Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-958/07 (H. M.)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Dom
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-958/07
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 958/07, rješavajući apelaciju Huseina Masle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Huseina Masle.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, zatim člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06- 002 258 od 27. februara 2007. godine i Presuda Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-97-001 191 od 20. oktobra 2006. godine.
Predmet se u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Općinskom sudu u Zenici koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1, te članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da u skladu s članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluka Ustavnog suda broj AP 958/07 od 19. aprila 2007.
godine o privremenoj mjeri proizvodi pravno dejstvo do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici broj 043-0- P-97-001 191.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Husein Maslo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 29. marta 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-97-001 191 od 20. oktobra 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu «da preduzme bilo kakvu radnju u predmetu tog suda broj I-6418/84 koja bi bila upravljena na to da se apelantu ograniči ili onemogući korištenje stana koji se nalazi u Zenici, u ulici Zije Dizdarevića broj 35/IV» (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 11. aprila 2007. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 958/07 od 19. aprila 2007. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, «Željezare» d.o.o. Zenica, zatraženo je 3. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud svoje odgovore na apelaciju dostavili su 11. aprila 2007. godine, dok je «Željezara» d.o.o. Zenica dostavila svoj odgovor 23. aprila 2007. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 17. aprila 2007. godine, a odgovor «Željezare» d.o.o. Zenica 25. aprila 2007. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem apelantovog poslodavca Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove Zenica (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) broj 02-572-9/76 od 30. decembra 1976. godine apelantu je dodijeljen na korištenje predmetni stan.
8. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1176/81 od 24. augusta 1981. godine naloženo je davaocu stana na korištenje da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda tužiocu «Željezari» d.o.o. Zenica, koji je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu.
9. Na prijedlog povjerioca «Željezare» d.o.o. Zenica, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine kojim je dozvoljeno prisilno izvršenje navedene presude.
10. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-97-001191 od 20. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao tužitelja protiv «Željezare» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) za utvrđenje da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
11. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan budući da je u toku parničnog postupka utvrđeno da apelant nije bespravni korisnik predmetnog stana, te da je tužena tražila predaju u posjed predmetnog stana i vodila pred tim sudom izvršni postupak u predmetu I-6484/84. Općinski sud je izveo zaključak da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je bespravni korisnik predmetnog stana budući da mu je stan dodijeljen Rješenjem poslodavca kao davaoca stana na korištenje broj 02-572-9/76 od 30. decembra 1976. godine. Ovakav zaključak je izveden iako je u postupku utvrđeno da apelantov poslodavac nije bio nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, te da tužena kao nosilac prava raspolaganja svojim rješenjem nije apelantu dodijelila predmetni stan, niti je apelant ikad zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana.
12. U obrazloženju drugostepene presude između ostalog ističe se da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Kantonalni sud je posebno ukazao na odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima koje definiraju pojam zakonitog useljenja u stan i zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je mirnim i nesmetanim posjedom i korištenjem stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, s obzirom da apelant nikad nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana zbog čega nije zakonito koristio predmetni stan u smislu člana 11. navedenog zakona što, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev čini neosnovanim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Naime, apelant povredu prava na dom vidi u tome što mu prijeti deložacija iz predmetnog stana usprkos tome što su u osporenim presudama redovni sudovi utvrdili da on nije bespravni korisnik čime mu se, prema njegovoj ocjeni, oduzima pravo na dom. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi rješavajući konkretan predmet navodno proizvoljno primijenili materijalno pravo, a povredu prava na djelotvoran pravni lijek vidi u tome što, iako je legalan korisnik predmetnog stana, zbog osporenih presuda mora napustiti predmetni stan bez bilo kakve zaštite. Apelant ističe da su obje presude nerazumljive i protivrječne same sebi, te da predstavljaju «pravni nonsens» budući da je on tražio da se faktičko stanje formalizira tako što je podnio tužbu za utvrđenje postojanja statusa nosioca stanarskog prava. Apelant ističe da tužba u ovoj pravnoj stvari ne bi bila potrebna, odnosno apelant ne bi imao pravni interes tražiti utvrđujuću presudu da mu je njegov poslodavac omogućio zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana. Samim zaključenjem ugovora o korištenju stana uz nesporno zakonito useljenje u predmetni stan bi bili kumulativno ispunjeni svi uvjeti za stjecanje stanarskog prava, pa apelant ne bi trebao tužbom otklanjati ovaj nedostatak koji je opterećivao apelanta bez njegove krivice. Apelant naglašava da je još uvijek na snazi Rješenje Osnovnog suda broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine kojim je dozvoljeno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. augusta 1981. godine apelantovim prisilnim iseljenjem iz predmetnog stana. Apelant navodi da bi u tom slučaju sa svojom porodicom i cjelokupnom imovinom bio izbačen na ulicu, jer nema mogućnosti iznajmiti ili kupiti drugi stan budući da kao penzioner s minimalnim primanjima ima reducirane finansijske mogućnosti. Posebno ističe da je korisnik predmetnog stana više od 30 godina, pa bi prisilno iseljenje apelantu i njegovoj porodici nanijelo naročito tešku i nenadoknadivu štetu i dovelo ga u situaciju da živi na ulici.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana, jer nisu tačni apelantovi navodi da mu je Presudom Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. augusta 1981. godine naloženo da napusti stan i preda ga tuženoj s obzirom da iz same pravosnažne presude proizlazi da apelant nije učestvovao u tom postupku, niti je on obavezan na predaju stana. Kantonalni sud zaključuje, smatrajući da apelantu nije naloženo iseljenje iz stana, «da zbog proteka vremena nije više moguće tražiti njegovo iseljenje» zbog čega, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom. Kantonalni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje, jer prema njegovoj ocjeni prvostepeni sud je pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je mirnim i nesmetanim posjedom stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu s obzirom da nikad nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana zbog čega nije zakonito koristio predmetni stan da bi stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima, pa predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud u svom odgovoru ističe da taj sud nije povrijedio apelantova ustavna prava navedena u apelaciji.
16. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana, budući da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu tužena i da je apelant bez pravnog osnova u posjedu predmetnog stana, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o stambenim odnosima («Službene novine SRBiH» br. 14/84 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
«Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.
Član 30. st. 1, 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini [...] svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno predaji prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do dana pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina».
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH« broj 53/03) relevantne odredbe glase:
«Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 54. st. 1. i 2.
Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Takva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa. Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava [...]».
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 258 od 27. februara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 29. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.»
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
26. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u parničnom postupku. Ustavni sud stoga ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnose se na proizvoljnu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da su u obrazloženjima osporenih presuda dati nerazumljivi i protivrječni razlozi zbog kojih te presude predstavljaju «svojevrsni pravni nonsens».
28. U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj jurisprudenciji nije u principu nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi bivši Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelacioni navodi i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ukazuju da zaključci do kojih su redovni sudovi došli u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno, te da je stoga u skladu s vlastitom praksom neophodno da Ustavni sud razmotri način na koji su redovni sudovi ocijenili činjenice utvrđene u predmetnom postupku i primijenili odredbe materijalnog prava.
30. Općinski sud je presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da je bespravni korisnik predmetnog stana. U odnosu na pravni status korisnika stana, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima koja definira pojam zakonitog useljenja u stan tako da to podrazumijeva »useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta». U vezi s ovim članom, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 30. navedenog zakona prema kojima protekom roka od ukupno osam godina prestaje pravo davaoca stana na korištenje zahtijevati ispražnjenje stana od lica koje je nezakonito uselilo u stan u društvenom vlasništvu. Imajući u vidu navedene propise, Ustavni sud konstatira da je zaključak Općinskog suda da apelant nije dokazao da je bespravni korisnik u direktnoj suprotnosti s činjenicama utvrđenim u postupku, koje su također navedene u obrazloženju osporene presude, da tužena kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu nije svojom odlukom dodijelila predmetni stan na korištenje apelantu i da apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Stoga je zaključak Općinskog suda da apelant nije bespravni korisnik predmetnog stana protivrječan činjeničnom stanju utvrđenom u predmetnom postupku. Budući da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da se apelant u predmetni stan uselio 1976. godine, slijedi da se u posjedu tog stana nalazi duže od 30 godina. Također je nesporno utvrđeno da protiv apelanta nije vođen postupak za iseljenje iz predmetnog stana u periodu od osam godina od bespravnog useljenja u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, čime su se stekli uvjeti za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u presudi Općinskog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan sadržana nejasna i protivrječna ocjena dokaza provedenih u postupku čime je taj sud povrijedio obavezu savjesne i brižljive ocjene dokaza iz člana 8. Zakona o parničnom postupku, te na osnovu takve ocjene pogrešno i proizvoljno primijenio i materijalno pravo.
31. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud umjesto da u skladu s članom
221. Zakona o parničnom postupku ispita apelantove žalbene navode i ocijeni pravilnost izvedenih zaključaka Općinskog suda, prvostepenu presudu potvrdio vlastitim paušalnim navodima. Ustavni sud, također, zapaža da se Kantonalni sud nije detaljnije upuštao u pitanje ocjene dokaza prvostepenog suda što je primarno zadatak tog suda, i to ne samo s aspekta parnično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1603/05 od 28. novembra 2006. godine). Kantonalni sud je u konkretnom slučaju trebao detaljnije ispitati zadovoljava li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zaključak zahtjeve Zakona o parničnom postupku, ali i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, umjesto što je paušalno potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u osporenoj prvostepenoj presudi. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan samim tim što apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, odnosno da ne može steći status nosioca stanarskog prava, jer nije zakonito uselio u predmetni stan prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima.
32. Ustavni sud smatra obrazloženje drugostepene presude nelogičnim i kontradiktornim, jer da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, status nosioca stanarskog prava bi stekao prema sili zakona, pa kako osnovano ukazuje apelant u svojoj apelaciji ne bi ni imao pravni interes da svoj status utvrđuje u sudskom postupku. Nasuprot zaključku koji je iz date pravne situacije izveo Kantonalni sud, upravo zbog toga što je prema članu
11. Zakona o stambenim odnosima apelant bespravni korisnik predmetnog stana, jer mu stan nije dodijelio nosilac prava raspolaganja, niti ima zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, te imajući u vidu činjenicu da protekom roka od ukupno osam godina nesmetanog korištenja predmetnog stana u kojem nosilac prava raspolaganja, odnosno davalac stana na korištenje protiv apelanta nije pokrenuo postupak za iseljenje iz predmetnog stana prema odredbama člana 30. st. 2. i
7. Zakona o stambenim odnosima, proizlazi zaključak da je apelant stekao pravo da u parničnom postupku traži utvrđenje stečenog statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ocjena osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva koju u obrazloženju svoje presude daje Kantonalni sud isključivo na osnovu ocjene apelantovog statusa prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima je neprihvatljiva, jer je kontradiktorna i nelogična u odnosu na pravni interes zbog kojeg je apelant podnio tužbu za utvrđenje stjecanja statusa nosioca stanarskog prava. Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, propust Kantonalnog suda da na datu pravnu situaciju primijeni član 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima u vezi s članom 11. istog zakona doveo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja, već su rezultat proizvoljnosti zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.» Član 8. Evropske konvencije glasi:
«1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.»
35. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
36. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
37. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici» ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
38. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da je apelant u sporni stan uselio 1976. godine i u tom stanu živi duže od 30 godina kao u svom domu sa svojom porodicom, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud podsjeća da je Rješenjem Osnovnog suda broj I-6418/84 od 31. marta 1987. godine dozvoljeno prisilno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-1176/81 od 24. augusta 1981. godine, tako da se predmetni stan slobodan od lica i stvari preda u posjed povjeriocu. Apelant je s ciljem legalizacije svog statusa, imajući u vidu da se prema Zakonu o stambenim odnosima samo nosiocu stanarskog prava garantira mirno i neometano korištenje stana, pokrenuo sudski postupak utvrđivanja da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ali je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Stoga, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje da je stekao status nosioca stanarskog prava predstavlja «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 23).
40. U vezi s pitanjem je li to miješanje bilo u «skladu sa zakonom» u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je već utvrđeno u prethodnim tačkama ove odluke, pri ocjeni pravičnosti postupka, da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava, pa slijedi da miješanje u apelantovo pravo na dom nije bilo «u skladu sa zakonom». Pošto uplitanje u apelantovo pravo na dom nije «u skladu sa zakonom» slijedi da nije neophodno ispitati je li ono služilo «zakonitom cilju» ili bilo «neophodno u demokratskom društvu» (CH/00/4566, Bajazid Jusić i dr. protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. maja 2002. godine, tačka 69).
41. Prema tome, u konkretnom slučaju prekršeno je apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi iz apelacije
42. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud smatra da i dalje postoje razlozi koji su bili osnov za donošenje Odluke broj AP 958/07 od 19. aprila 2007. godine o privremenoj mjeri zbog mogućnosti nastupanja nenadoknadive štete apelantu, te je zaključio da ta odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno dejstvo sve do pravosnažnog okončanja postupka o apelantovoj tužbi u predmetu Općinskog suda broj 043-0-P-97-001 191.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada presude kojim se odbija apelantov tužbeni zahtjev ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već se ocjena dokaza i primjena materijalnog prava doima proizvoljnom. Također je zaključeno da je došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koje nije u skladu sa zakonom, čime je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na dom.
45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović