Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-287/06 (A. N.)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-287/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-287/06, rješavajući apelaciju Armina Nuhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Armina Nuhića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2319/00 od 30. novembra 2005. godine, rješenja Porezne uprave - Središnji ured Sarajevo Federalnog ministarstva finansija, broj 10/03-15-1-1027/00 od 14. augusta 2000. godine, i rješenja Poreske uprave – Kantonalni ured u Sarajevu, broj 10-9/02-15-
1-176-1/00 od 21. aprila 2000. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evrospske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatiblna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Armina Nuhića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2319/00 od 30. novembra 2005. godine, rješenja Porezne uprave - Središnji ured Sarajevo Federalnog ministarstva finansija, broj 10/03-15-1-1027/00 od 14. augusta 2000. godine, i rješenja Poreske uprave – Kantonalni ured u Sarajevu, broj 10-9/02-15-
1-176-1/00 od 21. aprila 2000. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Armin Nuhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 9. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2319/00 od 30. novembra 2005. godine, rješenja Porezne uprave - Središnji ured Sarajevo Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj 10/03-15-1-1027/00 od 14. augusta 2000. godine, i rješenja Porezne uprave – Kantonalni ured u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), broj 10-9/02-15-1-176-1/00 od 21. aprila 2000. godine.
2. Rješenjem Porezne uprave, broj 10-9/02-15-1-176-1/00 od 21. aprila 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva, broj 10/03-15-1-1027/00 od 14. augusta 2000. godine, naloženo je apelantu da na ime plaćanja poreskih obaveza izvrši uplatu poreza na račun javnih prihoda u ukupnom iznosu od 20.237, 55 KM. Nadležni poreski organi su utvrdili da je apelant registrovao samostalnu zanatsku automehaničarsku radnju i da je obveznik plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga po zapisniku Porezne uprave, broj 10-9/02-15-1-176/00 od 25. marta 2000. godine, i rješenju o uplati javnih prihoda, broj 10-9/02-15-1-99-4/99 od 14. oktobra 1999. godine, u skladu važećim zakonskim propisima, po kom osnovu su mu i utvrđene obaveze plaćanja poreza.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj U-2319/00 od 30. novembra 2005. godine, tužba apelanta, izjavljena protiv drugostepenog rješenja, kao konačnog upravnog akta, odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je prihvatio razloge iznesene u rješenjima poreskih organa.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On smatra da nisu utvrđene sve relevantne činjenice prilikom postupka razrezivanja poreza, kao i prestanak rada firme, što bi, da je urađeno, rezuliralo drugačijim poreznim opterećenjima. Apelant predlaže da se izvrši uvid u sva rješenja koja se odnose na njegovu apelaciju.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Konkretan slučaj se tiče apelantove obaveze da uplati javne prihode po osnovu poreskih obaveza, propisanih poreskim zakonodavstvom. Poreski organi uprave su svojim rješenjima, u postupku kontrole poslovanja apelanta kao poreskog obveznika, utvrdili njegovu obavezu da uplati utvrđeni iznos novca na ime neuplaćenog poreza na promet proizvoda. Ustavni sud konstatuje da je u ovom slučaju predmet postupka utvrđivanje javno-pravnih, a ne građanskih obaveza apelanta. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje, a pozivajući se na ustaljenu sudsku praksu Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku o dopustivosti, X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), da se apelant, u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz javnog (poreskog) zakonodavstva, ne može pozivati na povredu prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Nadalje, Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom jurisprudencijom, smatra da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju i ukoliko njegova primjena nije izazvala prekomjeran i disproporcionalan teret za pojedinca ili pravni subjekt. Nema naznaka ovakve primjene zakona u ovom slučaju (vidi, Ustavni sud, odluku broj U-27/01 od 28. septembra 2001. godine, tačka 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02). Shodno navedenom, i ovi apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U odnosu na apelantove navode o povredi člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. S obzirom da apelant, osim paušalnih navoda o povredi prava na život, nije ponudio nikakve navode, činjenice i dokaze u prilog ove tvrdnje, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović