Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-331/06 (M. A.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-331/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-331/06, rješavajući apelaciju Marka Agatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Agatića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-474/05 od 15. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Agatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, podnio je, 14. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-474/05 od 15. novembra 2005. godine.

2. Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove, Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03-23-12-789/99 od 21. januara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-237/03 od 30. decembar 2003. godine, odbijen je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed jednosobnog stana u Zenici u ulici Zije Dizdarevića broj 12A/IV kao neosnovan. Određeno je da se predmetni stan koji trenutno koristi Sibela Hodžić u svojstvu privremenog korisnika stavlja na raspolaganje Službi za opću upravu i stambene poslove Općini Zenica.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je predmetni stan proglašen napuštenim rješenjem Službe, broj 03-372-2078/92 od 28. decembra 1992. godine, te kako je zahtjev za povrat stana podnesen 6. jula 1999. godine utvrđeno je da je isti podnesen neblagovremeno u smislu odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojom je propisano da nosilac stanarskog prava zahtjev za vraćanje u posjed stana može podnijeti do 4. jula 1999. godine ukoliko je stan proglašen napuštenim odnosno 4. oktobra 1999. godine ukoliko stan nije proglašen napuštenim.

4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je presudom, broj U-474/05 od 15. novembra 2005. godine, odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelantov zahtjev za povrat stana podnesen neblagovremeno obzirom da je podnesen 6. jula 1999. godine, a što apelant nije ni osporio, a koji dan pada u utorak, te ako se uzme u obzir i činjenica da je 4. juli 1999. godine, kao posljednji dan za podnošenje zahtjeva, nedelja odnosno neradni dan, te da se taj dan može prenijeti u prvi naredni radni dan, a to je 5. juli 1999. godine, koji se može uzeti kao krajnji datum za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim i kao takav se može smatrati blagovremenim. S obzirom da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 6. jula 1999. godine sud je zaključio da se njegov zahtjev ne može smatrati blagovremenim.

6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Ističe da je on bio u pravnoj zabludi u pogledu roka za podnošenje zahtjeva smatrajući da je krajnji rok 4. oktobar 1999. godine jer nije znao niti je mogao znati da je njegov stan proglašen napuštenim. Po mišljenju apelanta Služba je propustila da pouči apelanta kao neuku stranku o njegovom pravu za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje jer se radilo o samo dva dana zakašnjenja. Smatra da su prvostepeni i drugostepeni organ prekršili pravila o dostavljanju predviđena Zakonom o upravnom postupku jer je drugostepeni organ rješenje dostavio samo prvostepenom organu koji je kod sebe zadržavao rješenje ne dostavljajući ga ni apelantu niti njegovom punomoćniku Luki Sinanoviću. Po navodima apelanta njegov punomoćnik je u maju 2005. godine lično otišao u Službu da se raspita i informiše o predmetu, te mu nje tom prilikom službenik uručio rješenje i na pitanje punomoćnika zašto rješenje nije dostavljeno ranije službenik je odgovorio da je stranka odnosno punomoćnik trebala doći ranije u navedenu službu. Također ističe da Kantonalni sud prilikom odlučivanja nije primjenjivao odredbe Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud podjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

10. Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosilac stanarskog prava zahtjev za vraćanje u posjed stana mora podnijeti do 4. jula 1999. godine ukoliko je stan proglašen napuštenim odnosno do 4. oktobra 1999. godine ukoliko stan nije proglašen napuštenim. U suprotnom prema navedenoj odredbi nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo.

11. Dakle radi se prekluzivnom roku čijim propuštanjem stranka gubi pravo koje joj pripada po zakonu i to kako pravo da se odlučuje o njenom zahtjevu za povrat stana tako i samo stanarsko pravo. U konkretnom slučaju u upravnom i sudskom postupku utvrđeno je da je predmetni stan bio proglašen napuštenim rješenjem Službe od 28. decembra 1992. godine. Stoga je u smislu odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant morao podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana do 4. jula 2007. godine. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 6. jula 1999. godine, te kako je 4. juli 1999. godine, kao posljednji dan roka za podnošenje zahtjeva, padao u nedelju odnosno neradni dan, krajnji rok za podnošenje zahtjeva je bio ponedeljak 5. juli 1999. godine.

12. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama upravnih organa i presudom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je u predmetnom postupku tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna.

13. Apelantove navode u pogledu pravne zablude o tome da je predmetni stan bio proglašen napuštenim Ustavni sud smatra neosnovanim obzirom da apelant osim svojih paušalnih navoda isto ničim ne dokazuje.

14. U odnosu na apelantove navode da ga nadležni upravni organ kao neuku stranku nije uputio da podnese prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje Ustavni sud nalazi da se navedeni institut može koristiti samo u slučaju kada je upravni postupak pokrenut po blagovremenom podnijetom zahtjevu stranke. S obzirom da je apelant propustio da u roku koji je bio određen zakonom podnese zahtjev za povrat stana i tako pokrene upravni postupak institut povrata u pređašnje stanje se u konkretnom slučaju ne može ni primjeniti.

15. U odnosu na apelantove navode o kršenju Zakona o upravnom postupku u pogledu dostavljanja rješenja od strane prvostepenog i drugostepenog upravnog organa Ustavni sud konstatuje da je apelant u postupku protiv prvostepenog rješenja izjavljivao žalbu, kao i da je tužbom protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor. Stoga i pored nedostataka u pogledu dostavljanja na koje apelant ukazuje Ustavni sud nalazi da to nije onemogućilo pravo apelanta da koristi pravne lijekove protiv odluka s kojima je bio nezadovoljan, te na taj način učestvuje u postupku u kojem mu je bila omogućena i sudska zaštita.

16. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi navedenih ustavnih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-331/06 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio