Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-513/06 (Ž. S.)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-513/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-513/06, rješavajući apelaciju Žarka Svjetlanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Svjetlanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj Kž-225/05 od 24. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj K-76/04 od 5. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Svjetlanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, podnio je 6. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-225/05 od 24. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-76/04 od 5. aprila 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-76/04 od 5. aprila 2005. godine, apelant je oglašen krivim zbog produženog krivičnog djela šumske krađe iz člana 430. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i izrečena mu je uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine i šest mjeseci ne izvrši novo krivično djelo. Osnovni sud je utvrdio da je apelant u pet navrata, u periodu od 18. marta 2003. godine do 13. oktobra 2003. godine na području opštine Kneževo u državnoj šumi bespravno posjekao i prisvojio stabla ukupne drvne mase od 21,89 m3 u vrijednosti od 4.594,20 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je nakon dokaznog postupka u kojem je saslušano pet svjedoka, izvršen uvid u mapu posječenih stabala, prijave lugara za šumsku štetu, kao i drugu dokumentaciju priloženu u spisu utvrđeno da je apelant, koristeći blizinu pilane čiji je vlasnik, povremeno, uz sječu stabala za koje je imao odobrenje, sjekao i stabla za koja takvo odobrenje nije imao, a zatim ta stabla kamuflirao mješajući ih u pilani sa stablima za koje je imao odobrenje. Identifikaciju panjeva koji su odgovarali bespravno posječenim stablima izvršio je ovlašteni lugar u okviru svojih redovnih ovlaštenja. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su sva stabla posječena u blizini od 200 do 600 metara od pilane optuženog. Cjeneći iznesene okolnosti, a posebno nepristrasnost lugara koji je postupao u okviru redovnih ovlaštenja i nije imao drugog posebnog razloga da prijavljuje optuženog Osnovni sud je optuženog oglasio krivim za produženo krivično djelo šumske krađe i izrekao mu uslovnu osudu smatrajući da će u konkretnom slučaju i pored okolnosti da je optuženi ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo, izrečena sankcija opravdati svrhu kažnjavanja.
3. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant i Okružno javno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) izjavili su žalbe Okružnom sudu. Okružno tužilaštvo je žalbom osporavalo opravdanost izricanja uslovne osude i zahtjevalo da se apelantu izrekne kazna u skladu sa opštim pravilima o odmjeravanju kazne. Aapelant je u žalbi osporavao utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i odluku o krivičnoj sankciji koja mu je izrečena.
4. Okružni sud je presudom broj Kž-252/05 od 24. novembra 2006. godine odbio kao neosnovane žalbe Okružnog tužilaštva i apelanta i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda broj K-76/04 od 5. aprila 2005. godine. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje brižljivo cjeneći provedene dokaze i dao uvjerljivo obrazloženje zašto ih prihvata, da je pravilno primjenio materijalni propis i izrekao primjerenu sankciju.
5. Apelant je Ustavnom sudu 6. marta 2006. godine podnio apelaciju u kojoj iznosi uglavnom.iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Smatrajući da nije kriv za krivično djelo za koje je osuđen, posebno osporava iskaz lugara i tvrdi da je lugar imao lične motive jer je odgovoran za posao koji obavlja i mora da pronađe nekog krivca za izvršenu sječu stabala. Nadalje, navodi da je od strane tužioca saslušavan i kao svjedok, da sud nije saslušao svjedoke povodom bitnih okolnosti i da on to nije učinio jer je smatrao da će to sud učiniti i da mu sud nije postavio branioca kao pravno neukoj i nezaposlenoj osobi koja nije u mogučnosti da plaća advokata. Ističe da su redovni sudovi na taj način povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
7. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od
27. juna 2003. godine).
10. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudom Okružnog suda apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Nadalje, očigledno je neosnovana tvrdnja apelanta da postoji povreda prava na pravično suđenje na njegovu štetu, u tome što sud svjedocima nije postavljao pitanja značajna za njegovu odbranu i da je on propustio da postavi takva pitanja očekujući da će to sud učiniti. Osim što za ovakvu tvrdnju ne nudi nijedan dokaz, apelant koji se nije branio čutanjem, nego je izlagao svoju odbranu, ni sam ni na koji način ne ukazuje da ga je sud spriječavao u iznošenju odbrane ili postavljanja pitanja svjedocima. Isto tako, neosnovana je i nedovoljno jasna tvrdnja apelanta da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje time što tvrdi da ga je tužilac saslušavao kao svjedoka i služio se apelantovim pravom, jer je apelantovo pravo da se brani i da bude saslušan kao svjedok, a ne pravo tužioca. Po mišljenju Ustavnog suda apelant nije ponudio nijedan dokaz ili činjenicu koja bi potkrijepila tvrdnje koje iznosi. Pored toga iz osporenih presuda lako je uočljivo da ni apelant ni tužilac nisu saslušavani u svojstvu svjedoka niti su na takvim iskazima zasnovane osporene presude.
11. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što mu u toku sudskog postupka, kao neukoj stranci koja nije u mogučnosti da plača advokata, nije postavljen branioc. Naime, u smislu odredbe člana 54. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske branioc se optuženom zbog slabog imovnog stanja postavlja na zahtjev optuženog, ali samo ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtjevaju interesi pravičnosti bez obzira na zapriječenu kaznu. U konkretnom slučaju apelant, inače vlasnik pilane, nije ponudio nikakav dokaz da je u toku sudskih postupaka postavio zahtjev za dodjeljivanje branioca zbog slabog imovnog stanja, a sud bez takvog zahtjeva i nije mogao odlučiti o tom pravu apelanta, tim prije što je za krivično djelo šumske krađe iz člana 430. stav 1. KZ za koje je apelant suđen, predviđena maksimalna kazna zatvora u trajanju od dvije godine iz čega slijedi da je i ovaj navod apelacije očigledno neosnovan.
12. U pogledu ostalih navoda apelacije koje ukazuju na povrede prava na pravično suđenje pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i poklanjanjem vjere svjedoku lugaru u osporenim odlukama sudova, Ustavni sud smatra da su sudovi dali potpune, logične, okolnosne i uvjerljive razloge na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalni propis. Stoga, Ustavni sud smatra da je u cjelini postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije i da apelant ni na koji način nije učinio mogućim ili vjerovatnim povredu prava na koje se poziva.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović