Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/07 (A. D.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-852/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-852/07, rješavajući apelaciju Aide Drino, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Drino podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1442/05 od 21. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj Gž-703/04 od 29. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda Bugojno, broj P-829/01 od 23. januara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aida Drino (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Senija Poropat advokat iz Sarajeva, podnijela je 20.marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1442/05 od 21. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-703/04 od 29. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda Bugojno ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

829/01 od 23. januara 2003. godine. Apelantica je predložila i donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-829/01 od 23. januara 2003. godine, sve do okončanja postupka po ovoj apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-829/01 od 23. januara 2003. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila raskid ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje poslovnog prostora u Trgovačko poslovnom centru Nugle-zapad Bugojno, zaključen dana 5. septembra 1989. godine, između apelantice i GP»Gorica» d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: tuženi). Istom presudom apelantica je odbijena i sa zahtjevom da joj tuženi vrati primljeni iznos od 18.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. septembra 1989. godine i da joj nadokandi troškove postupka. Apelantica je obavezana da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 1.818,00 KM, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud ističe da je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja osnovan. Naime, navodi dalje sud, zastarjelošću prestaje pravo zahtjevati ispunjenje obaveze a zastarjelost nastupa protekom zakonom određenog vremena u kojem je povjerilac mogao zahtjevati ispunjenje obaveze. Dalje ovaj sud ističe da je članom 371. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03), propisano da potraživanja zastarjevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok i da je u konkretnom slučaju rok zastarjelosti počeo teći 1. januara 1990. godine, a tužba je ponesena 24. aprila 2000. godine, tj. poslije proteka pet godina. Takođe, Općinski sud ističe da je uvidom u obavjest o primopredaji poslovnog prostora, broj 260. od 17. februara 1998. godine, nesporno utvrđeno da je apelantica obavještena da je predmetni poslovni prostor bio osposobljen za primopredaju još 1990. godine, te da je dužna javiti se radi primopredaje predmetnog prostora. Općinski sud na osnovu navedenog zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o priznanju zastarjele obaveze već se radi o obavjesti da je apelantica dužna preuzeti predmetni poslovni prostor. Na kraju Općinski sud napominje da se zastarjelošću potraživanja gubi samo pravo na prinudno ispunjenje potraživanja tužbom kod suda, ali priroda obligacije ostaje i tužena može u dogovoru sa apelanticom da ispuni svoju obavezu, pogotovo ako se ima u vidu da je voljna predati predmetni poslovni prostor apelantici. Dalje, Općinski sud navodi da čak ukoliko se i prihvati da je tuženi neosnovano obogaćen zaključenjem predmetnog ugovora, primjenjuje se ponovo isti opšti rok zastare od pet godina, tako da se i po ovom osnovu nije moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu, posebno kada se ima u vidu da je Općinski sud radio tokom čitavog rata, a da je apelantica u cilju ostvarivanja svojih prava po predmetnom ugovoru mogla tražiti zaštitu još od 1. januara 1990. godine.

4. Odlučujući o žalbi apelantice Kantonalni sud je presudom, broj Gž-703/04 od 29. septembra 2005. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je prema utvrđenju prvostepenog suda ugovorom o udruživanju sredstava, broj 01-7-3857 od 3. septembra 1989. godine, tuženi bio u obavezi predati na raspolaganje poslovni prostor apelantici 31. decembra 1989. godine, a u slučaju zakašnjenja sa predajom tuženi se obavezao platiti penale. Iz ovakve formulacije ugovora, navodi dalje sud, proizilazi da ispunjenje ugovorene obaveze tuženog u roku ne predstavlja bitan sastojak ugovora budući da je predviđena i mogućnost zakašnjenja predaje poslovnog prostora, tj. ne radi se o ugovoru sa fiksnim rokom iz člana 125. Zakona o obligacionim odnosima, koji se raskidaju po samom zakonu. Kantonalni sud dalje navodi da apelantica gubi pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja ako izjava o raskidu nije data prije nastupanja zastarjelosti prava da se zahtjeva ispunjenje ugovora. Raskid ugovora jednostranom izjavom može da usljedi samo nakon što povjerilac pozove dužnika da ispuni svoju obavezu ostavljajući mu u pravilu primjeran naknadni rok za ispunjenje obaveze u smislu člana 126. Zakona o obligacionim odnosima. Kada zastari pravo da zahtjeva ispunjenje ugovora, ističe dalje sud, obligacija se pretvara u naturalnu i povjerilac gubi pravo da zahtjeva njeno ispunjenje prinudnim putem, što znači da ne može ni da prisiljava dužnika na ispunjenje prijetnjom da će jednostrano raskinuti ugovor. Dalje navodi sud, novčani iznos koji je dala apelantica po ugovoru od 3. septembra 1989. godine, nakon što je prestala mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja, ne može tražiti, budući da je isplatu izvršila po valjanom pravnom osnovu tj. ugovoru. Na kraju Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno odlučio da je potraživanje apelantice zastarjelo budući da je obaveza na predaju poslovnog prostora nastupila 31. decembra 1989. godine, a da je apelantica raskid ugovora tražila podnošenjem tužbe 24. aprila 2004. godine tj. nakon isteka roka iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljene na presudu Kantonalnog suda, broj Gž-703/04 od 29. septembra 2005. godine, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-1442/05 od 21. decembra 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Umjesto posebnog obrazloženja presude Vrhovni sud se primjenom člana 376. predhodnog Zakona o parničnom postupku, pozvao na razloge prvostepene i drugostepene presude.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelantica vidi u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica navodi da je podnijela tužbu za raskid ugovora, a ne za ispunjenje ugovora i smatra da sudovi pogrešno tumače propise o zastari, jer zastarom prestaje ispunjenje obaveze a ona traži raskid ugovora o udruživanju sredstava, radi gradnje poslovnog prostora koji nikad nije završen ni primljen.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelantica blagovremeno obratila sudu za rakid ugovora i povrat iznosa od 18.500,00 KM, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

12. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

13. U konkretnom slučaju, apelantica je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice. Redovni sudovi su zaključili da je apelantica propustila zakonom propisani rok za podnošenje tužbe za raskid ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje poslovnog prostora i povrat uplaćenog iznosa od 18.500,00 KM, budući da je potraživanje dospjelo 1. januara 1990. godine, a tužba je podnesena 24. aprila 2000. godine, dakle nakon proteka opšteg roka zastarjelosti od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da ispunjenje ugovorene obaveze tuženog u roku ne predstavlja bitan sastojak ugovora, jer je predviđena i mogućnost zakašnjenja predaje poslovnog prostora uz plaćanje penala, u smislu člana 126. Zakona o obligacionim odnosima, te je apelantica izgubila pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja jer izjavu o raskidu nije dala prije nastupanja zastarjelosti prava da se zahtjeva ispunjenje ugovora. Kako je zastarjelo pravo da se zahtjeva ispunjenje ugovora apelantica je kao povjerilac izgubila pravo da traži jednostrani raskid ugovora pa samim tim ne može tražiti ni povrat novčanog iznosa koji je dala po ugovoru od 3. septembra 1989. godine

14. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelantice. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelantica povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/07 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio