Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/06 (L. M.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-314/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavri', na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-314/06, rješavajući apelaciju Ljiljane Milićević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Milićević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-212/04 od 18. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-4053/03 od 30. januara 2004. godine, i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/I-

23-191/02 od 6. juna 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljiljana Milićević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijela je, 14. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-212/04 od 18. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-4053/03 od 30. januara 2004. godine, i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja,) broj 23-04/I-23-191/02 od 6. juna 2003. godine.

2. Uprava za stambena pitanja je rješenjem, broj 23-04/I-23-191/02 od 6. juna 2003. godine, odbila kao neosnovan zahtjev apelantice za povrat u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Alipašina broj 10.

3. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-4053/03 od 30. januara 2004. godine, poništeno je prvostepeno rješenje Uprave za stambena pitanja i odbačen zahtjev apelantice za povrat stana u posjed kao neblagovremen. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelantica neblagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana, 27. juna 2002. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva je bio 4. jula 1999. godine, shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01). Ministarstvo je utvrdilo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelantice da je blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana, jer se radi o prekluzivnom roku koji se ne može produžavati, pošto se protekom roka gubi određeno pravo, a u konkretnom slučaju prestaje stanarsko pravo.

4. Kantonalni sud je presudom, broj U-212/04 od 18. oktobra 2005. godine, odbio apelantičinu tužbu protiv osporenog rješenja Ministarstva kao neosnovanu. Kantonalni sud je, obrazlažući osporenu presudu, ponovio razloge nižesepenih upravnih organa o prekluzivnosti roka za povrat u posjed stana, čijim protekom se to pravo gubi.

5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska kopnvencija). Ona ističe da je predmetni stan bio devastiran i da je popravljen a da ona nije o tome obavještena.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 (šezdeset) dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelantica nije blagovremeno podnijela zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dakle, nadležni upravni organi i Kantonalni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nadležnom stambenom organu opštine nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg upravni organi i Kantonalni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/06 (L. M.) | Sudska praksa | Aktio