Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-400/06 (V. V. i Š. T.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-400/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP 400/06, rješavajući apelaciju Vehbije Vehabovića i Šemse Toska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehbije Vehabovića i Šemse Toska, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-344/05 od 29. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-266/04-I od 3. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vehbija Vehabović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Šemsa Toska (u daljnjem tekstu: drugoapelantica ) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt ), koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta, podnijeli su 23. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-344/05 od 29. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distriktu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-266/04-I od 3. juna 2005. godine.

2. U toku ratnog perioda, kao raseljeno lice, Nenad Bojanović (u daljnjem tekstu: tužilac) je sa svojom porodicom uselio u stambeni objekat u Brčko Distriktu, u ulici Sulje Kahrimana broj 92, koje je vlasništvo prvoapelanta a na osnovu rješenja Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Prethodno je drugoapelantica prenjela vlasništvo na spornom objektu na prvoapelanta. Objekat je u to vrijeme bio demoliran i neuslovan za stanovanje, pa je tužilac u toku 1996. godine, izvršio sanaciju i određene građevinske radove na tom objektu kako bi ga osposobio za stanovanje.

3. Smatrajući da zbog izvedenih građevinskih radova ima pravni osnov za potraživanje novčanog iznosa na ime poboljšanja uslova stanovanja, tužilac je pokrenuo parnični postupak radi povrata uloženih novčanih sredstava.

4. Presudom Osnovnog suda broj P-266/04-I od 3. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Gž-344/05 od 29. decembra 2005. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se prvoapelant, kao vlasnik kuće, obaveže da mu isplati 4.894,00 KM na ime neophodnih građevinskih radova i izdataka za održavanje kuće. Obzirom da je drugoapelantica u međuvremenu prenjela vlasništvo na spornoj kući na prvoapelanta, prvostepeni sud je zaključio da nema pravnog osnova da se ona tereti za učinjene troškove na ime učinjenih građevinskih radova.

5. Dakle, sudovi su neosporno utvrdili da je prvoapelant vlasnik kuće u ulici Sulje Kahrimana broj 92, u Brčko Distriktu, stečene, kako je već navedeno, prenosom vlasništva sa drugoapelantice. Zbog ratnih dešavanja, on je napustio predmetnu kuću, koja je, na osnovu odredbi tada važećeg Zakona o napuštenoj imovini Brčko Distrikta, proglašena napuštenom i dodjeljena tužiocu, kao raseljenom licu. Tužilac je preduzeo određene građevinske radove (pripremne građevinske radove, zidarske, betonske, tesarsko-pokrivačke, stolarsko-bravarske, molersko-farbarske i druge) čija je svrha bila da se kuća osposobi za stanovanje. Redovni sudovi su utvrdili da je tužbeni zahtjev tužioca da mu se naknade učinjeni izdaci osnovan jer je on kao raseljeno lice uložio određena finansijska sredstva da bi, izvevši navedene građevinske radove, stvorio normalne uslove za stanovanje u predmetnoj kuću, a sam sud je cjenio da su ti troškovi bili nužni i korisni.

6. Konačno, kao pravni osnov za takve odluke sudovi su naveli član 23. Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», br. 5/01, 1/02 i 10/02), kojim je predviđeno da privremeni korisnik čije je stanarsko pravo poništeno po članu 16. ovog zakona, ili od koga se zahtjeva da isprazni nepokretnu imovinu po bilo kojoj odredbi ovog zakona, koji je potrošio lična sredstva na neophodne izdatke za stan ili nepokretnu imovinu, uključujući i troškove za obavljanje zakonitog posla čije je obavljanje u prostorijama stana ili na nepokretnoj imovini bilo dozvoljeno, nema pravo da uklanja takav inventar ili poboljšanja, ali će, u skladu sa važećim odredbama člana 210. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima nadoknaditi ta sredstva od prethodnog nosioca prava ili vlasnika.

7. Apelanti se žale da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je tužilac trebalo da zatraži dozvolu za radove, pa pošto to nije učinio, preduzete radnje se imaju smatrati vršenjem tuđih poslova iz člana 226. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da mu po tim propisima ne pripada pravo potraživanja novčanog iznosa po osnovu ulaganja u poboljšanje uslova stanovanja u spornom objektu.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelanti u apelaciji ističu da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, apelanti u toku parničnog postupka nisu osporili osnovne navode tužioca, a to je da je tužilac ulagao sredstva i rad za poboljšanje uslova života u predmetni stambeni objekat koji je od neuslovnog postao uslovan i da je tužilac u tu svrhu uložio 4.894,00 KM, pa je na taj način uvećana vrijednost stambenog objekta, što je utvrđeno i vještačenjem u toku parničnog postupka. Tužilac ima pravo, da na osnovu člana 23. Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta, («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04 ), člana 42 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 11/1 i 8/03), te člana 210. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78) mu se ta ulaganja priznaju i da traži povrat tih sredstava. Postupak za nadoknadu bilo kakvih troškova radi poboljšanja uslova stanovanja može početi nakon datuma kada prethodni nosilac stanarskog prava ili vlasnik ponovo dođe u posjed stana. Takođe, članom 42. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine je utvrđeno da «(3)Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. (4)Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadavoljstva ili uljepšavanja stvari samo ukoliko je njena vrijednost povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe».

11. Ustavni sud nije utvrdio ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanata na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta, koje je isti tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju vještačenje izvedeno po propisima parničnog postupka kao i da se sud jasno opredjelio u pogledu tužbenih zahjeva koje je apelant postavio, a Apelacioni sud je takođe temeljito obrazložio razloge za svoju potvrđujuću odluku, pa su navodi apelanata dati u tom smislu takođe paušalni i bez osnova.

12. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava prvoapelanta na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno drugoapelantica ne može biti «žrtva» kršenja ovog ustavnog prava jer je u odnosu na nju tužbeni zahtjev tužitelja odbijen obzirom da je kao raniji vlasnik prodala kuću prvoapelantu.

13. U pogledu navoda apelanta da je postupanjem sudova povrijeđeno i pravo na imovinu, Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom sudova u pogledu toga da su isti pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, jer osim navoda da je donesenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i citiranjem odredbi i propisa kojim je takvo pravo zagarantirano, apelanti ne obrazlažu, niti dostavljaju bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepili takve navode, u smislu da postoji bar vjerovatnoća da je došlo do povrede prava na imovinu, posebno kad se ima u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda u odnosu da ne postoji «opravdan zahtjev» prvoapelanta da se poziva na povredu prava na pravično suđenje, odnosno da drugoapelantica ne može biti «žrtva» ove navodne povrede. Slijedom iznesenog, Ustavni sud ponovno zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na imovinu očigledno (prima facie) neutemeljena, jer prvoapelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno drugoapelantica ne može biti «žrtva».

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-400/06 (V. V. i Š. T.) | Sudska praksa | Aktio