Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-245/06 (J. H.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-245/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-245/06, rješavajući apelaciju Jakuba Hukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jakuba Hukića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-156/05 od 10. novembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Jakub Hukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 3. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-156/05 od 10. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli, broj P-21/03 od 7. juna 2004. godine, u stavu I izreke, utvrđeno je da je apelant sa 6. decembrom 2000. godine stekao stanarsko pravo na dvosobnom stanu, površine 62 kvadratna metra, koji se nalazi u Tuzli, ul. Šekovačka broj 12, u prizemlju zgrade na katastarskim česticama kako je precizirano izrekom presude, te je tuženi «Remont-montaža» d.d. Tuzla, kao nosilac prava raspolaganja (vlasnik), dužan priznati apelantu sva prava koja proističu iz ugovora o korištenju stana. Tuženi je dužan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.290,20 KM. U stavu II izreke presude odbijen ja kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da predmetnom dvosobnom stanu pripada zidana garaža površine 16,65 kvadratnih metara, prva do ulice. Stavom III izreke presude obavezan je apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 130, 95 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1203/04 od 12. novembra 2004. godine, odbijena je žalba apelanta i prvostepena presuda potvrđena u stavu II izreke (odbijajući dio tužbenog zahtjeva), dok je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu I izreke (dosuđujući dio), tako da se apelant odbija sa postavljenim zahtjevom, kao i sa dosuđenim troškovima postupka, dok se dosuđeni troškovi tuženom u stavu III izreke povećavaju sa 130,95 KM na iznos od 400,95 KM.

4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-156/05 od 10. novembra 2005. godine, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-1203/04 od 12. novembra 2004. godine, jer u skladu sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05, 19/06) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. U predmetnoj pravnoj stvari se radi o nenovčanom potraživanju za koje je apelant u smislu člana 53. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku morao označiti vrijednost spora, što je apelant i učinio označivši vrijednost spora na iznos od 6.000,00 KM, što predstavlja vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude. Na ovo ne utiče činjenica da je apelant u svom podnesku od 1. aprila 2004. godine kao vrijednost spora označio 15.000,00 KM, jer se označena vrijednost spora ne može mijenjati u toku postupka kod nenovčanih potraživanja.

5. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

9. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-156/05 od 10. novembra 2005. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1203/04 od 12. novembra 2004. godine.

10. S obzirom na to da je, 26. novembra 2005. godine, apelantu uručena presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1203/04 od 12. novembra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu izjavljena 3. februara 2006. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-245/06 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio