Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/06 («Opeka» dd Osijek)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-157/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-157/06, rješavajući apelaciju «Opeka» dd Osijek, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Opeka» dd Osijek podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Pž-127/05 od 16. januara 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj Ip- 183/03 od 1. novembra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Opeka» dd Osijek (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je, 30. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-127/05 od 16. januara 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip-183/03 od 1. novembra 2005. godine.
2. Apelant je 22. jula 2003. godine, kao tražilac izvršenja, Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika «Filuks» doo Kostajnica, radi naplate novčanog potraživanja, popisom, procjenom i prodajom pokretne imovine izvršenika do visine potraživanja tražioca izvršenja. Rješenjem Osnovnog suda, broj Ip-183/03 od 29. jula 2003. godine dozvoljeno je izvršenje protiv izvršenika.
3. Osnovni sud je 4. maja 2004. godine donio zaključak broj Ip-183/03 kojim je naložio sudskom izvršitelju da 19. maja 2004. godine izvrši zapljenu i procjenu pokretnih stvari izvršenika radi namirenja duga, kako je precizirano zaključkom. U zapisniku od 19. maja 2004. godine, kojeg su potpisali sudski izvršitelj, izvršenik i apelant, je konstatirano da je izvršenik predložio da predmetni dug izmiri do 15. augusta 2004. godine, s čime se apelant saglasio, te je stoga izvršenje odloženo do 15. augusta 2004. godine.
4. Osnovni sud je 1. novembra 2005. godine donio rješenje broj Ip-183/03, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Pž-127/05 od 16. januara 2006. godine, kojim se izvršenje dozvoljeno rješenjem ovog suda broj Ip-183/03 od 29. jula 2003. godine, obustavlja i ukidaju sve sprovedene radnje.
5. U obrazloženju rješenja Okružnog suda broj Pž-127/05 od 16. januara 2006. godine, je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda, a što proizilazi iz sadržine priloga spisa predmetne pravne stvari, da je apelant prvostepenom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu faktura i finansijskih kartica, koje isprave su imale snagu vjerodostojne isprave po tada važećem Zakonu o izvršnom postupku i bile su podobne za izvršenje kao vjerodostojne isprave. Po odredbi člana 22. sada važećeg Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 59/03 i 85/03), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. augusta 2003. godine, sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dok iz člana 29. proizilazi da finansijske kartice i fakture na osnovu kojih je apelant u konkretnom slučaju tražio izvršenje se ne smatraju vjerodostojnom ispravom i ne mogu biti osnov za određivanje izvršenja («vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga ...» član 29. stav 2. sada važećeg Zakona o izvršenju). Cijeneći da je odredbom člana 229. Zakona o izvršnom postupku propisano da će se postupak izvršenja, započet do dana stupanja na snagu novog zakona, okončati po odredbama novog zakona prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je obustavio izvršenje dozvoljeno rješenjem prvostepenog suda broj Ip-183/03 od 29. jula 2003. godine i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje. Kao pravni osnov za ovakvo rješenje Sud je naveo odredbe člana 63. st. 1. i 7. Zakona o izvršnom postupku prema kojima «ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva ...», te da će se «rješenjem o obustavi izvršenja ukinuti sve sprovedene izvšne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica».
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, posebno ističe da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, da je nakon toga sud donio zaključak o zapljeni i procjeni pokretnih stvari izvršenika, te da je trebao okončati izvršni postupak, umjesto što ga je obustavio. Time je po mišljenju apelanta pogrešno primijenjena odredba člana 229. Zakona o izvršnom postupku. Osim toga apelant smatra da je sud nepotrebno odugovlačio postupak izvršenja koji je prema zakonu hitan, i rješenje o obustavljanju postupka donio nakon tri godine vođenja postupka izvršenja, čime je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine i Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili procesno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, Osnovni sud rješenjem broj Ip- 183/03 od 29. jula 2003. godine dozvolio predloženo izvršenje. Nakon toga 1. augusta 2003. godine stupio je na snagu novi Zakon o izvršnom postupku. Prema novom zakonu fakture i finansijske kartice, koje su imale snagu vjerodostojne isprave prema ranijem Zakonu o izvršnom postupku i na temelju kojih je dozvoljeno predloženo izvršenje, prema novom zakonu izgubile su snagu vjerodostojnih isprava na temelju kojih se može dozvoliti izvršenje, te je izvršni postupak trebalo obustaviti. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu arbitrarno primijenili materijalno pravo, te u dvostepenom sudskom postupku ispitali apelantove žalbe i dali obrazloženja utemeljena na zakonskim propisima.
13. U pogledu apelantovih žalbi o donošenju odluke u razumnom roku u konkretnom izvršnom postupku, Ustavni sud ističe da je apelant prijedlog za dozvolu izvršenja podnio 22. jula 2003. godine, a da je Osnovni sud 29. jula 2003. godine dozvolio predloženo rješenje. Novi Zakon o izvršnom postupku je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, po kome apelant nije više niti mogao tražiti izvršenje na temelju faktura i finansijskih kartica kao vjerodostojnih isprava. Nakon toga, Osnovni sud je 4. maja 2004. godine donio zakjlučak o zapljeni i procjeni pokretnih stvari izvršenika, da bi apelant 19. maja 2004. godine prihvatio prijedlog izvršenika o produženju roka za isplatu do 15. augusta 2004. godine. Osnovni sud je, primijenivši odredbe novog Zakona o izvršnom postupku, donio rješenje od 1. novembra 2005. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje obustavio i ukinuo sve sprovedene radnje. Ustavni sud nalazi da period od dvije godine i pet mjeseci, računajući od 22. jula 2003. godine do 16. januara 2006. godine, kada je Okružni sud odlučujući po apelantovoj žalbi, potvrdio rješenje Osnovnog suda od 1. novembra 2005. godine, u svjetlu konkretnih okolnosti, nije nerazumno dug period, koji bi se mogao staviti na teret redovnim sudovima.
14. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ne postoji bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović