Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-841/06 (D. A.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-841/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. svibnja 2007. godine u predmetu broj AP 841/06, rješavajući apelaciju Draženka Andrića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draženka Andrića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-258/05 od 18. studenoga 2005. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj K-1668/05 od 8. aprila 2005. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Draženko Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ričice, Nova Bila, Travnik, podnio je 15. ožujka 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnje tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-258/05 od 18. studenoga 2005. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-1668/05 od 8. aprila 2005. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene pobijanom presudom Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni je sud donio Odluku broj AP 841/06 od 23. ožujka 2006. godine kojom se odbija apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj K-1668/05 od 8. aprila 2005. godine apelant i optuženi K.A. su proglašeni krivim što su 24. kolovoza 2003. godine, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za sebe, izvršili otuđenje tuđe pokretne stvari, osobnog motornog vozila «Merces» 2000D, tip 124, reg. oznaka BJ 634-PB, čime su počinili kazneno djelo krađe iz članka 286. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a u svezi s člankom 31. istog zakona, zbog čega su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po tri mjeseca. Istom presudom u izrečenu kaznu zatvora apelantu i optuženom K.A. je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to od 26. kolovoza 2003. godine do 3. rujna 2003. godine i od 4. rujna 2003. godine do 30. listopada 2003. godine.

4. U obrazloženju presude Općinski je sud naveo da je temeljem provedenih dokaza ustvrdio da su apelant i optuženi K.A. poduzeli radnje opisane u izreci presude i u tim radnjama, kako ih opisuje optužba, sud nalazi da su se ostvarila obilježja bića kaznenog djela krađe iz članka 286. stavak 1. KZ FBiH. Kantonalno tužiteljstvo Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) je radnje opisane u izreci presude kvalificiralo kao kazneno djelo teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka 1. KZ FBiH. Sud je konstatirao da je za postojanje takve pravne kvalifikacije potrebno da je poduzeta radnja obijanja, provaljivanja ili savladavanja prepreka na drugi način da bi se došlo do tuđe pokretne stvari u namjeri njenog prisvajanja. Kako u činjeničnom opisu optužnice Kantonalnog tužiteljstva nisu navedene radnje koje bi ulazile u pravnu kvalifikaciju koju je navelo Kantonalno tužiteljstvo a ni tijekom postupka ni iz jednog dokaza nije utvrđen način na koji su optuženi izvršili otuđenje privatnog osobnog vozila „Mercedes“ vlasništvo Nike Bagarića, to je sud izvršio izmjenu pravne kvalifikacije sukladno utvrđenom činjeničnom stanju. Prigodom odlučivanja o vrsti kaznene sankcije sud cijenio kod apelanta kao olakotnu okolnost činjenicu da je u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio mlađi punoljetnik i da ranije nije osuđivan, dok posebnih olakotnih okolnosti za apelanta sud nije našao. Imajući u vidu navedene okolnosti, Općinski je sud ocijenio da se prema apelantu svrha kažnjavanja može postići izricanjem kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca, uz uvjerenje da će vrsta i visina kazne uticati kako na apelanta tako i na ostale da ne čine kaznena djela. U izrečenu je kaznu sud apelantu uračunao vrijeme provedeno nakon lišenja slobode kao i vrijeme provedeno u pritvoru. Kako je tijekom postupka utvrđeno da je oštećenom Niki Bagariću vraćeno otuđeno vozilo, sud je odlučio da oštećenog sa eventualnim imovinsko-pravnim zahtjevom uputi na parnični postupak.

5. Protiv navedene presude Općinskog suda priziv su pravodobno izjavili apelant i Kantonalno tužiteljstvo.

6. Presudom Kantonalnog suda broj Kž-258/05 od 18. studenoga 2005. godine, apelantov priziv izjavljen na Presudu Općinskog suda broj K-1668/05 od 8. aprila 2005. godine je odbijen kao neutemeljen, a priziv Kantonalnog tužiteljstva je djelomično uvažen i Presuda Općinskog suda preinačena u odluci o kazni, tako da su apelant i prvooptuženi, za djelo za koje je presudom Općinskog suda proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od po deset mjeseci. U ostalom je dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

7. U obrazloženju presude Kantonalni je sud naveo da je neutemeljen apelantov priziv glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da su oprečni dokazi pravilno ocijenjeni u prvostupanjskoj presudi kao neistiniti. Kantonalni je sud ocijenio kao neutemeljene apelantove prizivne navode i glede bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje se odnose na priziv da je odluka suda pretežnim dijelom utemeljena na iskazu samo jednog svjedoka (Želimira Cakalina). Sud je konstatirao da je iskaz navedenog svjedoka potkrijepljen i drugim dokazima, pa pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda nije dovedena u pitanje. Kantonalni je sud, dalje, naveo da je priziv Kantonalnog tužiteljstva glede odluke o kazni u potpunosti utemeljen, u prvom redu zbog predmeta izvršenja djela i općepoznate činjenice da je u zadnjih nekoliko godina na prostoru ovog kantona u velikom porastu izvršenje kaznenih djela otuđenja osobnih motornih vozila, što je od bitnog utjecaja za odmjeravanje kazne osobito u smislu opće prevencije, što je u ovom trenutku od bitnog značaja za društvenu zajednicu i što je bilo razlogom izricanja kazne u znatno duljem trajanju. Kantonalni sud smatra da su kod ovako preinačene kazne u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve olakotne okolnosti na koje se poziva apelant, zbog čega je priziv i u tom dijelu neutemeljen, a koje je cijenio i prvostupanjski sud i dao im veći značaj nego što one objektivno imaju.

8. Apelant se u ovom predmetu žali da su pobijanim odlukama učinjene procesne i materijalne povrede zakona u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava. U tom kontekstu tvrdi da su odluke sudova utemeljene samo na iskazu jednog svjedoka. Naime, iskaz koji je svjedok dao u istrazi nije ponovljen na glavnom pretresu - promijenjen je, a apelant i njegov branitelj nisu bili u prilici u vrijeme davanja osuđujućeg iskaza u istrazi postavljati pitanja svjedoku, što je više nego nepravično ako se zna da u postupku obrana mora imati ista prava kao i tužitelj, pogotovu ako je to jedini dokaz na kojemu se temelji donesena osuđujuća presuda. Apelant dalje navodi da su ostali dokazi nabrojani u presudi čiste formalističke radnje provedene zbog počinjenog djela, koje uopće ne predstavljaju nikakve dokaze, ne upućuju na način izvršenja djela a još manje na počinitelje. Apelant ističe da je kod odmjeravanja kazne Kantonalni sud kaznu preinačio i odredio veću kaznu zatvora, navodeći kao razlog preventivni karakter konstatirajući da će vrsta i visina kazne uticati, kako na njega tako i na ostale, da ne čine kaznena djela. Apelant kaznu zatvora koju mu je izrekao Kantonalni sud smatra posebnom proizvoljnošću, i ističe da se kazne izriču počiniteljima za djela koja su dokazana, a ne za djela koja se inače vrše na području na kojem žive, zbog čega je apelant zatražio posebno ispitivanje ovog dijela presude Kantonalnog suda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članku 16. Pravila Ustavnog suda. U tom je kontekstu nužno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerojatno. Prema članku 16. stavak 2. Pravila apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom razvidnošću pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud konstatira da apelantovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, između ostalog, vidi u tomu što su redoviti sudovi pogrešno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

12. Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud u prizivnom postupku ispitao prvostupanjsku presudu koju apelant prizivom pobija. Apelantov priziv protiv prvostupanjske presude, prema mišljenju Kantonalnog suda, glede bitnih povreda kaznenog postupka je neutemeljen. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud, polazeći od neprijepornih činjenica apelantove obrane, iskaza brojnih svjedoka, materijalnih dokaza – potvrde o lišenju slobode, službenih zabilješki i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno ustvrdio da su apelant i K.A. nedvojbeno izvršili kazneno djelo krađe iz članka 286. stavak 1. KZ FBiH u svezi s člankom 31. tog zakona. Kantonalni je sud zaključio da je donesena prvostupanjska presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o kaznenom postupku. Na neprijeporno utvrđeno činjenično stanje primijenjeni su materijalno-pravni propisi, tj. odgovarajuće odredbe KZ FBiH.

13. U kontekstu navedenog, budući da su redoviti sudovi dovoljno razvidno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prigodom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje je razmotrio Kantonalni sud prigodom donošenja odluke o prizivu. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drukčije rješenje konkretne pravne stvari, nalazeći da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno kazneno djelo.

14. Što se tiče apelantovih navoda da je prvostupanjski sud vjerovao iskazu svjedoka Želimira Cakalina, koji je mijenjao iskaz dat pred sudom u odnosu na iskaz dat u istrazi, Ustavni sud ističe da je i ranije zauzeo stav da je na sudu ocijeniti jesu li izjave svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije nužne za ocjenu predmeta. Osim toga, iz dokumentacije podastrte Ustavnom sudu je vidljivo da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koji su bili bitni za utvrđivanje činjeničnog stanja, da je u obrazloženju odluke dao razvidan pregled svih izvedenih dokaza, kao i pojedinačnu analizu svakog izvedenog dokaza koje je dovodio u međusobnu vezu i dao zaključke iz kojih razloga prihvaća pojedine utvrđene činjenice. Neprijeporno je da je prvostupanjski sud kaznenu odgovornost apelanta i druge optužene osobe temeljio i na iskazu svjedoka Želimira Cakalina, koji je pokrijepljen i drugim dokazima. Ustavni sud opaža da su Kantonalni sud i Općinski sud ocijenili da je iskaz svjedoka Želimira Cakalina, dat u fazi istrage, istinit zbog toga što je ponovljen na identičan način u policiji i pred nadležnim tužiteljem, te da iskaz obiluje nizom detalja i pojedinosti koji čine jednu logičnu cjelinu.

15. Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz dokumentacije podastrte Ustavnom sudu proizlazi da je tijekom postupka Općinski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i obrane, te da nedvojbeno proizlazi da je apelant imao mogućnost iznošenja svoje obrane, predlaganja izvođenja dokaza, između ostalog i saslušanja svjedoka, što je i činio, te davanja primjedbi na dokaze optužbe. Nadalje, Općinski je sud u obrazloženju pobijane odluke cijenio kako iskaze svjedoka optužbe tako i svjedoka obrane, te dao razloge zašto iskaze svjedoka odbrane nije prihvatio uvjerljivim i istinitim, što je prihvatio i Kantonalni sud. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka redoviti su sudovi ustvrdili da je apelant počinio kazneno djelo krađe iz članka 286. stavak 1. KZ FBiH a u svezi s člankom 31. tog zakona, i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe.

16. Glede odluke o visini kazne, Ustavni sud ne nalazi da su redoviti sudovi zlouporabili zakonske odredbe na kojima se temelji odluka o kazni i ponovno podsjeća da, prema svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi, nije mjerodavan ocjenjivati kako su redoviti sudovi ustvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, odnosno kako je na temelju toga odmjerena kaznena sankcija, osim u slučajevima kada odlukama redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 64/02 od 24. listopada 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 8/04). Ustavni sud opaža da je apelantu kazna zatvora izrečena u zakonom propisanom okviru i da je u konkretnom slučaju ispoštovano ustavno načelo zakonitosti kaznenog djela i kazne. Činjenica je da je odlukom Kantonalnog suda po prizivu Kantonalnog tužiteljstva odluka Općinskog suda preinačena u odluci o kazni i apelantu određena kazna zatvora u duljem trajanju, međutim, Kantonalni je sud dao razloge za svoju odluku konstatirajući da je odluka o kazni u potpunosti utemeljena, budući je u nekoliko zadnjih godina na prostoru Srednjobosanskog kantona u porastu izvršenje kaznenog djela otuđenja osobnih motornih vozila, što je od bitnog utjecaja na određivanje kazne u konkretnom slučaju, osobito u smislu opće prevencije, kako je to i predviđeno odredbama članka 42. točka c) KZ FBiH kojima je propisano da je svrha kažnjavanja, između ostalog, i «da se utiče na ostale da ne čine kaznena djela».

17. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji potiču utemeljenu dvojbu da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da u predmetnoj apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima facie) neutemeljeni.

18. Imajući u vidu odredbu članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-841/06 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio