Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2006/05 (J. P.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Nacionalizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2006/05

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2006/05, rješavajući apelaciju Jakova Purića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jakova Purića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine i Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jakov Purić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) kojeg zastupa Dragan Blagojević, advokat iz Beograda, podnio je 26. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine i Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda kao i učesnika u postupku, tuženog Brčko Distrikta, zatraženo je 4. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. jula 2006. godine, a Osnovni sud i Brčko Distrikt 17. jula 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 31. augusta 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je na osnovu Ugovora broj Ov. 2631/99 od 4. oktobra 1999. godine kupio nekretnine od Srpske pravoslavne crkve (u daljnjem tekstu: SPC) označene kao k.č. 9/26 kućište površine 156 m² i k.č. 9/27 kućište površine 970 m² upisane u zemljišnoknjižno tijelo 1, te zgrade izgrađene na navedenim parcelama upisane u zemljišnoknjižno tijelo u zk. ul. 10.053 KO Brčko (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Tuženi Brčko Distrikt je prije toga Rješenjem broj 4-47-471- 1/94 od 7. juna 1995. godine vratio sporne nekretnine SPC-u koje su poslije II svjetskog rata bile predmet nacionalizacije. Apelant je odlučio da na spornim nekretninama izvrši njihovu rekonstrukciju s ciljem da ig pretvori u poslovni objekat, pa je u tom smislu i izdejstvovao kod nadležnih organa potrebna odobrenja za gradnju. S obzirom da nije mogao koristiti imovinu koju je kupio apelant je tužio SPC i Brčko Distrikt radi naknade štete u iznosu od 910.827,00 KM radi toga što mu je onemogućeno korištenje spornih nepokretnosti.

7. Apelant je u tužbi naveo da je od SPC kao prodavca Ugovorom broj Ov. 2631/99 od 4. oktobra 1999. godine kupio sporne nekretnine, ali ih ne može koristiti jer Brčko Distrikt to sprečava tako što vraća stanove nosiocima stanarskih prava u spornoj zgradi i time mu onemogućuje pristup i izaziva štetu. Apelant je u dogovoru sa tuženim osposobio četiri stana u staroj zgradi Doma zdravlja u Brčko Distriktu, a s ciljem smještaja lica koje je trebalo iseliti iz predmetne zgrade, ali je tuženi Brčko Distrikt navodno odustao od prvobitnog dogovora. Smatrajući da zbog toga trpi štetu apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknade štete nastale nekorištenjem imovine.

8. Presudom Osnovnog suda broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Brčko Distrikt obaveže da mu isplati naknadu štete na ime izmakle dobiti, kao i da ubuduće plaća mjesečnu zakupninu u određenom iznosu za korištenje spornih nekretnina. Sudovi su utvrdili da je apelant sporne nekretnine kupio od SPC (ranije vraćene još 1995. godine), te sporne nekretnine vraćene SPC-u s teretima za koje je apelant znao i kao takve i prihvatio, jer su u predmetnoj zgradi ranije bili stanari s utvrđenim stanarskim pravima, ali je na ročištu od 9. juna 2003. godine apelant povukao tužbu protiv SPC. U pogledu odgovornosti Brčko Distrikta sudovi su konstatirali da se ne može utvrditi nikakva pravna veza i odgovornost tuženog, Brčko Distrikta, za štetu i izmaklu dobit koja je nastala na spornim nekretninama zbog činjenice da se on ne može osloboditi obaveze povrata stanarskih prava koja su stečena još prije rata.

9. Apelacioni sud je Presudom broj Rev-1/04 od 4. marta 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude. Apelacioni sud je u bitnom ponovio pravne razloge iz nižestepenih presuda utvrdivši da je apelant sporne nekretnine kupio od SPC Brčko s teretom, odnosno stečenim stanarskim pravima 11 porodica što je utvrđeno i ranijom presudom Apelacionog suda broj Gž-162/02 od 31. maja 2002. godine. Tuženi prema toj presudi nije bio u obavezi isprazniti, odnosno osloboditi od lica i stvari sporne nekretnine koje je apelant kupio. U predmetni objekat su se vratili i vraćaju stanari sa stečenim stanarskim pravima koje su stekli prije izbijanja ratnih sukoba. Apelacioni sud je utvrdio da se tuženi Brčko Distrikt ne može smatrati odgovornim za štetu koju apelant trpi zbog nemogućnosti korištenja sporne nekretnine, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između njegovih radnji i nastale štete u kojem slučaju bi bio u obavezi naknaditi nastalu štetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

11. Apelant navodi da Brčko Distrikt nezakonito raspolaže spornim nekretninama koje je on kupio od SPC dodjeljujući stanove koji se nalaze u spornim nekretninama, odnosno zgradama, ranijim nosiocima stanarskih prava kao i izbjeglim i raseljenim licima. Iako je apelant vlasnik tih nekretnina zbog navedenih postupaka Brčko Distrikta ne može ih uopće koristiti ni na koji način. Apelant navodi da je prije kupovine predmetne zgrade izvršio provjeru dokumentacije kojom je raspolagao prodavac, izvršio uvid u zemljišne knjige i pregledao objekat u kojem tada navodno nije bilo zaštićenih stanara, niti izbjeglih ili raseljenih lica. Pravno, to vraćanje imovine nije niko osporio i proglasio ništavim, pa prema tome ono ne proizvodi pravne posljedice. Apelant dalje navodi da je on savjestan i zakonit vlasnik na predmetnim nekretninama, a da ih je tuženi kao nevlasnik koristio, nezakonito dodjeljivao drugim licima i ubirao zakupninu. Apelant također navodi i da je tuženi Brčko Distrikt u obavezi kao nesavjestan držalac predati vlasniku sve plodove (zakupninu) od predmetne zgrade, kao i naknaditi pretrpljenu štetu prema čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant na kraju zaključuje da su povrijeđena prava koja mu kao vlasniku pripadaju, jer mu je uskraćeno pravo plodouživanja i korištenja njegove nepokretnosti i da zbog povrede ustavnih prava koja su ranije navedena njegovu apelaciju treba usvojiti.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navodi se da nema povrede prava na koja se poziva apelant u konkretnom slučaju, jer je Osnovni sud odluku donio u skladu sa važećim propisima i za svoju odluku dao valjano obrazloženje, a potvrdu ispravnosti navedene odluke cijenio je Apelacioni sud u postupcima o žalbi i u reviziji.

13. U odgovoru Apelacionog suda navodi se da ovaj sud ostaje kod stavova koji su izneseni u osporenoj presudi. O reviziji je odlučivao Apelacioni sud. Apelacioni sud ponovo ističe da su nekretnine koje su predmet kupoprodajnog ugovora vraćene SPC-u odlukom Vlade Republike Srpske koja po sadržaju odgovara ugovoru o poklonu i to od 7. juna 1995. godine. Nadalje, i sam apelant je iskazom na ročištu od 9. septembra 2003. godine potvrdio da je sporne nekretnine kupio s teretom i to pravom stanovanja predratnih nosilaca stanarskog prava koji su stanove napustili u toku ratnih zbivanja da bi ih povratili u poratnom periodu u skladu sa važećim zakonima. I na kraju, revizija nije prihvaćena, jer je materijalno pravo pravilno primijenjeno dok se Apelacioni sud nije ni izjašnjavao o činjeničnom stanju pošto ono ne može biti predmet revizije. Predmet tužiočevog zahtjeva o kojem se odlučivalo, navodi se dalje u odgovoru Apelacionog suda, je zasnovan na obligaciono-pravnom, a ne na stvarno-pravnom odnosu parničnih stranaka kako se navodi u apelaciji. Iz svih navedenih razloga, prema ocjeni Apelacionog suda, nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, niti ostala ustavna prava na koja se poziva apelant.

14. U odgovoru na apelaciju Brčko Distrikta se ističe da su apelantovi navodi u pogledu povrede njegovih ustavnih prava neosnovani. Ovo stoga što je nedvosmisleno utvrđeno da je apelant predmetne nekretnine kupio s teretom, te slijedom toga tuženi Brčko Distrikt nije bio u obavezi da ih isprazni. Apelant je bio nesavjestan prilikom kupovine nekretnina znajući da su one pod teretom i da prema tome nema pravnog osnova za iseljenje stanara i potraživanje naknade štete. Ovakav stav su zauzeli svi sudovi i to apelantov tužbeni zahtjev kao i navode iz apelacije čini neosnovanim, navodi se u odgovoru Brčko Distrikta.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

«Član 154. stav 1.

(1)Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).»

16. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 11/01, 8/03 i 40/04) Član 43.

Lice čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) dužno je stvar vratiti vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda.

Član 166.

Pravo stanovanja je lična služnost koja određeno lice (stanara) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njenim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom ne mijenjajući njezinu supstancu.»

17. U Zakonu o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) relevantne odredbe glase: «Član 1.

Ovaj zakon će se primjenjivati na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30 aprila 1991. godine bez obzira je li ta nepokretna imovina ili stan proglašena napuštenim ili ne uz uvjet da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. decembra 1998. godine.»

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u dijelu koji se tiče navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i prava na zabranu diskriminacije, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

22. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

24. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o apelantovom zahtjevu za isplatu naknade štete, odnosno izmakle dobiti kao i plaćanje zakupnine na osnovu korištenja nekretnina, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Praksa Ustavnog suda počiva na principima da se on ne upušta u ocjenu utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnog suda ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

26. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant sporne nekretnine kupio od SPC s teretom - pravom stanovanja 11 porodica što je utvrđeno i ranijom presudom Apelacionog suda broj Gž-162/02 od 31. maja 2002. godine. U toj presudi izričito stoji da apelant nije savjestan kupac predmetnih nekretnina pošto je morao znati da se zgrada sastoji od 11 stanova na kojima je stečeno stanarsko pravo i nosioci stanarskog prava su i faktički posjednici. Kupac ove zgrade preuzeo je rizik stupanja u posjed, a tuženi, odnosno pravni prednik tuženog, se nije obavezao da će riješiti pitanja nosilaca stanarskog prava. Prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora sa SPC tužilac se na licu mjesta mogao lako uvjeriti da u toj zgradi stanuju određena lica i od prodavca je mogao dobiti podatke o kakvim se licima radi, te se zaključenjem tog ugovora smatra da je zgradu kupio s tim teretima (služnost stanovanja). Sve ovo je tužiocu nesumnjivo moralo biti poznato pošto je tužilac s Vladom Brčko Distrikta pokušao 30. juna 2000. godine zaključiti ugovor o zakupu poslovno-stambene zgrade «starog Doma zdravlja» ukupne površine 500 m² (gornja etaža) na dvije godine uz zakupninu od 420 KM mjesečno za smještaj ovih porodica.

27. Nadalje, tuženi Brčko Distrikt prema toj presudi nije bio u obavezi isprazniti, odnosno osloboditi od lica i stvari sporne nekretnine koje je apelant kupio. Naprotiv, u predmetni objekat su se vratili i još se vraćaju stanari sa stečenim stanarskim pravima koje su stekli prije izbijanja ratnih sukoba. S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje proizlazi da se tuženi Brčko Distrikt ne može smatrati odgovornim za štetu koju apelant trpi zbog nemogućnosti korištenja sporne nekretnine, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između njegovih radnji i nastale štete u kojem slučaju bi bio u obavezi tu štetu naknaditi. Dakle, Zakon o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) odnosi se na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu uključujući i poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30. aprila 1991. godine bez obzira je li ta nepokretna imovina ili stan proglašena napuštenom ili ne, uz uvjet da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. decembra 1998. godine. Brčko Distrikt je prema navedenom zakonu obavezan vratiti stanove predratnim nosiocima stanarskih prava, odnosno licima koja su blagovremeno podnijela zahtjev za povrat, odnosno zaključili ugovor o zakupu zgrada s obzirom da je riječ o nacionaliziranoj zgradi. Konkretno, Vlada Brčko Distrikta nije nezakonito raspolagala predmetnom nekretninom - dakle ometala apelantova vlasnička prava pošto je sa bivšim stanarima obnovila ugovore o zakupu - korištenju stanova u spornoj zgradi, a izbjeglim i raseljenim licima pojedine prostorije dodjeljivala kao alternativni smještaj. Istina, apelant je prije kupovine predmetne zgrade izvršio provjeru dokumentacije s kojom je raspolagao prodavac, izvršio uvid u zemljišne knjige i pregledao objekat u kojem tada nije bilo zaštićenih stanara. U zemljišnim knjigama na navedenoj zgradi bila je uknjižena SPC Brčko bez ikakvih stvarnih tereta, a na osnovu rješenja tužene o vraćanju imovine u kojem nije konstatirano postojanje zaštićenih stanara. Međutim, ova činjenica nije od značaja s obzirom na neažurnost postojećih zemljišnih knjiga i čestu nesaglasnost stvarnog stanja i prava upisanih u zemljišne knjige.

28. Na kraju, činjenica da je apelant povukao tužbu protiv SPC nema nikakvog pravnog značaja, jer se SPC nije ni uplitala u njegova imovinska prava nego je tužbeni zahtjev bio upravljen prema Brčko Distriktu koji je kako se navodi u apelaciji i navodno neosnovano ometao korištenje imovine koju je apelant kupio. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise, odnosno Zakon o vraćanju napuštene imovine i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta. Također, Ustavni sud smatra da se u navedenom predmetu način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa su bili adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim osporenim presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na tri sudske instance pune jurisdikcije, te da je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan.

29. Uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda koji se odnosi na pravo na pravično suđenje, te navode iz apelacije koji su identični u pogledu navodne povrede svih nabrojanih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode koji se tiču prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

31. Apelant navodi da je u provedenim sudskim postupcima povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije ne dajući dalje bilo kakvo pojašnjenje, odnosno ne navodeći u odnosu na koje pravo i kako je učinjena diskriminacija. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo. To znači da se apelant može pozvati na ovo pravo jedino u vezi s «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog predmeta ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presudu od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).

32. S obzirom na to da apelant navod o kršenju svog prava na nediskriminaciju daje paušalno ne dovodeći ga u konkretnu vezu s kršenjem nekog od drugih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te, dalje, uopće ne navodeći u čemu se i kako manifestirala ova povreda, apelantove navode o navodnom kršenju njegovog prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.

33. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa su bili adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja. Apelant je imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na tri sudske instance pune jurisdikcije, te je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2006/05 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio