Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-997/07 (M. R.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-997/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hađžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-997/07, rješavajući apelaciju

Miljana Radonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miljana Radonje, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Kž-07-000 053 od 21 marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5.i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miljana Radonje, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Kž-07-000 053 od 21 marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Miljan Radonja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa, Vesna Rujević advokat iz Banje Luke, podnio je 2. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21 marta 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine. Apelant je također tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor određen navedenim rješenjima.

2. Okružni sud je, postupajući po prijedlogu Okružnog tužilaštva Banja Luka – Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), za određivanje pritvora, broj Kt-8/07 od 6. februara 2007. godine, donio rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, kojim je apelantu zajedno sa još devet osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383. a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. Krivičnog zakona RS, odredio pritvor iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) Zakona o Krivičnom postupku RS („Službeni Glasnik Republike Srpske“, broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP RS) koji teče od 6. februara 2007. godine i može trajati najduže mjesec dana, odnosno do 6. marta 2007. godine. Cijeneći razloge za određivanje pritvora, sudija za predhodni postupak Okružnog suda je našao da je prijedlog Specijalnog tužilaštva opravdan, s obzirom da svi prikupljeni dokazi potvrđuju osnovanost sumnje da su osumnjičeni djelovali, udruženo i organizovano i da su u tom periodu otuđili 31 putničko vozilo, te da svi dokazi upućuju na zaključak da se radi o organizaciji, koja je otuđivala vrijedne putničke automobile, a potom iznuđivala novac od vlasnika, te da se radi o teškom krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina. Također, sudija za predhodni postupak je ocijenio da s obzirom da su dvojica lica koja se dovode u vezu sa ovom organizacijom u bjekstvu, postoji bojazan da bi osumnjičeni mogli boravkom na slobodi pobjeći i prije okončanja istrage, s obzirom na zaprijećenu kaznu, zatim da bi boravkom na slobodi osumnjičeni mogli uticati na svjedoke i ometati istragu, a posebno prikrivati tragove i saučesnike. Kao poseban osnov za određivanje pritvora sudija za predhodni postupak je cijenio okolnosti i način kako su osumnjičeni djelovali, te našao da postoji opasnost za sigurnost imovine građana i da je određivanje pritvora neophodno, do potpunog prikupljanja dokaza za eventualni daljnji krivični postupak. Na kraju, sudija za predhodni postupak je cijenio odbranu i prijedlog apelantovog branioca da se u odnosu na apelanta ne odredi pritvor, odnosno da sudija iskaže za njega nesaglasnost za određivanje pritvora, s obzirom da je apelant fudbaler i da njegov tim već trpi štetu zbog odsustva sa priprema. Prijedlog nije prihvatio, obrazlažući činjenicom da iz svih prikupljenih dokaza prizilazi osnovana sumnja da su svi osumnjičeni radili i djelovali organizovano i po dogovoru u grupi kada su otuđivali automobile i iznuđivanju otkupnine za iste, te da bi se ostavljanjem bilo koga na slobodi dovela u opasnost daljnja istraga i prikupljanje dokaza.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja o određivanju pritvora sudije za predhodni postupak od 6. februara 2007. godine, Okružni sud je u vijeću od troje sudija, donio Rješenje broj 011-

0-Kv-07-000 005 od 13. februara 2007. godine, kojim se žalba apelanta djelimično uvažava i rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, u odnosu na njega preinačava u odluci o dužini trajanja pritvora, tako što se određuje da pritvor u odnosu na apelanta po ovom rješenju može trajati do 5. marta 2007. godine do 6:00 sati. Cjeneći dokaze sadržane u spisu, vijeće je utvrdilo da je sudija za predhodni postupak na osnovu provedenih dokaza, dao jasne i uvjerljive razloge koji sve osumnjičene, pa i apelanta u ovom slučaju, dovode u neposrednu vezu sa krivičnim djelom za koje se terete. Naime, vijeće je ocijenilo da iz precizno navedenih dokaza prizilazi da su se osumnjičeni udružili i djelovali kao zločinačka organizacija za vršenje teških krađa motornih vozila i iznude novca od vlasnika za povrat otuđenih motornih vozila sa područja Kantona Sarajevo i da s tim u vezi sudija pravilno zaključuje da u odnosu na sve osumnjičene postoji osnovana sumnja da je svaki od njih počinio krivično djelo za koje se vodi istraga. Na kraju, vijeće je zaključilo da je sudija za predhodni postupak dao jasne i prihvatljive razloge, za postojanje posebnih pritvorskih osnova sadržanih u članu 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) ZKPRS koje razloge je i ovo vijeće u svemu prihvatilo. S obzirom na sve naprijed navedene okolnosti, te s obzirom da postojanje tih razloga niti žalbama osumnjičenih nije konkretno i argumentovano dovedeno u sumnju, vijeće je ocijenilo da je pravilan zaključak da u konkretnom slučaju postoje razlozi za određivanje pritvora u smislu člana 189. stav 1. tač. a), b), v) i

g) ZKPRS. Nadalje, ispitujući žalbu apelanta, vijeće je našlo da se osnovanao u žalbi pobija pravilnost rješenja o određivanju pritvora u pogledu njegovog trajanja, navodeći da je pravilno određeno da pritvor u odnosu na sve osumnjičene traje najduže jedan mjesec dana, ali je nepravilno odlučeno da u odnosu na apelanta pritvor može trajati do 6. marta 2007. godine do 6:00 sati. Ovo zbog toga, što je prema sadržaju prijedloga za određivanje pritvora apelant lišen slobode 5. februara 2007. godine u 6:00 sati, tako da mjesec dana koliko može trajati pritvor ističe sa danom 5. mart 2007. godine u 6:00 sati, pa je neosnovano odlučeno da pritvor protiv apelanta može trajati do 6. marta 2007. godine do 6:00. Iz navedenih razloga, vijeće je djelimičnim uvažavanjem žalbe apelanta, pobijano riješenje preinačilo u odnosu na njega i u pogledu trajanja pritvora odlučeno je da pritvor apelantu može trajati do 5. marta 2007. godine do 6:00 sati.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine apelantu je produžen pritvor koji mu je određen rješenjem ovog suda broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, a kojim je određeno da pritvor apelantu može trajati najduže do 5. maja 2007. godine do 6:00 sati. Iz obrazloženja ovog rješenja proizilazi da je vijeće utvrdilo da i dalje postoje razlozi za pritvor u odnosu na sve osumnjičene, i to kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao opšteg uslova, tako i u pogledu posebnih pritvorskih uslova propisanim odredbama člana 189. stav 1. ta. a) b)

v) i g) ZKPRS po osnovu kojih je osumnjičenim pritvor i određen, te da je pritvor osumnjičenim neophodno produžiti u cilju daljnjeg uspješnog vođenja istrage.

5. Vrhovni sud je, osporenim rješenjem broj: 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine, žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja o produženju pritvora od 2. marta 2007. godine, odbio kao neosnovanu. Po ocijeni ovoga suda pravilan je zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju ostvaren pritvorski osnov propisan odredbom člana 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) ZKPRS, s obzirom da još uvijek postoje okolnosti zbog kojih postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali uspješno vođenje krivičnog postupka. Pozivajući se na odredbu člana 328. stav 3. ZKPRS sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.

6. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u tome što nije izveden pred sudiju, te saslušan „u vezi pitanja koja se odnose na lišavanje slobode“, zatim što mu je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, produžen pritvor za još dva mjeseca, a da sud pri tome nije cijenio dokaze koji potvrđuju odbranu apelanta. Apelant osporava rješenje o produženju pritvora i poziva se i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, smatra da je obrazloženje odluke o određivanju pritvora i o produženju, dato nejasno i nepotpuno. Upravo, kao razlog za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je odluka o produženju pritvora nezakonita, predlažući da se rješenje o određivanju pritvora ukine i da se pusti na slobodu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14.Pravila Ustavnog suda glasi: 2)„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

4)„Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...) (14). apelacija je preuranjena“.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor određen na temelju odredaba ZKP RS, člana 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) kojim je propisano da se poritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo. Tačkom a) citiranog člana propisano je da se pritvor može odrediti ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Tačkom b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmjeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, zatim tačkom v) propisano je da ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za takva krivična djela se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna. Tačkom g) citiranog člana propisano je da se pritvor može odrediti ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine.

13. U konkretnom slučaju, nakon što je utvrđeno da osnovana sumnja prizilazi iz svih pribavljenih dokaza, što je opšti uslov kod procjene za određivanje pritvora prema apelantu i ostalim osumnjičenim, pritvor je određen po svim zakonskim osnovima iz člana 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) ZKPRS. Obrazlažući rješenje o određivanju pritvora u pogledu primjene člana 189. stav 1. tač. a), b),

v) i g) ZKPRS sudija za predhodni postupak je naveo da svi prikupljeni dokazi potvrđuju osnovanost sumnje da su osumnjičeni djelovali udruženo, organizovano i da su u tom periodu otuđili 31 putničko vozilo, te da se radi o organizaciji, koja je otuđivala vrijedne putničke automobile i iznuđivala novac od vlasnika. Pored toga, sama činjenica da su dvojica lica koja se dovode u vezu sa ovom organizacijom u bjekstvu, sudija je ocijenio da postoji bojazan da bi osumnjičeni mogli boravkom na slobdi pobjeći i prije okončanja istrage i time otežati provođenje istrage kao i daljnjeg toka krivičnog postupka. Kao poseban osnov za određivanje pritvora sudija je prihvatio tač. b), v) i g) člana 189. ZKPRS iz razloga što tokom istrage treba saslušati brojne svjedoke, uglavnom oštećene, na okolnosti krađe automobila, te iznuđivanje novca za povrat automobila, pa stoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni mogli uticati na svjedoke i ometati istragu, a posebno prikrivati tragove i saučesnike. Također, s obzirom da stoji osnovana simnja da su osumnjičeni postupali kao organizovana grupa, da je pri tome otuđen zaista veliki broj automobila (31) automobil i da su pri tome postupali pri iznuđivanju otkupa od oštećenih vlasnika automobila i preuzimali novčane iznose, a za predmetno krivično djelo može se izreći kazna zatvora i preko deset godina. Sud je zaključio da sam način djelovanja i sama organizacija osumnjičenih ukazuje da je da je određivanje pritvora neophodno radi zaštite imovine građana do potpunog rasvjetljavanja djelatnosti osumnjičenih i do potpunog prikupljanja dokaza za eventualni daljnji krivični ppostupak.

14. Sud je također cijenio odbranu apelanta „da je isti fudbaler, da njegov tim trpi štetu zbog odsustva sa priprema i slično“ te prijedlog branioca da mu se ne odredi pritvor, odnosno da sudija u odnosu na njega iskaže nesaglasnost za određivanje pritvora, koji prijedlog nije prihvatio, pa je u pogledu primjene člana 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) ZKPRS u navodeći u prilog takvog stava, da iz svih prikupljenih dokaza proizilazi osnovana sumnja da su svi osumnjičeni radili i djelovali organizovano po dogovoru, odnosno da postoji osnovana sumnja da se radi o organizovanoj grupi koja je provodila aktivnosti na otuđenju automobila i iznuđivanju otkupnine za iste, te da bi se ostavljanjem na slobodi bilo kog od ovih izvršilaca dovela u opasnost daljnja istraga i prikupljanje dokaza.

15. Dakle, za sve razloge koje je propisao citirani član ZKPRS, sud je je prilikom određivanja ove mjere detaljno i jasno dao obrazloženje. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) ZKPRS. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo, ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmjeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, zatim ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a usljed načina činjenja i posljedica krivičnog djela ugroženo je zdravlje, sigurnost i imovina građana.

16. Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o tome da rješenje kojim je produžen pritvor apelantu, nije dovoljno i jasno obrazloženo. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima rješenja, te da je sud za svaki zakonski osnov za određivanje pritvora dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je Okružni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanata. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na rješenje o produženju pritvora, na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud.

17. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

18. Navodi apelanta da nije izveden pred sudiju, te saslušan „u vezi pitanja koja se odnose na li-šavanje slobode“ i da je na taj način povrijeđen član 5. stav 3. Evropske konvencije, su također neosnovani. Ovo iz razloga što, ovi navodi nisu ničim potkrijepljeni niti je apelant u tom pravcu dostavio ikakve dokaze . Naprotiv, u riješenju kojim je određen pritvor od 6. februara 2007. godine prema apelantu i devet ostalih osumnjičenih, navedeno je da je apelant u prisustvu svog branioca bio prisutan dana 6. februara 2007. godine pred sudijom za predhodni postupak, a da je za njega u pogledu prijedloga tužioca za određivanje pritvora, izjavu dao njegov branilac, čime su gornji navodi iz apelacije osporeni.

19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant, imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da ovaj dio apelacije takođe odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

20. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje iz vidi u tome što je lišen slobode i nepotrebno i nepravilno zadržan u pritvoru. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud podjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

21. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je samo doneseno procesno rješenje kojim je produžen pritvor protiv apelanta. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.

22. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-997/07 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio