanja posla, pa su s toga ovi apelantičini žalbeni navodi proizvoljni u smislu odredbe člana 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima, zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštutu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga apelantica navodi povredu prava na zabranu diskriminacije u uživanju prava na rad iz člana II/4 / Nediskriminacija Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. (1) i člana 7. (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim peavima i člana 5.e/(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelantica je posebno istakla da poslodavac u konkretnom slučaju odlukom od 21. aprila 2005. godine nije mogao utvrditi da je apelantici radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, budući da takva odluka ima retroaktivno dejstvo, a apelantica ne može trpjeti štetne posljedice takve odluke. Navodi da je zbog takve odluke poslodavca propustila rokove za ostvarenje drugih prava iz radnog odnosa, kao što je pravo na zdravstvenu zaštitu čije ostvarenje je mogla tražiti u određenom roku od prestanka radnog odnosa. Smatra da joj radni odnos nije mogao prestati prije 21. aprila 2005. godine, te da joj pripada pravo na naknadu plaće shodno odredbi člana 72. stav 3. Zakona o radu, kada uposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada, do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje uposlenik nije kriv. U pogledu diskriminacije u uživanju prava na rad, apelantica je navela da je poslodavac primio nove uposlenike nakon što je njoj prestao radni odnos na poslove koje je ona obavljala, te da joj pripada naknada plaće za vrijeme prekida posla, a ne za vrijeme čekanja posla.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se apelantica obratila poslodavcu i redovnon sudu radi zaštite prava iz člana 143. Zakona o radu; da je pravosnažnim rješenjem Kantonalne komisije apelantici utvrđen status uposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. stav 2. Zakona o radu. Ovo znači da poslodavac može uposlenika na čekanju posla, pozvati na posao, a ako to ne učini u zakonom propisanom roku, uposleniku prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu (član 143. stav 4. Zakona o radu). Apelantica je u izvršnom postupku tražila da sud naredi poslodavcu da bude vraćena na njeno ranije radno mjesto, te da joj poslodavac uspostavi sva prava iz radnog odnosa, iako nije imala izvršni naslov za takvu tražbinu. U sudskom izvršnom postupku je utvrđeno da je poslodavac apelantici uspostavio radno-pravni status uposlenika na čekanju posla od 8. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, da joj je utvrdio naknadu plaće za vrijeme čekanja posla u skladu s zakonom, da joj je za navedeni period uplatio doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, te da je donio odluku o prestanku radnog odnosa kako je propisano Zakonom o radu uz pravo na otpremninu.

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim rješenjima ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

12. U pogledu navoda apelantice da je diskriminirana u uživanju prava na rad jer je poslodavac zaposlio druge uposlenike nakon što je njoj utvrđen otkaz radnog odnosa, te da joj njije pravilno određena naknada plaće, Ustavni sud konstatuje da apelantica osim paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavila niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelantica u predmetnim postupcima bila diskriminirana u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i ona. Naime, apelantica uz predmetnu apelaciju nije dostavila niti jednu odluku redovnih sudova kojima je drugom radniku i/ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen zahtjev kakav je podnijela i apelantica u konkretnom slučaju. Stoga, zaključak da je apelantica diskriminirana u vezi sa pravom na rad Ustavni sud nije mogao izvesti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupcima. Pored toga, u vezi navoda da je poslodavac uposlio druge uposlenike nakon što je ona dobila ozkaz, Ustavni sud ističe da apelantica ne može sa uspjehom tek pred Ustavnim sudom isticati žalbe, koje nije pokrenula u ranijim postupcima.

13. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su (prima facie) neosnovani navodi apelantice o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u uživanju prava na rad iz člana II/4 / Nediskriminacija Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. (1) i člana 7. (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim peavima i člana 5.e/(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/06 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio