Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-330/06 (E. O.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-330/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-330/06, rješavajući apelaciju Emira Okanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Okanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1045/05 od 28. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-115/04-Z od 25. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Okanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, koga zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Doboja, podnio je 13. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1045/05 od 28. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-115/04-Z od 25. maja 2005. godine.

2. Odlukom IP «Krivaja» d.d. Zavidovići, broj GD-828/03 od 10. decembra 2003. godine, apelantu, koji je radio na radnom mjestu radnik na uvozu građe u tadašnjem Dobitnom centru RJ «Namještaj II» Žepče, je prestao radni odnos, a na osnovu člana 105. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03). Navedeno je da apelantu prestaje radni odnos po isteku otkaznog roka od 14 dana koji počinje teći 15. decembra 2003. godine s tim što će biti odjavljen sa 31. decembrom 2003. godine. Određeno je da danom prestanka radnog odnosa apelantu prestaju sva prava i obaveze po osnovu radnog odnosa u IP «Krivaja» d.d. Zavidovići, te da je dužan da se radi zasnivanja radnog odnosa javi u D.P.P. «Krivaja-Žepče» u Žepču 30. decembra 2003. godine.

3. Općinski sud je presudom, broj P-115/04-Z od 25. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1045/05 od 28. decembra 2005. godine, odbacio apelantovu tužbu u dijelu koji se odnosi na obavezu IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) na uplatu doprinosa iz radnog odnosa. U preostalom dijelu apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio poništenje odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelantu.

4. Apelant je naveo da je odlukama prvostepenog i drugostepenog suda on diskriminiran u uživanju prava na rad i drugih prava koja proističu iz rada, te da je uživanje navedenog prava garantovano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da se on osjeća diskriminisan u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navodi da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, a među njima i apelantu tužena uskratila pravo na rad dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava. Ističe da je sud pravilno i tačno utvrdio da je apelant dao pismenu izjavu 15. decembra 2003. godine, kojom se saglasio sa prestankom radnog odnosa kod tužene, ali samo radi prelaska kod drugog poslodavca. Apelant navodi da je on propustio rokove za obraćanje nadležnoj Kantonalnoj komisiji za rješavanje po pravima iz člana 143. Zakona o radu, te izgubio pravo na otpremninu i da mu jedino sud može pružiti adekvatnu zaštitu poništavajući odluku tužene o prestanku radnog odnosa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

8. U konkretnom slučaju apelant navodi da je diskriminisan u uživanju prava na rad. Ističe da je diskriminisan u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navodi da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, a među njima i apelantu, tužena uskratila pravo na rad dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava.

9. Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu ne dostavlja niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnom postupku bio diskriminisan u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i apelant. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupkom.

10. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom apelantovog prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-330/06 (E. O.) | Sudska praksa | Aktio