Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-22/06 (I. L.)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-22/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-22/06, rješavajući apelaciju Ivana Lausa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Lausa podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1758/04 od 28. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj Mal-
74/02 od 2. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Laus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 5. januara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1758/04 od 28. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-74/02 od 2. jula 2004. godine
2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-74/02 od 2. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1758/04 od 28. novembra 2005. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tužena JP EP BiH Sarajevo Elektrodistribucija Tuzla obaveže da apelantu isplati štetu u iznosu od 528,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. decembra 1999. godine pa do isplate kao i da mu naknadi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je u postupku utvrđeno da među strankama nije sporno da je 21. aprila 1998. godine, a shodno zapisniku broj 416/98 na mjernom mjestu potrošača odnosno apelanta ustanovljena neovlaštena potrošnja električne energije, te da je skinut most. Također je utvrđeno da među strankama nije sporno da je apelant kao potrošač električne energije navedeni zapisnik vlastoručno potpisao, kao i da su apelant i tuženi 21. aprila 1998. godine sklopili sporazum o uslovima i načinu plaćanja naknade za utvrđenu neovlaštenu potrošnju električne energije, te da je apelant vlastoručno potpisao navedeni sporazum sa ustanovljenom obavezom duga na ime neovlaštene potrošnje u iznosu od 528,00 KM, te da je apelant navedeni iznos prihvatio da plati u tri rate. Sud je našao da je apelant prvu ratu u iznosu od 176,00 KM uplatio na dan potpisivanja sporazuma 21. aprila 1998. godine, što aplenat nije osporavao u toku postupka, kao što nije ni osporavao da je 9. decembra 1999. godine izvršio uplatu iznosa od 42,00 KM sa naznakom da navedeni iznos plaća po računu broj 148/98 za neovlaštenu potrošnju i uplatu iznosa od 310,00 KM izvršenu 3. decembra 1999. godine također sa naznakom po računu broj 148/98 iz čega se po mišljenju suda apelant neosnovano pozvao na odredbu člana 211. Zakona o obligacionim odnosima odnosno odredbu člana 154. istog zakona.
4. Iz dokaza koje je proveo tuženi sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je tuženi dokazao, a što apelant nije osporavao, da nije došlo do isključenja električne energije apelantu nakon što je ustanovljenja neovlaštena potrošnja 21. aprila 1998. godine po zapisniku broj 416/98 jer to apelant nije dozvolio. Također je sud našao da se apelant neosnovano poziva na odredbe člana 211. Zakona o obligacionim odnosima jer iz samih uplatnica koje je apelant priložio uz tužbu ne proizilazi da je apelant stekao pravo povrata na ime sticanja bez osnova, te da nije ispunjen ni jedan uslov iz odredbe pomenutog člana, kao i da apelant nije zadržao pravo da traži vraćanje uplaćenih iznosa nego je naprotiv naznačio da plaća po računu za neovlaštenu potrošnju. Sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da je tuženi prema njemu izvršio prinudu jer ustvari apelant nije dozvolio isključenje električne energije. Stoga je na osnovu navedenog sud zaključio da je apelantovo potraživanje neosnovano.
5. Dalje je utvrđeno je da je tužena postupila u skladu sa Opštim uslovima za isporuku električne energije, te da nije ispunjen ni jedan od uslova za eventualni povrat na koji se apelant poziva iz odredbe člana 211. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je našao da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan ni u smislu odredbi člana 117. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da je apelant «eventualno» imao mogućnost zahtijevati poništenje sklopljenog sporazuma o uslovima i načinu plaćanja naknade za utvrđenu neovlaštenu potrošnju električne energije u roku od jedne godine od dana saznanja za razloge rušljivosti odnosno prestanka eventualne prinude, te da to pravo prestaje u svakom slučaju istekom roka od 3 godine od dana zaključenja ugovora. Kako je apelant sa tuženim sklopio ugovor 21. aprila 1998. godine, te kako su apelantu u momentu zaključenja ugovora bile poznate sve okolnosti pod kojim je zaključio sporazum po mišljenju suda apalantu bi «eventualno» njegovo pravo za poništaj sporazuma isteklo 21. aprila 1999. godine dok je apelant tužbu podnio nakon isteka roka odnosno 23. decembra 1999. godine. Stoga je sud zaključio da apelant ni po tom pravnom osnovu ne bi mogao ostvariti svoja prava niti ustati tužbenim zahtjevom kako ga je postavio, a niti po osnovu opšteg načela za prouzrokovanje štete u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima na koju se apelant po mišljenju suda neosnovano pozvao.
6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je presuda prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana i da su za istu suprotno neosnovanim primjedbama žalbe dati potpuni i valjani razlozi koje je prihvatio drugostepeni sud. Pored toga drugostepeni sud navodi da je podnesenom tužbom od 23. decembra 1999. godine apelant tražio povrat iznosa od 528,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe pa do isplate i troškovima postupka, te da je identičan zahtjev precizirao i na pripremnom ročištu od 26. aprila 2004. godine. Međutim po mišljenju drugostepenog suda s obzirom na postojanje sporazuma o uslovima i načinu plaćanja naknade za utvrđenu neovlaštenu potrošnju električne energije koji je apelant zaključio sa tuženom apelant je u smislu odredbe člana 117. u vezi sa članom 60. i 111. Zakona o obligacionim odnosima odnosno članom 53. stav 2. tačka 2. navedenog zakona svoj zahtjev morao postaviti u smislu pobijanja vansudske nagodbe obzirom da valjanost vansudske nagodbe predstavlja predhodno pitanje po članu
12. Zakona o parničnom postupku od koga je zavisila odluka u ovoj pravnoj stvari. Kako takav zahtjev apelant nije postavio drugostepeni sud je našao da je irelevantno i bespotrebno apelantovo elaboriranje u žalbi o uslovima i načinu zaključenja vansudske nagodbe jer navedena nagodba ima karakter ugovora iz člana 1080. Zakona o obligacionim odnosima.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u predmetnom postupku. Apelant ističe da u predmetnom slučaju sud nije poštovao pravičnost i jednakost pred sudom. Smatra da je presuda kojom je okončan predmetni postupak nepravična, diskriminatrorska, te da nije zasnovana na činjenicama i zakonu. Također smatra da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je sporazum o uslovima i načinu plaćanja naknade za utvrđenu neovlaštenu potrošnju električne energije sačinjen na «iznudi» kao i da je prestao da važi 21. juna 1998. godine u smislu člana 77. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kada je trebao da izmiri posljednju ratu. Ističe da mu je tužena nezakonito dva puta isključila struju, te ma ju je drugi put isključila struju nakon 18 mjeseci poslije zaključenja sporazuma i na taj način od njega na prinudan način izdejstvovala zaostali dug. Smatra da je sud nedovoljno odnosno nikako cijenio relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Po mišljenju apelanta sud nije cijenio činjenicu da je po sporazumu tužena mogla njega tužiti nakon što je propustio da plati drugu i treću ratu duga iz sporazuma, te da je tužena u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima došla u docnju. Apelant smatra da tužena nije ispoštovala sve obaveze iz sporazuma jer nema računa, obračuna, kao i to da nije koristila mogućnost tužbe, a da sud nije primjenio opšte pravilo zastarijevanja u smislu čl. 360. i 362. Zakona o obligacionim odnosima. Ističe da tužena uživa monopol u društvu, te da čin isključivanja električne energije kao sredstvo prinude nije dopušteno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, navodeći da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka pred sudom. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
11. U konkretnom slučaju apelant je tužbenim zahtjevom tražio da mu tužena isplati štetu u iznosu od 528,00 KM. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno je da je apelant 21. aprila 1998. godine sa tuženom zaključio sporazum o uslovima i načinu plaćanja naknade za utvrđenu neovlaštenu potrošnju električne energije, koji je apelant potpisao, te se navedenim sporazumom obavezao da će tuženoj isplatiti dug u iznosu od 528,00 KM u tri rate. Nesporno je da je apelant nakon potpisivanja sporazuma tuženoj odmah uplatio iznos od 176,00 KM, a da je kasnije izvršio uplate iznosa od 310,00 KM i 42,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je članom
211. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtjeva vraćanje izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Ustavni sud konstatuje da apelant u smislu odredbe člana 211. Zakona o obligacionim odnosima pred sudom nije uspio dokazati da je izvršenim uplatama zadržao pravo da traži vraćanje uplaćenih iznosa, kao i da pred sudom nije dokazao da je tužena prema njemu izvršila prinudu. Apelant u apelaciji navodi da mu je tužena dva puta isključila električnu energiju zbog čega je bio prinuđen platiti pomenute iznose, međutim to isto nije uspio da dokaže pred sudom.
12. Također, Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom postupku nije tražio da se utvrdi valjanost sporazuma o uslovima i načinu plaćanja naknade za utvrđenu neovlaštenu potrošnju električne energije koji je 21. aprila 1998. godine zaključio sa tuženom već je samo tražio da mu tužena vrati iznos od 528,00 KM koji iznos je apelant kao dug upravo navedenim sporazumom i prihvatio i obavezao se da će ga platiti tuženoj.
13. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Apelant je imao mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku predlaže dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona od strane sudova bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ostalih ustavnih prava na koja se poziva. Ovo osobito imajući u vidu da apelant osim paušalnog pozivanja na povredu prava na dom i prava na imovinu, Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Prema tome Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović