Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/06 (S. I. i dr.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2186/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-2186/06, rješavajući apelaciju Sanihe Ikanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Sanihe Ikanović, Nisvete Kičić i Gordane Jušić, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-142/05, Rsž-144/05 i Rsž- 140/05, sve od 4. maja 2006 godine, i presuda Općinskog suda u Cazinu, broj RS-601/03, RS-652/03 i RS-531/03, sve od 10. decembra 2004 godine, jer su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Saniha Ikanović, Nisveta Kičić i Gordana Jušić (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Cazina, koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijele su, 18. jula 2006 godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu:Kantonalni sud), broj Rsž-142/05, Rsž-144/05 i Rsž-140/05, sve od 4. maja 2006 godine, i presuda Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RS-601/03, RS-652/03 i RS-531/03, sve od 10. decembra 2004 godine.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-2186/06, AP-2187/06 i AP-2188/06 spoji u jedan predmet, pod brojem AP-2186/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Tužbama zaprimljenim kod Općinskog suda, apelantice su tražile da sud obaveže Unsko sanski kanton (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU «Gimnazija» Cazin (u daljnjem tekstu drugotuženi) da im na ime neisplaćenih plaća za 1994. i 1995 godinu, kao i na ime toplog obroka za 1998 i 1999 godinu, isplate određene iznose sa zateznom kamatom obračunatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da im nadoknade troškove postupka sa zateznom kamatom obračunatom na dosuđene troškove počev od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presuda pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Presudama Općinskog suda pobrojanim u dispozitivu ove odluke, u cijelosti su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica kao neosnovani, zbog nedostatka pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona, kao prvotuženog, odnosno zbog zastare potraživanja od poslodavaca, kao drugotuženog. Sve navedene presude su potvrđene drugostepenim presudama pobrojanim u dispozitivu ove odluke.

5. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud je naveo da su tužbeni zahtjevi neosnovani u odnosu na prvotuženog, budući da drugotuženi ima svojstvo pravnog lica u skladu sa Zakonom o javnim ustanovama, te da radnici sva prava iz radnog odnosa ostvaruju u okviru javne ustanove. Stoga je prvostepeni sud zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. S bzirom na nedostatak pasivne legitimacije prvotuženog, ističe dalje Općinski sud, ne može postojati ni njegova solidarna odgovornost, supsidijarna odgovornost, položaj jemca, vanugovorna odgovornost za štetu čak ni u vidu neosnovanog bogaćenja, jer se u konkretnbom slučaju radi o potraživanjima plaće i toplog obroka po osnovu radnog odnosa, a što je obaveza isključivo poslodavca.

6. Općinski sud navodi da je nesporno da su apelantice u utuženom periodu bile u radnom odnosu kod drugotuženog koji je, 21. aprila 2003 godine, izdao potvrde odnosno pregled visine neisplaćenog ličnog dohotka i toplog obroka. Ove isprave predstavljaju samo potvrdu o činjenici o kojoj drugotuženi kao poslodavac vodi evedenciju, pa takvi podaci nemaju karakter izjave o priznanju duga. Kako je zadnje potraživanje iz tužbi tj. iznos toplog obroka za august 1999 godine, dospjelo za isplatu 1. septembra 1999 godine, a imajući u vidu da je apelantica Saniha Ikanović tužbu podnijela 4. juna 2003. godine, apelantica Nisveta Kičić 30. juna 2003. godine i apelantica Gordana Jušić 6. maja 2003 godine, to je od dana dospjelosti zadnjeg potraživanja do podnošenja tužbi protekao rok od tri godine, što je prema članu 372. Zakona o obligacionim odnosima, apsolutni rok zastare, predviđen i članom 106. Zakona o radu. Stoga je prvostepeni sud prigovor zastare usvojio i u tom dijelu odbio tužbene zahtjeve.

7. Apelantice smatraju da im je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice također smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da su diskriminisane u odnosu na medicinske radnike i radnike pravosuđa u Unsko-sanskom kantonu, kojima su općinski sudovi na području Unsko-sanskog kantona dosudili isplatu neisplaćenih - ratnih plata, te spominju 34 predmeta koja su vođena pred Općinskim i Kantonalnim sudom u Bihaću i u kojima je udovoljeno tužbenim zahtjevima radi isplate ratnih plaća. Kršenje prava na pravično suđenje apelantice vide u tome što je, prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo pozivajući se paušalno na odredbu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima a ovo izrazloga što prvotuženi Unsko sanski kanton nije doznačio poslodavcu - prvotuženom sredstva za isplatu plaća već ih utrošio u druge svrhe. Apelantice smatraju da je sud trebao primjeniti odredbu člana 209. i 210. Zakona o obligacionim odnosima jer je neosnovano bogaćenje osnov za traženje naknade štete od strane oštećenika i nakon zastarjelosti prava da zahtjeva naknadu.

8. Općinski sud i drugotuženi osporavaju navode iz apelacija i navode da su neosnovani navodi apelantica o kršenju ustavnih prava. Drugotuženi naročito ističe da apelantice svoja potraživanja iz radnog odnosa nisu mogle ostvariti zbog zastare potraživanja prema članu 372. Zakona o obligacionim odnosima i člana 106. Zakona o radu, jer je došlo do apsolutne zastare potraživanja. Kantonalni sud i prvotuženi nisu dostavili odgovore na apelacije.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Apelantice smatraju da nisu imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su se apelantice blagovremeno obratili sudu za naknadu neisplaćenih plaća za 1994. i 1995. godinu, te za isplatu toplog obroka za 1998. i 1999. godinu, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

14. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

15. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da su apelantice propustila zakonom propisani rok za podnošenje tužbe za isplatu neisplaćenih plaća i toplog obroka, budući da su zadnja potraživanja iz tužbi tj iznosi toplih obroka za avgust 1999. godine, dospjeli za isplatu 1. septembra 1999 godine, a tužbe su podnesene u periodu maj-juni 2003 godine, te je od dana dospjelosti zadnjeg potraživanja do podnošenja tužbi protekao rok od tri godine, što je prema članu 372. Zakona o obligacionim odnosima i članu 106. Zakona o radu apsolutni rok zastare. Dakle, redovni sudovi su utvrdili da se potraživanja apelantica odnose isključivo na potraživanja iz radnog odnosa, te su primjenom relevantnih propisa koji se odnose na zastaru potraživanja iz radnog odnosa i donijeli osporene odluke.

16. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelantica osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelantice ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantica, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelantice se, također, žale da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantice posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

20. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP- 550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantice nisu pozvale na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelanticama imovina oduzeta ili da im je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje imovine.

21. Apelantice se također žale na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, već u odnosu na jedno od prava garantranih Evropskom konvencijom. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su navodi apelantica u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.

22. Pored navedenog, apelantice se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da je prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju, akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze u «opseg»garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994.godine, serija A broj 291-B, stav 22).

23. Postupci se u konkretnim slučajevima odnose na naknadu za neisplaćene plaće i tople obroke, a apelantice samo paušalno navode da su diskriminirane u odnosu na medicinske radnike i radnike u oblasti pravosuđa, jer su redovni sudovi udovoljavali njihovim tužbenim zahtjevima radi isplate ratnih plaća. Međutim, uz apelaciju apelantice nisu dostavile niti navele niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da su apelantice u predmetnim postupcima bile diskriminisane u odnosu na druge koji su se nalazili u istoj situaciji kao i apelantice. Ustavni sud je već istakao da u konkretnoj situciji redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalni propis i na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice i nepostojanje relevantinh dokaza ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/06 (S. I. i dr.) | Sudska praksa | Aktio