Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-65/06 (R. Č.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-65/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-65/06, rješavajući apelaciju

Ratka Čomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Čomića, podnesena zbog neizvršenja presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-498/00 od 4. decembra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Čomića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Pž-125/05 od 27. oktobra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj U/I-116/05 od 10. maja 2005. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Čomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-498/00 od 4. decembra 2001. godine, te protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-125/05 od 27. oktobra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj U/I-116/05 od 10. maja 2005. godine.

2. Apelant je odlukom Šumarskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Šumarski fakultet) broj 16-1/98 od 30. januara 1998. godine izabran za dekana Fakulteta na period od 1998. do 2002. godine. Ministarstvo prosvjete Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), je rješenjem broj 6-01-950/2000 od 19. aprila 2000. godine razriješilo apelanta dužnosti dekana Šumarskog fakulteta radi isteka mandata, a rješenjem broj 6-01-951/2000 od 19. aprila 2000. godine za vršioca dužnosti dekana Šumarskog fakulteta imenovalo Čedomira Burlicu.

3. Presudom Vrhovnog suda broj U-498/00 od 4. decembra 2001. godine, uvažena je tužba apelanta, kojom je pokrenuo upravni spor, a osporena rješenja Ministarstva o razrješenju apelanta sa dužnosti dekana i o imenovanju vršioca dužnosti dekana, su poništena. U obrazloženju presude se navodi da je odredbom člana 105. Zakona o univerzitetu («Službeni glasnik RS», br. 12/93, 10/94 i 14/94) određeno da dekana imenuje i razrješava Savjet visokoškolske ustanove na prijedlog Nastavno-naučnog vijeća. Kako je rješenje o razrješenju i imenovanju dekana Šumarskog fakulteta donio ministar, dakle nenadležni organ, to je ostvaren razlog iz odredaba člana 10. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima za poništenje osporenih upravnih akata, pa je sud apelantovu tužbu uvažio i osporene akte poništio.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj U-160/02 od 21. maja 2003. godine odbačen je zahtjev apelanta od 25. februara 2002. godine, kojim je tražio da Vrhovni sud donese rješenje «koje u svemu zamjenjuje akt o izvršenju» presude ovog suda broj U-498/00 od 4. decembra 2001. godine, a kojom su po njegovoj tužbi poništena rješenja Ministarstva o njegovom razrješenju funkcije dekana Šumarskog fakulteta, odnosno o imenovanju Čedomira Burlice za vršioca dužnosti dekana te ustanove. U obrazloženju je navedeno da poništenjem osporenih upravnih akata navedenom presudom oni su pravno prestali da postoje, pa se tako uspostavlja pravna situacija koja je postojala prije njihovog donošenja u smislu odredaba člana 61. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS», broj 12/94). Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora, umjesto poništenih akata treba donijeti druge, nadležni organ je dužan da to učini bez odlaganja, a najkasnije u roku od trideset dana od dana dostavljanja presude. Ako to nadležni organ ne učini, stranka, nakon prethodno provedenog postupka kod tog organa, stiče pravo da od suda koji je donio presudu u prvom stepenu traži donošenje takvog akta po odredbama člana 63. Zakon o upravnim sporovima. Međutim, u konretnom slučaju, po prirodi stvari donošenje novih pravovaljanih akata od pomenutog ministarstva kao nenadležnog organa pravno nije moguće. Sljedstveno tome otpada i pravna mogućnost da se od ovog suda traži donošenje akata koji bi zamijenili akte tog organa. Uostalom, osporeni akti, koji su za apelanta bili nepovoljni, pravno ne postoje, pa njegovo insistiranje da ovaj sud donese akte o izvršenju pomenute presude ovog suda, nije razumljivo.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Uvl-4/02 od 9. novembra 2005. godine zahtjev Šumarskog fakulteta za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj U-498/00 od 4. decembra 2001. godine se uvažava, pobijana presuda se ukida, a predmet se vraća prvostepenom vijeću Vrhovnog suda na ponovno odlučivanje.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-116/05 od 10. maja 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Pž-125/05 od 27. oktobra 2005. godine, odbačena je žalba apelanta izjavljena 24. decembra 2002. godine protiv rješenja Osnovnog suda broj U/I-2802/02 od 5. decembra 2002. godine, kao nedozvoljena.

7. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda broj U/I-116/05 od 10. maja 2005. godine je navedeno da je rješenjem tog suda broj U/I-2802/02 od 5. decembra 2002. godine izvršen upis promjene lica ovlaštenog za zastupanje, kojim je dr. Zoran Maunaga upisan kao dekan Šumarskog fakulteta, a brisan Čedomir Burlica, razriješeni prethodni dekan Šumarskog fakulteta. Apelant je 24. decembra 2002. godine uložio žalbu protiv rješenja od 5. decembra 2002. godine, tvrdeći da je isto doneseno na osnovu lažne dokumentacije, koja je izdata u nezakonito provedenom postupku. Postupajući po žalbi apelanta Osnovni sud je rješenjem broj U/I-2802/02 od 18. februara 2003. godine odbacio žalbu apelanta kao nedozvoljenu, to jeste smatrao je da apelant nema status učesnika u postupku, niti svojstvo drugog lica koje smatra da je rješenjem povrijeđeno njegovo pravo i interes. Protiv navedenog rješenja od 18. februara 2003. godine apelant se žalio Okružnom sudu, koji je svojim rješenjem broj Gž-696/03 od 14. jula 2003. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo osporeno rješenje Osnovnog suda i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku rješenjem Osnovnog suda broj U/I-2323/03 od 25. augusta 2003. godine žalba apelanta je uvažena kao osnovana, te je smatrana prijedlogom za zamjenu rješenja, te je rješenje broj U/I-2802/02 od 5. decembra 2002. godine zamijenjeno novim, kojim je odbijen zahtjev Šumarskog fakulteta za upis u sudski registar promjene lica ovlaštenog za zastupanje, jer je isti suprotan zakonu. Postupajući po žalbi Šumarskog fakulteta Okružni sud je ukinuo navedeno rješenje od 25. augusta 2003. godine i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao ročište 26. aprila 2005. godine na kojem se apelant izjasnio da se postupak ima voditi kao vanparnični, a u koji se apelant ukjlučio temeljem žalbe protiv rješenja broj U/I2802/02 od 5. decembra 2002. godine i zahtjeva da se rješenje od 5. decembra 2002. godine zamijeni novim rješenjem kojim će se odbiti zahtjev Šumarskog fakulteta. Cijeneći pravnu prirodu postavljenog zahtjeva Osnovni sud smatra da je postavljeni zahtjev apelanta žalba protiv rješenja o upisu u sudski registar promjene lica ovlaštenog za zastupanje, te za svoje odlučenje dao slijedeće razloge. U konkretnom slučaju, kako dalje navodi Sud, primjenom odredbe člana 52. Zakona o upisu u sudski registar pravo na žalbu imalo je lice po čijem se prijedlogu pokreće postupak - Šumarski fakultet i to u slučaju da je njegov zahtjev odbijen, ili lice o čijim se pravima odnosno pravnim interesima odlučuje u postupku – razriješeno lice Čedomir Burlica, koji je istim rješenjem brisan iz sudskog registra. Lica koja izjvljuju žalbu iz stvarno pravnih ili obligacionih razloga (u ovom slučaju apelant) nemaju pravni interes za izjavljivanje žalbe protiv rješenja o upisu u sudski registar, jer zaštitu svojih stvarnih ili obligacionih prava prema subjektu upisa mogu tražiti tužbom kod nadležnog suda.

8. Apelant se žali zbog neizvršenja presude Vrhovnog suda, broj U-498/00 od 4. decembra 2001. godine, kojom su poništena upravna rješenja Ministarstva o razrješenju apelanta dužnosti dekana zbog isteka mandata i o imenovanju vršioca dužnosti dekana Šumarskog fakulteta. Smatra da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u vanparničnom postupku u kome se žalio na formalne i materijalne nedostatke pri upisu u sudski registar dekana Čedomira Burlice, a kasnije dekana Zorana Maunage kao ovlaštenih lica za zastupanje i predstavljanje Šumarskog fakulteta. Apelant dalje ističe da mu ne stoje na raspolaganju pravni lijekovi protiv rješenja Okružnog suda, broj Pž-125/05 od 27. oktobra 2005. godine, te mu je zbog toga povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U pogledu apelantove žalbe da presuda Vrhovnog suda broj U-498/00 od 4. decembra 2001. godine nije izvršena, Ustavni sud zapaža da je po zahtjevu Šumarskog fakulteta za vanredno preispitivanje ove presude predmetna presuda ukinuta, presudom Vrhovnog suda broj Uvl-4/02 od 9. novembra 2005. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Imajući u vidu da navedena presuda, čije izvršenje apelant zahtijeva, pravno više ne egzistira, to se apelantova žalba treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neizvršenja predmetne presude očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se također, žali da nije imao pravično suđenje u vanparničnom postupku u kojem je osporavao upis u sudski registar promjene lica ovlaštenog za zastupanje, kojim je dr. Zoran Maunaga upisan kao dekan Šumarskog fakulteta, a brisan Čedomir Burlica, razriješeni prethodni dekan Šumarskog fakulteta. Osnovni sud je pravosnažnim rješenjem broj U/I-116/05 od 10. maja 2005. godine odbacio apelantovu žalbu utvrdivši da apelant nije lice o čijim se pravima, odnosno pravnim interesima odlučuje u predmetnom postupku.

13. Ustavni sud napominje da je temeljni cilj odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije garantiranje pravičnog postupka, kojim se između ostalog utvrđuju građanska prava i obaveze pojedinca. Ustavni sud zaključuje da se u osporavanim postupcima i donesenim odlukama nisu određivala apelantova građanska prava i obaveze. S toga se navodi apelanta da mu je u predmetnom vanparničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelant se takođe žali da protiv rješenja Okružnog suda, broj PŽ-125/05 od 27. oktobra 2005. godine nema djelotvornog pravnog lijeka, pa mu je zbog toga povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom vanparničnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-65/06 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio