Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-135/06 (D. B.)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-135/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 9. maja 2007.godine u predmetu broj AP-135/06, rješavajući apelaciju Daria Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daria Boškovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-462/04 od 15. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dario Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, koga zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je, 25. januara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-462/04 od 15. novembra 2005. godine. Apelant je 16. augusta 2006. godine podnio dopunu apelacije.
2. Općinski sud u Stocu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj P-80/01 od 29. marta 2002. godine utvrdio da je tuženi Euroherc osiguranje d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan apelantu, na ime naknade štete zbog nemogućnosti bavljenja poljoprivrednom djelatnošću za period od 2. novembra 1997. godine do 29. marta 2002. godine, isplatiti iznos od 5.057,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude; zatim da je tuženi dužan apelantu, na ime izgubljene zarade od poljoprivredne djelatnosti, plaćati mjesečni iznos od po 74,00 KM počev od 1. aprila 2002. godine pa sve dok se okolnosti ne promijene i to najkasnije do petog u mjesecu za prethodni mjesec sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe; zatim tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka; sa viškom tužbenog zahtjeva apelant se odbija.
3. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj Gž-
300/02 od 28. aprila 2004. godine žalbu tuženog uvažio i pobijanu prvostepenu presudu preinačio na način što se apelant odbija sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete zbog izgubljene zarade u poljoprivredi za period od 2. novembra 1997. godine do 29. marta 2002. godine, te za plaćanje rente od 1. aprila 2002. godine pa ubuduće mjesečno po 74,00 KM; preinačava se i odluka o parničnim troškovima na način što se tuženi obavezuje da apelantu umjesto dosuđenog iznosa od 9,362,20 KM isplati iznos od 7,319,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 29. marta 2002. godine pa do isplate.
4. Vrhovni sud je presudom broj Rev-462/04 od 15. novembra 2005. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta protiv drugostepene presude.
5. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant kao učenik Ugostiteljske škole doživio saobraćajni udes 2. novembra 1997. godine u Stocu radi čega su mu umanjene životna i radna sposobnost za 30%. Apelant je išao u redovnu školu, svaki drugi dan je imao praksu koju je obavljao u kafiću, bavio se sportom, radio na imanju svog djeda i sticao zaradu baveći se radom na imanju kao dopunskom djelatnošću. Imanje je vlasništvo i posjed apelantovog djeda Ivana Boškovića, koji je još prije rata navedeno imanje dao na korištenje apelantu da ga obrađuje i sa njega ubire plodove u svoju korist na trajno vrijeme. U zajedničkom domaćinstvu sa apelantom u vrijeme udesa živjeli su baba i djed, roditelji apelanta i njegova sestra, pa drugostepeni sud preinačavajući presudu prvostepenog suda, obrazlaže da je djed apelanta vlasnik i posjednik imanja, jer u posjedovnom listu imanje se vodi na apelantovom djedu. Drugostepeni sud smatra neuvjerljivim iskaz apelantovog djeda da je pravo plodouživanja prenio na svog unuka, nalazeći da nije niti objektivan niti uvjerljiv, jer logičnim zaključivanjem ne može se doći do zaključka da djed pored sina sa kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, unuku od 10-11 godina daje na korištenje imanje radi obrade i ubiranja plodova trajno u njegovu korist. Apelant nije pružio dokaze o postojanju pravnog posla o prenosu tog prava na njega. Kako su roditelji apelanta naveli da su angažirali tuđu radnu snagu i plaćali je nakon saobraćajne nesreće koja se dogodila apelantu, proizilazi da umanjene radne sposobnosti apelanta nisu bile realna smetnja obrađivanju imanja jer se izostanak doprinosa apelanta nadoknađivao tuđom radnom snagom. Stvarnu štetu mogu da predstavljaju samo izdaci za plaćanje tuđe radne snage u omjeru izostanka doprinosa apelanta. Utvrđeni doprinos apelanta od 31% u obradi imanja se mogao naknaditi uz učešće ostalih članova obitelji, a to su prije svega radno sposobni roditelji apelanta. Ovo posebno iz razloga što je vještak medicine rada naveo koje teže poslove u poljoprivredi apelant više nije sposoban raditi, a za koje jeste sposoban. Vještak poljoprivredne struke je naveo da je omjer težih i lakših poslova podjednak 50:50% i u odnosu na tužitelja da su potrebne dvije dnevnice mjesečno za teže poslove. U skladu s članom
195. Zakona o obligacionim odnosima odgovorno lice dužno je naknaditi štetu licu kome je zbog tjelesne povrede i narušenja zdravlja radna sposbnost potpuno ili djelomično smanjena ako povrijeđeni zbog toga trpi štetu u vidu izgubljene ili smanjene zarade. Ovu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da osnov za ostvarivanje prava na naknadu ovog oblika materijalne štete postoji samo ako se utvrdi da povrijeđeni usljed pretrpljenih povreda i narzšenja zdravlja ne može da ostavruje zaradu koju je ostvarivao do povrede odnosno zaradu koju bi ostvarivao da je zdrav i da mu nije smanjena radna sposobnost, a ne s obzirom na utvrđeni stepen smanjene radne sposobnosti.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud dalje navodi da nije poklonio vjeru iskazu apelantovog djeda kao svjedoka da je pravo plodouživanja dao svom unuku, nalazeći ga nelogičnim, zbog činjenice da apelantov djed preskače vlastitog sina s kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, snahu i apelantovu sestru, te plodouživanje daje svom unuku. Pored toga Vrhovni sud ističe da je apelant u vrijeme saobraćajne nezgode imao šesnaest godina, da je bio redovan učenik srednje škole, da je imao obaveznu praksu kao učenik, te da je logično da se njegov rad na imanju svodio na povremeno pomaganje u okviru mogućnosti jednog šesnaestogodišnjaka, te se apelantu nikako nije mogla dosuditi naknada zbog nemogućnosti da se bavi poljoprivrednom djelatnošću određeni period kao u izreci prvostepene presude. U vezi navoda revizije da je imanje gubilo prihode i zaradu jer apelant nije učestvovao u radu u onom obimu u kojem je prije radio, Vrhovni sud zapaža da budući da je apelantov otac profesionalni vozač i da je pet dana tjedno zbog posla odsutan od kuće, onda je dva dana na imanju kada može raditi. Iz navoda revizije proizilazi da je apelant jedan od glavnih stubova kuće, da je on faktički najviše radio na imanju pa se za sud postavlja pitanje kako je apelant mogao da upražnjava druge svoje aktivnosti školske, društvene, i sportske. Prihvatajući navode drugostepenog suda u pogledu pravnog zaključka da apelant nije ni vlasnik ni posjednik imanja, da pravo plodouživanja nije prenijeto na način kako se to tvrdi u reviziji i da je apelant samo eventualno pomagao oko obrade zemljišta, kada su mu to dopuštale mogućnosti, a što bi bilo i logično, Vrhovni sud smatra navode revizije bez osnova.
7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se posebno žali da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ističe da je prenos prava plodouživanja propisan kao neformalan pravni posao sukladno odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, što znači da za njegovu pravnu valjanost nije potrebna pismena forma pa je usmeni ugovor koji su sačinili djed apelanta o pravu plodouživanja na plodovima sa imanaj i njihovoj prodaji za korist apelanta, pravno valjan i kao takav proizvodi pravno djelovanje pa je zaključak drugostepenog i Vrhovnog suda o nepostojanju pravnog posla rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant takođe navodi da je pored svojih drugih aktivnosti radio na imanju i da je zapravo bio «glavna snaga» u poslovima na imanju.
8. U odgovoru na apelaciju, učesnik u postupku Euroherc osiguranje d.d. Ljubuški (sada Mostar) navodi kako apelant u reviziji i u apelaciji uporno želi dokazati da je povrijeđeno njegovo pravo, ne sporeći činjenicu da je poljoprivredno imanje u vlasništvu njegovog djeda i da apelant ima živog oca, te da u spisu nema niti jednog dokaza materijalne prirode koji bi ukazao da je malodobni apelant, star šesnaest godina na dan nezgode, bio vlasnik i posjednik imanja. Izjava apelantovog djeda je upravljena na ostavrivanje prava malodobnog apelanta, ali ista nije u zakonom određenom obliku pravnim poslom pravo vlasništva, odnosno korištenja radi obrade i ubiranja plodova trajno u svoju korist, prenijela na malodobnog apelanta prije nezgode. U izjavi djed kaže da je još prije rata dao zemlju unuku, a to znači da je tada apelant bio star 10-11 godina. Obzirom na navedeno smatraju da Vrhovni sud nije zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe na kojima je temeljio svoju presudu, te da Ustavni sud nije mjerodavan ovaj aspekt preispitivati sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi, kao i da nije došlo do povrede ustavnih prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Presudom Općinskog suda usvojen je apelantov tužbeni zahtjev na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku pred tim sudom. Općinski sud je svoju odluku o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva utemeljio na iskazu apelanta datog u svojstvu parnične stranke, a koji je potvrđen u izjavama drugih svjedoka i za svoj zaključak je dao obrazloženje u presudi koju je tuženi osporio. Presudom Kantonalnog suda usvojena je žalba tuženog i Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i za taj svoj zaključak je dao odgovarajuće obrazloženje. Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta i prihvatio zaključke Kantonalnog suda kao logične i pravno utemeljene. Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nije proizvoljno, odnosno nije zasnovano na proizvoljnoj primjeni zakona. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
12. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na dopunu apelacije od 16. augusta 2006. godine u kojoj apelant navodi povredu prava na suđenje u razumnom roku, tvrdeći da je predmetni parnični postupak nedopustivo dugo trajao, računajući od 12. decembra 1997. godine kada je predata tužba pa do osporene presude Vrhovnog suda od 15. novembra 2005. godine, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, odluka AP-
1426/05 od 9. novembra 2006. godine).
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović