Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-347/06 (D. B. i Hercegovina)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Zakonski zastupnik
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-347/06
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broju AP 347/06, rješavajući apelaciju države Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija države Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-02/05 od 31.
januara 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž-102/02 od 21. oktobra 2003. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj PS-483/98 od 12. decembra 2001.
godine, kao neosnovana.
Prestaje pravno dejstvo Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 347/06 od 14. marta 2006.
godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Država Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BiH), koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), podnijela je 17. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-02/05 od 31. januara 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj Pž-102/02 od 21. oktobra 2003. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS-483/98 od 12. decembra 2001. godine. BiH je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je tražila da Ustavni sud odloži izvršenje osporene presude u izvršnom postupku pokrenutom pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj I-4449/04, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Vrhovnog suda FBiH, Kantonalnog suda i učesnika u postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH) i DOO «KALETEX» Kalesija (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 17. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 24. marta 2006. godine, Vrhovni sud FBiH 4. aprila 2006. godine, Kantonalni sud 10. aprila 2006. godine, Federacija BiH 30. marta 2006. godine, a tužitelj 28. marta 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 16. marta 2007. godine dostavljeni BiH.
5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 347/06 od 14. marta 2006. godine kojom je usvojen zahtjev BiH za donošenje privremene mjere i privremeno obustavljeno izvršenje Presude Kantonalnog suda broj PS-483/98 od 12. decembra 2001. godine, u izvršnom postupku pokrenutom pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu I-4449/04.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tužitelj je 17. aprila 1998. godine podnio tužbu protiv BiH i Federacije BiH, kojom je zahtijevao da se tuženi obavežu da mu na ime neisplaćene zakupnine isplate iznos od 215.000,00 DM sa zakonskom zateznom kamatom, od 16. novembra 1996. godine do isplate, i naknade troškovi parničnog postupka. Tužitelj je sporni dug temeljio na činjenici da je po ugovoru od 14. oktobra 1996. godine izdao pod zakup svoje poslovne objekte i prostore koji se nalaze u Kalesiji za potrebe Vlade Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada RBiH), radi smještaja ekshumiranih posmrtnih ostataka Bošnjaka iz Srebrenice i Žepe, na vremenski period od 1. jula 1996. godine do 15. novembra 1996. godine.
8. Kantonalni sud je Presudom broj PS-483/98 od 12. decembra 2001. godine obavezao BiH da tužitelju isplati iznos od 215.000,00 DM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 16. novembra 1996. godine do trenutka isplate, po stopama propisanim Zakonom o visini stope zatezne kamate, kao i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.648,00 KM u roku od petnaest dana od dana prijema prepisa presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je odbijen zahtjev tužitelja postavljen u odnosu na Federaciju BiH, te je obavezan da Federaciji BiH naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.155,00 KM.
9. Kantonalni sud je utvrdio da je prema ugovoru o zakupu poslovnih prostorija, zaključenom 14. oktobra 1996. godine između pravnog prednika tužitelja kao zakupodavca i Vlade RBiH, odnosno Ministarstva finansija RBiH, kao zakupoprimca, tužitelj ustupio na korištenje poslovne objekte i prostorije svog preduzeća u Kalesiji na korištenje Haškom tribunalu za potrebe smještaja ekshumiranih posmrtnih ostataka Bošnjaka Srebrenice i Žepe na period od 1. jula 1996. godine do 15. novembra 1996. godine, uz mjesečnu zakupninu od 90.000 DM.
10. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da je "drugotuženik - država Bosna i Hercegovina, koju je zastupalo Vijeće ministara BiH, podneskom od 4. maja 1999. godine, kao i kasnijim podnescima od 6. i 28. maja 1999. godine, zatim 9. augusta 1999. godine, 13. oktobra 1999. godine, 17. novembra 1999. godine, 3. februara 2000. godine, 29. augusta 2001. godine i 12. decembra 2001. godine, tražila odlaganje rasprava, prvobitno na neodređeno vrijeme, a potom na tri mjeseca, tj. do formiranja odgovarajuće institucije na nivou Bosne i Hercegovine, koja će zastupati Bosnu i Hercegovinu, odnosno Vijeće ministara BiH, pred sudovima i drugim organima, a na temelju odluke Vijeća ministara BiH sa pete sjednice od 22. aprila 1999. godine. Bez obzira na Odluku Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 23/99 od 22. aprila 1999. godine, kojom je ovlaštena pravna služba Vijeća ministara BiH da može povodom zakazanih rasprava u imovinskim i drugim sporovima u kojima je Bosna i Hercegovina, odnosno Vijeće ministara BiH, jedna od strana u postupku, vršiti odgode rasprava, odnosno ročišta sve do formiranja odgovarajuće institucije koja će zastupati Bosnu i Hercegovinu pred sudovima i drugim organima, ovaj sud cijeni da to ne predstavlja zakonski osnov za odlaganje rasprava, jer bi se postupak u ovoj pravnoj stvari mogao unedogled voditi, čekajući formiranje nadležne institucije, jer državu Bosnu i Hercegovinu u svim imovinskim i drugim sporovima zastupa Vijeće ministara, kao njen zakonski zastupnik, pa je ovlašteno lice tog Vijeća moglo prenijeti ovlasti da zastupa interese države Bosne i Hercegovine u konkretnoj pravnoj stvari na nekoga od stručnih lica iz pravne službe, ili iz reda advokata, tako da razlozi navedeni u predmetnoj odluci nisu predstavljali zakonsku smetnju u smislu člana 276. važećeg Zakona o parničnom postupku, da se glavna rasprava provede i zaključi u odsutnosti uredno pozivanog drugotuženika.»
11. Tokom dokaznog postupka, na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. augusta 1999. godine sud je izvršio uvid u ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 14. oktobra 1996. godine, podnesak JKP «Pogrebne usluge» Tuzla od 29. januara 1999. godine, kopije uplatnica o izvršenim uplatama zakupnine po navedenom ugovoru, te saslušao svjedoka Mirsada Kikanovića i zakonskog zastupnika tužitelja. Kantonalni sud je utvrdio da je prema ugovoru o zakupu poslovnih prostorija, zaključenom 14. oktobra 1996. godine između pravnog prednika tužitelja kao zakupodavca i Vlade RBiH, Ministarstva finansija RBiH kojeg je zastupao ministar Mirsad Kikanović, kao zakupoprimca, tužitelj ustupio na korištenje poslovne objekte i prostorije svog preduzeća u Kalesiji na korištenje Haškom tribunalu za potrebe smještaja ekshumiranih posmrtnih ostataka Bošnjaka iz Srebrenice i Žepe na period od 1. jula 1996. godine do 15. novembra 1996. godine, uz mjesečnu zakupninu od 90.000 DM. Da je zakup izvršen za navedene namjene potvrdio je i dopis JKP «Pogrebne usluge» Tuzla od 29. januara 1999. godine. Prema navedenom ugovoru, tužitelju je na ime zakupnine za period od 1. jula 1996. godine do 15. novembra 1996. godine trebalo isplatiti ukupno 405.000,00 DM, a isplaćeno mu je samo 190.000,00 DM, te je tužitelj uskraćen za 215.000,00 DM. Ovu činjenicu nespornom je učinio i tadašnji ministar finansija Vlade RBiH, Mirsad Kikanović, dajući iskaz u svojstvu svjedoka na raspravnom zapisniku od 31. augusta 1999. godine. Svjedok je potvrdio da je zaključio i potpisao predmetni ugovor po nalogu Vlade RBiH u svrhu koja je ugovorom precizirana. Također, svjedok nije sporio da je dio sredstava po navedenom ugovoru isplaćen iz budžeta RBiH. Kantonalni sud je ocijenio, imajući u vidu činjenicu da je «predmetni ugovor zaključilo Ministarstvo finansija Vlade RBiH, kao izvršni organ RBiH, te da je prema članu I. Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na konstituiranje Federacije BiH i Republike Srpske kao entiteta, država Bosna i Hercegovina nastavila pravni kontinuitet RBiH, koju zastupa Vijeće ministara (jer nije oformljeno niti predviđeno jedinstveno pravobraniteljstvo na nivou države), da je u konkretnom slučaju za ispunjenje ugovora u cijelosti obavezan samo drugotuženik - apelantica. Stoga, stoji prigovor Federacije BiH o nedostatku pasivne legitimacije na njenoj strani, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na Federaciju BiH odbijen. Dakle, Kantonalni sud je, imajući u vidu da su nesporni osnov i visina tužbenog zahtjeva koji BiH ničim nije dovela u sumnju, utvrdio da je izmirenje preostalog duga u utuženom iznosu u obavezi BiH, koja je prema predmetnom ugovoru 15. novembra 1996. godine pala u kašnjenje u smislu člana
324. Zakona o obligacionim odnosima.
12. Vrhovni sud FBiH je Presudom broj Pž-102/02 od 21. oktobra 2003. godine odbio žalbu BiH protiv Presude Kantonalnog suda broj PS-483/98 od 12. decembra 2001. godine potvrdivši pobijanu presudu. Vrhovni sud FBiH je istakao da je za sve vrijeme od 17. aprila 1998. godine do 12. decembra 2001. godine BiH u više navrata dostavljala podneske sa zahtjevom da se ročište odgodi na period od tri mjeseca, navodeći iste razloge koji su istaknuti u žalbi i koji se odnose na činjenicu da na državnom nivou nije oformljeno pravobraniteljstvo koje bi štitilo interese države. Po mišljenju Vrhovnog suda FBiH ne postoji nikakva zapreka za vođenje i okončanje postupka protiv BiH, «zato što ona nije formirala svoje posebno stručno tijelo za zastupanje, jer je stvar apelantice kao drugotužene kako će se zastupati u postupku koji se vodi protiv nje kod nadležnog suda». Također, sud je naveo da navodima žalbe protiv prvostepene presude, koji su usmjereni isključivo na nemogućnost vođenja postupka zbog neusvajanja zakona o pravobraniteljstvu BiH, ispravnost prvostepene presude nije dovedena u pitanje. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju uz ispunjenje uvjeta uredne dostave prvostepeni sud mogao voditi postupak i provoditi predložene dokaze, sve u skladu s odredbama člana 276. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud FBiH je posebno istakao da bi svaki drugačiji stav prvostepenog suda, odnosno eventualni prekid postupka zbog prigovora istaknutih u žalbi, stranke u odnosu na BiH dovodio u neravnopravan položaj što bi istovremeno značilo direktno kršenje člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Sud BiH je Presudom broj Rev-02/05 od 31. januara 2006. godine odbio kao neosnovanu reviziju BiH protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj Pž-102/02 od 21. oktobra 2003. godine, nalazeći da je drugostepena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonom. Sud BiH je ocijenio pravilnim stav Vrhovnog suda FBiH, prema kojem Kantonalni sud kao prvostepeni sud nije imao nikakvu zapreku za vođenje i okončanje postupka protiv BiH, budući da je u periodu vođenja postupka (od 17. aprila 1998. godine do 12. decembra 2001. godine, kada je presuda donesena), prvostepeni sud vršio uredne dostave na adresu Vijeća ministara BiH, koje je, zbog činjenice da na državnom nivou nije oformljeno pravobraniteljstvo koje bi štitilo interes države, u više navrata tražilo da se ročište odgodi na period od tri mjeseca i to tokom više od dvije i po godine. Također, Sud BiH je usvojio kao pravilan stav Vrhovnog suda FBiH da je BiH imala mogućnost da formira posebno stručno tijelo koje će je zastupati u postupku pred sudom, te da je Kantonalni sud mogao voditi postupak i provoditi dokaze u skladu s članom 276. ZPP-a, kako je i činio. Po ocjeni Suda BiH, drugačije tumačenje, kakvo je dala BiH kao revident, značilo bi dovođenje tužitelja u neravnopravan položaj sa BiH i kršenje člana 6. Evropske konvencije na štetu tužitelja, jer period od dvije i po godine, tokom kojih je BiH tražila odgodu ročišta, nije suđenje u razumnom roku, te stoga ne postoje ni bitne povrede odredaba parničnog postupka. Sud BiH je istakao da nije osnovan ni prigovor da je Kantonalni sud počinio povredu člana 181. stav 2. ZPP-a, a da je Vrhovni sud FBiH bio dužan da pazi po službenoj dužnosti i na tu povredu parničnog postupka, dajući obrazloženje da sve i da je Kantonalni sud počinio navedenu povredu parničnog postupka, Vrhovni sud FBiH kao drugostepeni sud na takvu povredu ne pazi po službenoj dužnosti, dok BiH u žalbi nije ukazivala na takvu povredu parničnog postupka. Također, u reviziji, osim povreda koje su taksativno navedene u ZPP-u, mogu se isticati samo povrede koje su učinjene pred drugostepenim sudom (član 367. stav 1. tačka 2. ZPP). Sud BiH je naveo da je BiH pasivno legitimirana u konkretnom sporu, da neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te da je dužna tužitelju isplatiti dug koji se odnosi na neplaćenu zakupninu, po ugovoru o zakupu. Sud BiH obrazlaže svoju odluku da je predmetni ugovor sa tužiteljem zaključila Vlada RBiH - Ministarstvo finansija RBiH, prema članu I.1. Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH), prema kojem RBiH, čije ime zvanično postaje Bosna i Hercegovina, između ostalog, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa postojećim međunarodno priznatim granicama, i ostaje država članica Ujedinjenih nacija. Sud BiH nije uvažio drugačiji stav BiH, naročito u odnosu na njen stav da je Vlada RBiH egzistirala samo na području Federacije BiH i da je stvarala obaveze samo za račun Federacije BiH, te da je obaveza iz ugovora stvorena bez pristanka drugog entiteta, tj. Republike Srpske. Prema mišljenju Suda BiH navedeni stav je suprotan članu I/1. Ustava Bosne i Hercegovine, jer se mora imati u vidu da je ugovor o zakupu zaključen sa RBiH, koja je nastavila kontinuitet i svoje pravno postojanje kao država Bosna i Hercegovina.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. BiH apelacijom pobija navedene presude, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava BiH vidi u nepravilnoj primjeni procesnog prava, tj. u tome što «Bosnu i Hercegovinu u postupku nije zastupao zakonski zastupnik». BiH ističe da je Sud BiH svojom Presudom broj Rev-02/05 od 31. januara 2006. godine odbio njenu reviziju i u cijelosti prihvatio presudu i stav Vrhovnog suda FBiH, te je na taj način izostala ispravka povrede njenog prava na pravično suđenje. BiH predlaže da Ustavni sud ukine pobijane odluke i predmet vrati nadležnom sudu.
b) Odgovori na apelaciju
15. Sud BiH u odgovoru na navode iz apelacije ističe da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima niti pravo na imovinu, ostajući u cijelosti kod razloga navedenih u pobijanoj presudi. Sud BiH naglašava da je postupak u ovom predmetu vođen oko dvije i po godine tokom kojih su ročišta na prvostepenom sudu više puta odlagana na zahtjev BiH kao tužene, a pozivi za ročišta su uredno dostavljani na adresu Vijeća ministara BiH, tokom kojeg perioda je BiH imala mogućnost da formira posebno stručno tijelo koje će je zastupati u postupku pred sudom. Svako drugačije tumačenje značilo bi dovođenje tužitelja u neravnopravan položaj sa tuženim i predstavljalo kršenje člana 6. Evropske konvencije, jer period od dvije i po godine, tokom kojih su ročišta odlagana na zahtjev BiH kao tužene, ne može se smatrati suđenjem u razumnom roku. Sud BiH se poziva na razloge iznesene u presudi, te predlaže da se apelacija odbije.
16. Vrhovni sud FBiH u odgovoru na navode apelacije obavještava Ustavni sud da u cijelosti ostaje pri navodima iznijetim u razlozima svoje odluke, s tim što posebno napominje da nisu povrijeđena ustavna prava BiH time što ona nije imenovala svog javnog pravobranitelja za zastupanje u parnici, jer joj to nije bilo onemogućeno, a to i nije zapreka za pokretanje ili vođenje postupka protiv BiH. U protivnom BiH bi imala pravni interes da sebi ne imenuje pravobranitelja, jer bi tako mogla spriječiti pokretanje i vođenje parničnog postupka protiv sebe, što bi bilo neprihvatljivo i drugu stranku dovelo u situaciju da ne može ostvariti svoja eventualna zakonska prava u sudskom postupku. Vrhovni sud smatra da je BiH mogla angažirati advokata kao stručnu osobu i na taj način biti stručno zastupana u parnici.
17. Kantonalni sud navode iz apelacije smatra neosnovanim, pozivajući se na razloge date u obrazloženju svoje Presude broj Ps 483/98 od 12. decembra 2001. godine, ističući da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na BiH, a neosnovan u odnosu na Federaciju BiH. Pri tome Kantonalni sud, suprotno navodima iz apelacije, nalazi da ne postoji zapreka za vođenje i okončanje postupka protiv BiH samo zato što ona nije formirala svoje posebno stručno tijelo za zastupanje, jer je stvar BiH kao tužene kako će se ona zastupati u postupku koji se vodi protiv nje kod nadležnog suda. Kantonalni sud navodi da donošenjem presude ovog suda, koja je predmet apelacije, nisu povrijeđena prava koja u apelaciji navodi BiH, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Federacija BiH, izjašnjavajući se na navode apelacije, ističe da pobijanim presudama nisu povrijeđena prava kako je to navedeno u apelaciji Bosne i Hercegovine.
19. Tužitelj osporava navode iz apelacije ukazujući da je u svim postupcima BiH kao tužena ponavljala sve razloge koje iznosi i u konkretnoj apelaciji, prema kojima joj navodno nije data zakonska mogućnost da, kao ovlašteni zastupnik tužene, učestvuje u ovom postupku, tj. da su zbog toga pobijane presude nezakonite. Ovi navodi su toliko neosnovani i deplasirani, da izazivaju kod drugih učesnika u postupku opravdan revolt i osnovano pitanje može li se uopće izvršiti neka presuda ako je na drugoj strani tužena BiH. U postupku donošenja prvostepene presude BiH je postojala i kao država i kao pravni subjekt i kao stranka u postupku. Dok god ona postoji, mogla je biti tužena strana u parnici pred Kantonalnim sudom ili nekim drugim nadležnim sudom. Tužitelj smatra da je Vijeće ministara BiH u ime BiH moglo angažirati ovlaštenog punomoćnika. Međutim, što to nije učinjeno ne znači da su time uskraćena prava BiH na pravično suđenje i zastupanje preko ovlaštenog zastupnika. Dalje, tužitelj ističe da se krše njegova prava, jer punih osam godina ne može da ostvari svoje potraživanje od BiH, a time se krše i prava zaposlenika kod tužitelja. Također, navodi da je time doveden u izuzetno težak materijalni položaj, zbog čega mu prijeti stečajni postupak, predlažući da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu i ukine odluku o privremenoj mjeri, te na taj način omogući provođenje izvršenja pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj I-4449/04.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 29/03 i 13/94) relevantne odredbe glase: «Član 148.
(1)Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
(2)Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz prirode samog ugovora.
Član 277.
(1)Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Član 324.
(1) Dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
Član 567.
(1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
Član 583.
(1) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom…»
21. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
«Član 80. stav 1.
Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika,… Član 82.
Radnje u postupku što ih punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka.
Član 276.
Ako s prvog ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj, ili ako na to ročište ne dođe tuženik, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, te kad s kojeg kasnijeg ročišta izostane tužitelj ili tuženik, rasprava se može održati.»
VI. Dopustivost
22. Prije svega, Ustavni sud podsjeća na svoje stanovište da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Budući da su državni organi stranke u mnogim sudskim postupcima, proizlazi da i njima član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine daje pravo podnijeti apelaciju Ustavnom sudu, s obzirom da navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine ni u kojem slučaju ne dijeli ustavna prava prema prirodi stranaka u postupku. Ukoliko bi Ustavni sud isključio mogućnost državnim organima da podnesu apelaciju, to bi, ustvari, predstavljalo reduciranje njegove apelacione jurisdikcije, koja je data članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu koji se odnosi na povredu prava navedenih u Ustavu Bosne i Hercegovine ratione persone kompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Dalje, u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Rev- 02/05 od 31. januara 2006. godine, protiv koje nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Zatim, pobijanu presudu BiH je primila 15. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. BiH se žali da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud naglašava da će apelaciju razmotriti samo s aspekta eventualnog kršenja Ustava Bosne i Hercegovine, prema stavu objašnjenom u tački 22. ove odluke, prema kojem se državni organi ne mogu pozivati na kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda iz Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
29. BiH smatra da je u parničnom postupku «nije zastupao zakonski zastupnik», odnosno zastupnik po zakonu, te da zbog toga «nije imala mogućnost da ospori tužbeni zahtjev kao ni da istakne ostale prigovore u svoju korist.»
30. Sud BiH, Vrhovni sud FBiH i Kantonalni sud su smatrali da nije postojala nikakva zapreka za vođenje i okončanje postupka protiv BiH, zato što ona nije formirala svoje posebno stručno tijelo za zastupanje, jer je stvar BiH kako će se zastupati u postupku koji se vodi protiv nje kod nadležnog suda. Sudovi su zaključili da je u konkretnom slučaju, s obzirom da je ispunjen uvjet uredne dostave, sud mogao voditi postupak i provoditi predložene dokaze u skladu s članom 276. ZPP-a.
31. Ustavni sud uočava da je BiH kao pravna osoba u periodu od dvije i po godine trajanja prvostepenog postupka dobila stvarnu priliku da poduzme neophodne mjere vezane za svoje zastupanje pred nadležnim sudom. Tek po proteku navedenog vremenskog perioda Kantonalni sud je primijenio zakonsku odredbu koja omogućava da sud održi raspravu u odsutnosti jedne od stranaka kada sa kasnijeg ročišta izostane tužitelj ili tuženik. Osim toga, Ustavni sud uočava da je BiH, u postupku revizije kao revidenta protiv presude Vrhovnog suda FBiH pred Sudom BiH, zastupalo Pravobraniteljstvo kao zastupnik po zakonu.
32. Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje BiH da su Sud BiH, Vrhovni sud FBiH i Kantonalni sud donoseći pobijane presude pogrešno primijenili ZPP, što je uticalo na pravičnost suđenja u odnosu na BiH odnosno onemogućavanje da je u postupku zastupa ovlaštena osoba. Naime, prema ZPP-u, stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a radnje u postupku što ih punomoćnik poduzima u granicama punomoćja imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka. Također, ako s prvog ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj ili ako na to ročište ne dođe tuženik, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, i kada s kojeg kasnijeg ročišta izostane tužitelj ili tuženik, rasprava se može održati.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata nelogičnog tumačenja, te nepravilne i proizvoljne primjene zakona, jer su primijenjene relevantne odredbe ZPP-a bez bilo kakvih odstupanja.
34. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
35. U okviru zaključaka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
36. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer primjena procesnog prava nije bila arbitrarna.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. S obzirom na ovu odluku o dopustivosti i meritumu, Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 347/06 od 14. marta 2006. godine više ne proizvodi pravno dejstvo.
39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović