Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-82/06 (IP «Agra»)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na imovinu
- Javni interes
- Propisano zakonom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-82/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-82/06, rješavajući apelaciju IP»Agra» Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija IP»Agra» podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Tuzla, broj Pž-29/05 od 27. oktobra 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama, broj Ip-224/99 od 4. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. IP «Agra» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Adem Karić, podnio je 16. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-29/05 od 27. oktobra 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu. Općinski sud), broj Ip-224/99 od 4. decembra 2004. godine.
2. Apelant je zaključio Ugovor o kreditu, broj 149. od 19. novembra 1997. godine, sa On-
Lending Managmemetn Unit u sklopu Bosnia Reconstruction Finance Facilite (u daljnjem tekstu: kreditor), prema kojem kreditor odobrava apelantu iznos od 1.260.000,00 DEM za finansiranje i izgradnju objekta i obrtnih sredstava sa krajnjim rokom otplate od četiri godine od puštanja kredita u opticaj. Ugovorom je regulisano da će kredit biti isplaćen putem Vakufske banke d.d. Sarajevo, kao banke zastupnika (u daljnjem tekstu: banka zastupnik).
3. Na osnovu zastupničkog sporazuma zaključenog između kreditora i banke zastupnik i Ugovora o kreditu zaključenog između apelanta i kreditora, zaključen je ugovor o obezbjeđenju naplate potraživanja, broj 149/97 od 19. novembra 1997. godine. Ovim ugovorom banka zastupnik se obavezala da će kredit u iznosu od 1.260.000,00 DEM za izgradnju objekta i obrtnih sredstava kao što je precizno naznačeno u Ugovoru o kreditu, staviti na raspolaganje apelantu, dok se apelant obavezao da će otplatiti kredit zajedno sa kamatom u korist kreditora uz posredovanje banke zastupnika.
4. Apelant i banka zastupnik podnijeli su zajednički prijedlog Općinskom sudu, radi ustanovljena založnog prava na nekretninama apelanta. Općinski sud je zaključio sporazum na temelju kojeg je doneseno rješenje, broj Ip-158/97 od 20. novembra 1997. godine, kojim se utvrđuje zasnivanje založnog prava u korist založnog povjerioca-banke zastupnik, na imovini-nekretninama opremi i objektu založnog dužnika-apelanta i to: nekretnine označene kao k.č. br.555. i 556. upisane u K.O. Spreća Živinice, (stari upis k.č. br. 884/1 i 884/2 upisane u z.k. ul. 1215 K.O. Pasci) koje se procjenjuju na ukupnu vrijednost od 193.310 DEM, oprema koja je procjenjena na 1.032.722,10 DEM i novi objekat koji će biti sagrađen na navedenim nekretninama čija će vrijednost biti utvrđena u roku od 30 dana nakon završetka objekta, a čiju će vrijednost utvrditi sudski vještak. Navedenim rješenjem propisano je da ukoliko apelant ne izmiri svoje obaveze prihvaćene na način i u rokovima utvrđenim ugovorom o kreditu ovo rješenje ima svojstvo izvršnog naslova te će se na osnovu njega i uknjižbe nekretnina koja su predmet zaloga i sporazuma založnog povjerioca i založnog dužnika-apelanta, založni povjerilac-banka zastupnik moći zahtjevati prodaju založnih nepokretnosti u izvršnom postupku sve do potpunog namirenja. Apelantu je zabranjeno raspolaganje založnim nekretninama, a Zemljišno knjižnom operatu Općine Tuzla je naloženo da izvrši uknjižbu založnog prava povjerioca na nekretninama koje su predmet ove zaloge.
5. Na osnovu navedenog rješenja Općinska uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Tuzla je rješenjem, broj Dn-1383/97 od 20. novembra 1997. godine, dozvolila da se u z.k. ul. broj 1215 k.o. Pasci, uknjiži založno pravo na nekretninama označenim kao k.č. br. 884/1 i 884/2 vlasništvo apelanta, a za obezbjeđenje potraživanja u iznosu od 1.260.000,00 DEM, u korist banke zastupnika u ime kreditora.
6. Obzirom da apelant kao dužnik nije ispoštovao svoje ugovorene obaveze povrata kredita i pripadajućih kamata, banka zastupnik je 10. jula 1999. godine, kao povjerilac podnijela prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao dužnika, prodajom označenih i popisanih nekretnina i pokretnih stvari apelanta.
7. Općinski sud je rješenjem, broj Ip-224/99 od 13. oktobra 1999. godine, na osnovu izvršnog sudskog sporazuma, broj Ip-158/98 od 20. novembra 1997. godine, odredio predloženo izvršenje na nekretninama upisanim u z.k. ul. broj 1215. K.O. Spreča i to k.č. br. 555. i 556.(stari upis k.č. br. 884/1 i 884/2 upisane u z.k. ul. 1215 K.O. Pasci) i pokretnim stvarima-opremi apelanta, radi naplate glavnog duga u iznosu od 1.387.194,06 DEM i 18% zakonske zatezne kamate, počev od 24. juna 1999. godine, do isplate, i to za nekretnine zabilježbom rješenja o izvršenju i katastarskom i zemljišno knjižnom operatu Općine Tuzla, prodajom popisanih i procjenjenih nekretnina i po pravosnažnosti ovog rješenja namirenjem povjerioca iz iznosa dobivenog prodajom.
8. Odlučujući o prigovoru, koji je na rješenje Općinskog suda, broj Ip-224/99 od 13. oktobra 1999. godine, izjavio apelant, Općinski sud je rješenjem, broj Ip-224/99 od 23. decembra 1999. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž-34/00 od 16. juna 2000. godine, prigovor odbio kao neosnovan.
9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je članom 50. tačka 4. Zakona o izvršnom postupku, predviđeno da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje a osobito ako je odluka na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena ili preinačena. Prvostepeno rješenje, navodi dalje sud, doneseno je na osnovu izvršnog sudskog sporazuma, broj Ip-158/98 od 20. novembra 1997. godine, koje nije ukinuto poništeno a niti preinačeno. Prema tome, zaključuje sud, okolnost što je kod Općinskog suda pokrenuta parnica po tužbi Adema Karića jednog od osnivača apelanta, protiv apelanta i banke zastupnika, radi raskida kupoprodajnog ugovora i utvrđenja ništavosti upisa založnog hipotekarnog potraživanja u korist banke zastupnika, nije razlog koji sprečava izvršenje u smislu navedenih odredbi na koje se apelant izričito pozivao.
10. Rješenjem Općinskog suda, broj Ip-224/99 od 20. jula 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž-170/01 od 5. decembra 2001. godine, utvrđena je vrijednost nekretnina apelanta, građevinskih objekata, opreme u proizvodnim halama i ograđenom krugu, pobliže navedeno u dispozitivu rješenja.
11. Rješenjem Općinskog suda, broj Ip-224/99 od 12. aprila 2002. godine, obustavljeno je izvršenje prodajom neprodatih poketnih stvari apelanta. Prema navedenom rješenju, prijedlog za određivanje nove prodaje založnih nekretnina apelanta povjerilac ne može staviti prije isteka roka od 6 mjeseci počev od 11. aprila 2002. godine, kao dana druge neuspjele prodaje, a niti nakon proteka jedne godine.
12. Banka zastupnik je kao povjerilac 17. marta 2003. godine, podnijela prijedlog za određivanje nove prodaje založene imovine, a podneskom od 23. juna 2003. godine, predložila odlaganje ročišta za javnu prodaju nekretnina apelanta, zakazanu za 24. juni 2003. godine, na period od šest mjeseci.
13. Općinski sud je rješenjem, broj Ip-224/99 od 24. juna 2003. godine, obustavio izvršenje jer se nekretnine apelanta nisu mogle prodati na prvom ročištu u nastavljenom postupku.
14. Odlučujući o žalbi koju je na rješenje Općinskog suda, broj Ip-224799 od 24. juna 2003. godine, izjavio povjerilac-banka zastupnik, Kantonalni sud je rješenjem, broj Pž-251/03 od 27. avgusta 2003. godine, žalbu uvažio prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
15. U ponovnom postupku Općinski sud je rješenjem, broj Ip-224/99 od 22. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž-12/04 od 16. aprila 2004. godine, usvojio prijedlog banke zastupnika te odložio izvršenje na period od šest mjeseci računajući od 24. juna 2003. godine.
16. Zaključkom Općinskog suda, broj Ip-224/99 od 19. oktobra 2004. godine, određeno je treće izvršno ročište za javno nadmetanje radi prodaje nekretnina vlasništvo apelanta za 10. decembar 2004. godine.
17. Apelant je 29. novembra 2004. godine, podnio prigovor na rješenje Ip-224/99.
18. Ročište za javno nadmetanje radi prodaje nekretnina vlasništvo apelanta zakazano za 10. decembar 2004. godine, odloženo je za 4. januar 2005. godine, jer zaključkom Općinskog suda, broj Ip-224/99 od 19. oktobra 2004. godine, nisu obuhvaćene sve nekretnine apelanta koje su predmet izvršenja.
19. Općinski sud je zaključkom, broj Ip-224/99 od 10. decembra 2004. godine, naložio apelantu da upotpuni prigovor od 29. novembra 2004. godine, u pogledu tačno određenog rješenja u roku od 10 dana.
20. Apelant je 14. decembra 2004. godine, dostavio prigovor po predmetu broj Ip-224/99 i zahtjev za obustavu izvršenja po predmetu Općinskog suda broj IP-224/99.
21. Općinski sud je zaključkom, broj Ip-224/99 od 14. decembra 2004. godine, odredio treče izvršno ročište za javno nadmetanje radi prodaje nekretnina u vlasništvi apelanta, pobliže opisane u zaključku, za 4. januar 2005. godine.
22. Općinski sud je rješenjem, broj Ip-224/99 od 14. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž-29/05 od 27. oktobra 2005. godine, odbacio prigovor apelanta kao nepotpun, odbio prijedlog za odlaganje izvršenja i odbacio zahtjev za obustavu izvršenja. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je Općinski sud postupio pravilno i u skladu sa članom 49. stav 2. Zakona o izvtšnom postupku i članom 336. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kada je odbacio prigovor apelanta kao nepotpun jer je apelantu na ročištu od 10. decembra 2004. godine, zaključkom naloženo da upotpuni prigovor u pogledu tačno određenog rješenja na koji se prigovor odnosi. U pogledu prijedloga za odlaganje izvršenja, Kantonalni sud ističe da odlaganje izvršenja u smislu odredbi čl. 60, 61. i 62. Zakona o izvršnom postupku je pravo koje pripada samo tražiocu izvršenja a ne izvršeniku-apelantu. Dalje, ovaj sud navodi da zaključkom o prodaji nekretnina nisu bili obuhvaćeni građevinski objekti koji se nalaze na predmetnim nekretninama pa je treće ročište za javnu prodaju odloženo. Članom 95. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, propisano je da će se postupak izvršenja obustaviti ako se nepokretnost nije mogla prodati ni na trećem ročištu za javnu prodaju, pa kako treće ročište za prodaju nepokretnosti nije bilo održano već odloženo, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio zahtjev za obustavu izvršenja. Na kraju Kantonalni sud ističe da su neosnovani navodi apelanta da prvostepeni sud izvršenje provodi po nepodobnoj ispravi, jer se u izvršnoj ispravi kao tražilac izvršenja pojavljuje Vakufska banka kao banka zastupnik kreditora a ne Raiffeisen banka. Kantonalni sud navodi da ugovorom o kreditu koji je zaključen 12. novembra 2003. godine, između kreditora i Raiffeisen banke, Raiffesen banka je kupila i kredit u povodu kojeg se vodi predmetni postupak a o čemu je apelant od strane kreditora obavješten pismenim putem a i na ročištu održanom 13. juna 2004. godine.
23. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se tokom cijelog postupka postupalo suprotno osnovnim načelima Zakona o izvršnom postupku. Postupanje redovnih sudova apelant smatra površnim što je uzrokovalo donošenje nezakonitih odluka zasnovanih na povredama Zakona o izvršnom postupku a naročito člana 31. Zakona o izvršnom postupku, na šta je ukazivao tokom postupka. Ovakvim postupanjem sudova, navodi dalje apelant, prouzrokovana mu je materijalna šteta i otuđena cjelokupna imovina sa kojom je raspolagao.
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
25. Apelant osprava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažnog i izvršnog rješenja Općinskog suda, broj Ip-158/97 od 20. novembra 1997. godine, (donijetim na osnovu sporazuma stranaka o zasnivanju založnog prava na ročištu od 20. novembra 1997. godine), kojim je utvrđeno zasnivanje založnog prava u korist banke zastupnika na imovini–nekretninama, opremi i objektu apelanta, te navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je prema navedenom rješenju utvrđeno da ukoliko apelant ne izmiri svoje obaveze prihvaćene na način i u rokovima utvrđenim Ugovorom o kreditu ovo rješenje ima svojstvo izvršnog naslova te će na osnovu njega i uknjižbe nekretnina koja su predmet zaloge i sporazuma založnog povjerioca i apelanta, založni povjerilac-banka zastupnik, moći zahtjevati prodaju založnih nepokretnosti u izvršnom postupku sve do potpunog namirenja.
26. U konkretnom slučaju banka zastupnik je kao tražilac izvršenja u svom prijedlogu za dozvolu izvršenja predložila da se odredi izvršenje na nekretninama i pokretnim stvarima (opremi) apelanta, radi naplate glavnog duga u iznosu od 1.387.194,06 DEM, te se apelantu zabranjuje svako raspolaganje i otuđenje nekretnina i pokretne imovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da su nekretnine i pokretna imovina na kojima je predloženo izvršenje imovina apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu donošenjam osporenih rješenja u postupku izvršenja. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na Zakonu o izvršnom postupku jer je izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažne sudske odluke u smislu člana 22. navedenog zakona. Nadalje, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje bilo u javnom interesu koji se ogleda u pravnoj sigurnosti da se izvrše pravosnažne i izvršne sudske odluke. Također, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje u imovinu apelanta proporcionalno interesu apelanta i javnom interesu, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi u vezi s tim očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović