Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-306/06 (N. J.)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-306/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-306/06, rješavajući apelaciju Nađe Jusufbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nađe Jusufbašić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-91/05 od 27. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Gž-757/04 od 24. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu, broj P-1280/03 od 28. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nađa Jusufbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koga zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnijela je, 10. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-91/05 od 27. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-757/04 od 24. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1280/03 od 28. maja 2004. godine.
2. Općinski sud u Bugojnu je presudom, broj P-1280/03 od 28. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Gž-757/04 od 24. novembra 2004. godine, apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je sa Drugom Osnovnom školom Bugojno kao tuženom 30. septembra 2003. godine zaključila Ugovor o radu kojim je raspoređena na radno mjesto nastavnice razredne nastave, da se poništi odluka Upravnog odbora tužene broj 716-3/03 od 30. oktobra 2003. godine, kojom je određeno da apelantici prestaje Ugovor o radu sa 31. oktobrom 2003. godine, radi prijema novog radnika po obnovljenom konkursu, kao i odluka Upravnog odbora tužene kojom je odbijena apelanticina žalba na rješenje direktora škole broj 716-2/03, te da tužena apelanticu rasporedi na radno mjesto i isplati joj plaću počevši od 1. septembra 2003. godine pa nadalje kao i da ispuni sve druge zakonske obaveze.
4. U postupku je utvrđeno da je apelantica odlukom Upravnog odbora tužene, broj 364-3/03 od 31. jula 2003. godine, primljena na radno mjesto nastavnika razredne nastave u svojstvu pripravnika i to na određeno vrijeme do 31. avgusta 2004. godine. Također je utvrđeno da je rješenjem Glavnog kantonalnog inspektora Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Srednjobosanskog klantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 07-38-19/03 od 16. septembra 2003. godine, tuženoj naređeno da poništi kokurs i odluku o izboru nastavnika razredne nastave-pripravnika, te je apelantici prestao radni odnos kod tužene na osnovu odluke Upravnog odbora tužene, broj 716-2/03 od 30. oktobra 2003. godine odnosno na osnovu rješenja direktora tužene, broj 716-3/03 od 30. oktobra 2003. godine, sa danom 31. oktobar 2003. godine.
5. Na osnovu uvida u rješenje Glavnog kantonalnog inspektora Ministarstva nesporno je utvrđeno da je navedenim rješenjem tuženoj naređeno da poništi konkurs i odluku o izboru nastavnika razredne nastave-pripravnik, administartivni radnik i higijeničar iz razloga jer je tužena konkurs raspisala u suprotnosti sa važećom instrukcijom Ministarstva, broj 01-38-251/02 od 26. avgusta 2003. godine, kojom je propisano da se na upražnjeno radno mjesto prioritetno zapošljavaju lica koja su zbog racionalizacije i reforme obrazovanja proglašena tehnološkim viškom ili iz istih razloga ostala sa smanjenim brojem časova, te da je raspisivanje navedenog konkursa kojim se zapošljava pripravnik u suprotnosti sa članom 12. stav 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Srednjobosanskom kantonu.
6. Sud je naveo da je članom 12. stav 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost Osnovnog obrazovanja u Srednjobosanskom kantonu («Službene novine Srednjobosanskog kantona», broj 1/02-u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) je propisano da osnovne škole na području Kantona ne mogu zasnovati radni odnos s novim zaposlenikom ako se na listi iz predhodnog stava nadležnog kantonalnog sindikata osnovnog obrazovanja nalazi lice koje ispunjava uvjete u pogledu stručne spreme koja se traži, a koja ima prioritet pri zapošljavanju. Po mišljenju suda instrukcijom Ministarstva samo se primjenjuje član. 12 stav 2. Kolektivnog ugovora koji je obavezan za sve strane koje su ga zaključile kao i za strane koje su mu naknadno pristupile kako je to propisano članom 115. Zakona o radu. Navedenom instrukcijom po shvatanju suda samo se definiše pojam «prioritet» iz člana 12. stav 2. Kolektivnog ugovora, te da se treba posebno imati u vidu da je navedeni Kolektivni ugovor zaključen na osnovu člana 112. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99 i 32/00), a zaključuje se između Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Bosne i Hercegovine-
Kantonalni odbor Srednjobosanskog kantona i Neovisnog sindikata zaposlenih u osnovnim školama Županije Središnja Bosna kao predstavnici zaposlenika Srednjobosanskog kantona s jedne strane i s druge strane Vlade Srednjobosanskog kantona kao predstavnika poslodavca. Prema tome sud je našao da je neosnovan prigovor apelantice da se instrukcija Ministarstva stavlja iznad zakona obzirom da u konkretnom slučaju instrukcija Ministarsva koja je donesena od jedne strane potpisnice Kolektivnog ugovora-predstavnika poslodavca samo upućuje na primjenu člana 12. stav 2. Kolektivnog ugovora, a koji je Zakonom o radu obavezan za sve strane koje su ga zaključile i strane koje su mu naknadno pristupile. Po mišljenju suda ne može se smatrati kako to apelantica navodi da se navedenom instrukcijom favorizira određena grupa građana i njima jamči pravo na doživotni rad, a onima koji nisu nikad radili (apelantica) se poručuje da nikad i ne treba da rade. Prema tome sud je našao da se ne radi o diskriminaciji apelantice iz člana 5. Zakona o radu koji ovakvu diskriminaciju zabranjuje riječima «ili kakve druge okolnosti» pogotovo kada se ima u vidu da je apelantica u vrijeme kada se nalazila u radnom odnosu kod tužene ujedno nalazila i na neplaćenom odsustvu u preduzeću UNIS «Binas» Bugojno gdje su joj se prava i obaveze iz rada i u vezi s radom nalazila u stanju mirovanja. Shodno navedenom sud zaključuje da je apelantica bila istovremeno u radnom odnosu i kod tužene i u ranijem preduzeću.
7. Također je sud istakao da treba imati u vidu da je članom 131. Zakona o radu propisano da nadzor nad primjenom ovog zakona i na osnovu njega donesenih propisa obavlja federalni odnosno kantonalni inspektor rada. Po mišljenju suda tužena nije postupila protivno zakonu kada je ispoštovala nalog Glavnog kantonalnog inspektora, inspektora rada, te poništila odluku Upravnog odbora, broj 364-3/03 od 21. jula 2003. godine, o prijemu apelantice na radno mjesto nastavnika razredne nastave u svojstvu pripravnika. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je po nalogu Glavnog kantonalnog inspektora Upravni odbor tužene donio odluku o ponovnom raspisivanju konkursa za popunu radnog mjesta nastavnika razredne nastave, koji je raspisan u «Dnevnom avazu». Utvrđeno je da je postupak po novo raspisanom konkursu proveden u skladu sa odredbama Zakona o osnovnoj školi («Službene novine Srednjebosanskog kantona», broj 11/01), Zakona o radu, te odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Srednjobosanskom kantonu («Službene novine Srednjebosanskog kantona», broj 1/02), te da izabrani kandidat Elvedina Karamustafić u potpunosti ispunjava uslove novo raspisanog konkursa, kako u pogledu općih, tako i u pogledu posebnih uslova.
8. Nadalje je sud utvrdio da je apelantica prije potpisivanja ugovora o radu već znala da je tuženoj rješenjem Glavnog kantonalnog inspektora naloženo da se poništi odluka o njenom izboru i raspiše ponovni konkurs, te sud, imajući u vidu da apelantica ima 20 godina radnog staža, nije prihvatio kao tačan apelanticin navod o tome da je potpisala bjanko Ugovor o radu već je cijeneći činjenicu da je apelantica potpisala Ugovor o radu našao da je prihvatila sve odredbe Ugovora o radu. Kako je članom 2. Zakona o radu propisano da se zaključivanjem Ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika zasniva radni odnos po mišljenju suda apelantica je potpisivanjem ugovora zasnovala radni odnos na određeno vrijeme do popune radnog mjesta po konkursu.
9. Sud je našao da je neosnovan i apelanticin navod koji se odnosi na isplatu plaća počevši od 1. septembra 2003. godine pa nadalje jer je sud uvidom u spiskove tužene o isplaćenim plaćama, toplom obroku i naknadi za prevoz utvrdio da je apelantici isplaćena plaća, topli obrok i naknada za prevoz za mjesec septembar i oktobar 2003. godine odnosno za period za koji je apelantica radila kod tužene.
10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud pravilno proveo postupak i utvrdio sve pravno relevantne činjenice, te pravilno primjenio odredbe materijalnog prava i naveo razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva koje prihvata i drugostepeni sud. Drugostepeni sud je našao da je neosnovan navod apelantice da je ugovor o radu zaključila na zakonit način obzirom da je u prvostepenom postupku na nesumnjiv način utvrđeno da je odluka tužene o zaključenju ugovora o radu donijeta na nezakonit način, a što je utvrđeno i po pravu nadzora od strane prosvjetne inspekcije. Dalje je utvrđeno da je neosnovan i apelanticin navod da je zaključila radni odnos jer je donošenjem Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa prestao da postoji institut radnog odnosa, te usposatvljen novi institut, a to je ugovorni odnos koji se zasniva zaključenjem ugovora o radu. Po mišljenju drugostepenog suda po ponovljenom natječaju pravilno je donesena odluka, te je isti proveden na zakonit način, te nije zaključen ugovor o radu sa apelanticom jer ona nije ispunjavala uslove natječaja. Također drugostepeni sud kao neosnovan smatra i dio žalbe koji se odnosi na prijem pripravnika u osnovnim školama navodeći da ni jedan zakonski propis nije utvrdio obavezu prijema pripravnika pa ni Zakon o osnovnoj školi Kantona Središnja Bosna.
11. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom, broj Rev-91/05 od 27. oktobra 2005. godine, odbio.
12. U obrazloženu revizijske presude se navodi da je prema utvrđenju nižestepenih sudova (koje utvrđenje se ne može preispitivati u reviziji) utvrđeno da je apelantica bila saglasna da zaključi ugovor o radu na određeno vrijeme do popune radnog mjesta po obnovljenom konkursu, te svjesna uslova pod kojim zaključuje ugovor nije ni raskinula ranije zasnovani radni odnos sa d.d. «Binas» Bugojno gdje joj je na njen zahtjev rješenjem od 25. septembra 2003. godine odobreno neplaćeno odsustvo sa rada u trajanju od 6 mjeseci zbog obavljanja privatnih poslova i to u periodu od 31. avgusta 2003. godine do 28. februara 2004. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda u tim uslovima kada je tužena po obnovljenom konkursu na radno mjesto nastavnika razredne nastave primila Elvedinu Karamustafić ispunjeni su uslovi iz ugovora o radu zaključenim sa apelanticom za njegov prestanak kao što je to konstatovano u pobijanom rješenju direktora tužene od 30. oktobra 2003. godine. Vrhovni sud je našao da je ugovor o radu prestao istekom vremena na koji je zaključen shodno odredbi člana 86. tačka 6. Zakona o radu, te su po mišljenju Vrhovnog suda pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su apelanticin zahtjev za poništenje rješenja direktora, broj 716-3/03 od 30. oktobra 2003. godine, odbili.
13. Utvrđeno je da je neosnovan i zahtjev apelantice za poništenje odluke tužene, broj 716-2/03 od 31. oktobra 2003. godine, o prijemu Elvedine Karamustafić na mjesto nastavnika razredne nastave po obnovljenom konkursu jer je apelantica koja se također javila na obnovljeni konkurs nije primljena jer za to nije ispunjavala uslove iz konkursa (nema radno iskustvo), te da stoga nije ovlaštena da zahtijeva poništenje odluke o izboru kandidata. Vrhovni sud je naveo da prema zauzetom pravnom stanovištu ovog suda objavljenom u Biltenu Vrhovnog suda broj 1/99, prema kojem je svrha sudske zaštite osoba koje su se javile na konkurs da se osobama koje ispunjavaju sve propisane uslove iz općeg akta i zakona omogući izbor ako je izabran kandidat koji ne ispunjava uslove. Kako apelantica i ne tvrdi da je ispunjavala uslove obnovljenog konkursa (kojim se nije popunjavalo radno mjesto pripravnika), a da te uslove nije ispunjavala Elvedina Karamustafić ne pripada joj sudska zaštita koja se ostvaruje pobijanjem konkursa.
14. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Žali se na proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog prava u predmetnom postupku. Apelantica smatra da se na konkretan slučaj uopšte ne može primjeniti odredba člana 12. Kolektivnog ugovora obzirom na okolnost da je ona sa tuženom kao pripravnik zaključila ugovor o radu. Smatra da Glavni prosvjetni inspektor u svojoj Instrukciji kao i prvostepeni sud svojom presudom sasvim pogrešno tumače odredbu Kolektivnog ugovora jer smatraju da ni jedna škola na području Kantona Središnja Bosna uopće ne može raspisati natječaj za prijem pripravnika sve dok se na listi mjerodavnog Kantonalnog sindikata osnovnog obrazovanja iz člana 12. stav 1. Kolektivnog ugovora nalaze osobe koje zadovoljavaju uslove u vezi sa stručnom spremom koja se traži. Po mišljenju apelantice dosljedno poštovanje takvog stava praktički znači da se u osnovnim školama na području Kantona Središnja Bosna zabranjuje prijem pripravnika što znači da se navedenim Kolektivnim ugovorom suspendira primjena čl. 26. i 27. Zakona o radu. Ističe da je neshvatljivo kako redovni sudovi mogu prihvatiti da kolektivni ugovor, kao podzakonski akt, može suspendirati primjenu odgovarajućih zakonskih odredbi na osnovu kojih je ugovor zaključen.
15. Također apelantica se pita kako se može prihvatiti da jedan podzakonski akt suspendira odredbe Ustava i Međunarodnih konvencija koje zabranjuju diskriminaciju obzirom da se članom 14. Evropske konvencije zabranjuje diskriminacija po bilo kojem osnovu. Po mišljenju apelantice ako bi se kao ispravno uzelo stanovište ministra prosvjete, prosvjetnog inspektora, te redovnih sudova čije se presude ovom apelacijom pobijaju to bi značilo da se nekim osobama osigurava pravo na rad do «sudnjega dana» dok se to pravo apelantici apsolutno osporava. Iz navedenog proizilazi da apelantica smatra da je disriminisana u uživanju prava na rad.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U odnosu na apelanticine navode o pogrešnoj primjeni i tumačenju materijalnog prava od strane redovnih sudova Ustavni sud konstatuje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
19. Ustavni sud nalazi da je članom 12. stav 2. Kolektivnog ugovora propisano da škole na području Kantona ne mogu zasnovati odnos s novim zaposlenikom ako se na listi nadležnog kantonalnog sindikata osnovnog obrazovanja nalazi lice koje ispunjava uvjete u pogledu stručne spreme koja se traži, a koje imaju prioritet pri zapošljavanju. Navedeni kolektivni ugovor po osnovu Zakona o radu obavezuje sve strane koje su ga zaključile i to Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja-Kantonalni odbor Srednjobosanskog kantona i Neovisni sindikat zaposlenih u osnovnim školama Županije Središnja Bosna, kao predstavnike zaposlenika Srednjebosanskog kantona s jedne strane i Vladu Srednjebosankog kantona kao predstavnika poslodavca s druge strane.
20. Dakle iz navedenog proizilazi da navedeni Kolektivni ugovor obavezuje i tuženu u pogledu zasnivanja radnog odnosa sa novim zaposlenikom. U predmetnom postupku je utvrđeno da tužena prilikom prijema apelantice, kao novog zaposlenika, na radno mjesto nastavnika razredne nastave u svojstvu pripravnika nije postupila u skladu sa članom 12. stav 2. navedenog Kolektivnog ugovora odnosno po instrukciji Ministarstva kojom je definisan pojam «prioritet» iz navedenog člana, a koja u suštini upućuje na primjenu član 12. stav 2. Kolektivnog ugovora. Stoga je u postupku utvrđeno da tužena nije postupila protivno zakonu kada je ispoštovala odluku Glavnog kantonalnog inspektora te poništila odluku Upravnog odbora tužene o prijemu apelantice na radno mjesto nastavnika razredne nastave u svojstvu pripravnika. Također je utvrđeno da je na osnovu odluke Glavnog kantonalnog inspektora tužena donijela odluku o ponovnom raspisivanju konkursa za popunu radnog mjesta nastavnika razredne nastave, te da je postupak po navedenom konkursu proveden u skladu sa odredbama Zakona o osnovnoj školi, Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, kao i da izabrani kandidat ispunjava sve uslove novo raspisanog konkursa, a što nije slučaj sa apelanticom.
21. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantica sa tuženom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme odnosno do «popune radnog mjesta po konkursu» i pored saznanja da je rješenjem Glavnog kantonalnog inspektora poništen konkurs i odluka o njenom izboru na mjesto nastavnika razredne nastave-pripravnik. Nakon što je izvršena popuna radnog mjesta po osnovu novo raspisanog konkursa navedeni ugovor je prestao da važi u smislu odredbe člana 86. tačka 6. Zakona o radu. Apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije uspjela dokazati da je potpisala bjanko ugovor.
22. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su presudama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
23. U odnosu na navode apelantice da joj je povrijeđeno pravo na rad Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
24. U konkretnom slučaju apelantica navodi da je diskriminisana u uživanju prava na rad. Ističe da je diskriminisana u odnosu na neke osobe kojima se osigurava pravo na rad do «sudnjeg dana» dok se to pravo apelantici apsolutno osporava.
25. Ustavni sud konstatuje da apelantica osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu ne dostavlja niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelantica u predmetnom postupku bila diskriminisana u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj ili sličnoj situaciji kao i apelantica. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupkom.
26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom apelanticinog prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović