Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-531/06 (M. V.)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-531/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-531/06, rješavajući apelaciju Marka Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Vukovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ- 222/04 od 19. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj PR-284/01 od 5. februara 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je, 8. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj RSŽ-222/04 od 19. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-284/01 od 5. februara 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj PR-284/01 od 5. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj RSŽ-222/04 od 19. januara 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu ZU «Dom zdravlja» Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi) isplate iznos od 5.403 KM sa kamatama i troškovima postupka. Iznos koji je apelant tužbom tražio odnosio se na neisplaćene plaće za novembar i decembar 1993. godine, zatim za period septembar-decembar 1994. godine i za cijelu 1995. godinu, te za naknadu na ime smrti oca apelanta u visini pet mjesečnih plaća.
3. Prvostepeni sud je zaključio da je osnovan prigovor prvotuženog o zastari potraživanja, budući da je potraživanje neisplaćenih plaća dospjelo u januaru 1996. godine, a iznos koji je apelant tražio za naknadu na ime smrti oca u decembru 1994. godine, a da je tužba sudu podnesena 25. decembra 2000. godine. Kako je od dana nastanka potraživanja do dana podnošenja tužbe proteklo «skoro pet godina», Općinski sud je, temeljem člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Apelant je smatrao da je prvotuženi, pismenim podneskom koji je sud primio 4. marta 2002. godine, priznao tužbeni zahtjev u cijelosti, te da je ovakvim priznanjem duga došlo do prekida zastare, ali je prvostepeni sud ocijenio da ovim podneskom nije priznat dug na način koji bi za posljedicu imao prekid zastare potraživanja na način na koji to apelant ističe. Općinski sud je odbio i apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, obrazloživši da je apelant bio u radnom odnosu kod prvotuženog, koji je «samostalna pravna osoba» kod koje je apelant mogao ostvarivati prava iz radnog odnosa.
4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naročito, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta u vezi sa prekidom zastare potraživanja, te da je ispravan zaključak prvostepenog suda o tome da je tužbeni zahtjev apelanta zastario u odnosu na prvotuženog. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno tumačio sadržinu podneska od 4. marta 2002. godine, kojim je prvotuženi «činjenične navode priznao kao djelimično tačne», tj. priznao je da je apelant bio u toku rata u radnom odnosu kod prvotuženog, te da mu nije isplaćen iznos od 3,728 KM, ali je istim podneskom predložio da sud obaveze drugotuženog na isplatu ovog iznosa. Međutim, istim podneskom prvotuženi je istakao prigovor zastare potraživanja, pa je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se ovakav podnesak prvotuženog ne može smatrati priznanjem duga koje bi rezultiralo prekidom toka roka zastare, te da je pravilna odluka da se tužbeni zahtjev apelanta odbije. Također, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta o tome da je pogrešan stav prvostepenog suda da drugotuženi nije pasivno legitimisan, jer je Skupština Unsko-sanskog kantona, aktom od 30. maja 2003. godine, priznala «nesporna potraživanja zaposlenih u zdravstvu i obrazovanju po osnovu neisplaćenih ratnih plaća u visini glavnice bez kamata». Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud za ovakvu svoju odluku dao valjane razloge, te da je i Ustavni sud «zauzeo stav da Unsko-sanski kanton nije pasivno legitimisan za isplatu 'ratnih plaća', jer je Dom zdravlja javna ustanova koja za svoje obaveze prema svojim uposlenicima odgovara u cijelosti», kao i da «prava po osnovu radnog odnosa kada su u pitanju novčana potraživanja u smislu odredbe člana 372. ZOO zastarijevaju u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja».
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant obrazlaže na isti način kao i u žalbi protiv prvostepene presude, ističući ponovo da je podneskom od 4. marta 2002. godine prvotuženi priznao tužbeni zahtjev, čime je prekinut tok roka zastare, te navodeći da je «nejasan stav drugostepene presude po tom osnovu». Apelant smatra i da je prekršen i princip jednakosti pred zakonom, jer je Općinski sud u drugom predmetu koji se tiče iste vrste potraživanja usvojio tužbeni zahtjev. Dalje, apelant navodi da ga je prvotuženi pozvao, dopisom broj 1351/05 od 11. augusta 2005. godine, da glavnicu za ratne plaće u iznosu od 3.728 KM podigne na blagajni prvotuženog, što je, po njegovom mišljenju, dokaz da su osporene presude «nezakonite i protuustavne». Također, apelant smatra da je pogrešan i zaključak u osporenim odlukama o tome da drugotuženi nije pasivno legitimisan, jer je prvotuženi «neprofitabilno pravno lice koje radi i djeluje od budžetskih sredstava drugotuženika».
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
8. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sudu za naknadu štete i da li je drugotuženi pasivno legitimisan, što su činjenična pitanja, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP- 150/04 od 17. februara 2005. godine).
10. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
11. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali pitanje zastare potraživanja i zaključili da je apelant propustio podnijeti tužbu u roku koji propisuje ZOO. Također, sudovi su razmotrili akt drugotuženog i dopis prvotuženog i zaključili da dopis prvotuženog ne može predstavljati izjavu o priznanju duga, tim prije što je tim dopisom prvotuženi samo učinio nespornim da je apelant bio zaposlen u spornom periodu kod prvotuženog, te da mu nije isplaćen iznos od 3.728 KM na ime plaća, ali je istovremeno ostao kod istaknutog prigovora zastare potraživanja. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da ga je prvotuženi pozvao da mu ovaj iznos izmiri, imajući u vidu akt drugotuženog kojim se priznaju «nesporna potraživanja». Osim toga, Ustavni sud zapaža da su navodi u apelaciji isti oni koje je apelant isticao i u žalbi protiv prvostpene odluke, te da se o tim razlozima Kantonalni sud izjasnivo u osporenoj odluci na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Što se tiče navoda apelanta da su sudovi pogrešno usovojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog, Ustavni sud ističe da su sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su prihvatili da drugotuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju, te da nema ništa što bi ukazivalo na eventualnu proizvoljnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP-385/03 od 21. januara 2004. godine).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
15. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
16. U vezi sa navodima apelanta o tome da su u istim slučajevima, sudovi u nekim predmetima donosili drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, u konkretnom predmetu to nije slučaj. Naime, druge presude koje je apelant dostavio pokazuju da su sudovi i u tim slučajevima raspravljali prigovore nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja, ali da su, s obzirom na konkretne činjenice u tim predmetima, izvodili drugačije zaključke. Dakle, činjenica da su u konkretnom predmetu usvojen prigovori zastare potraživanja prema prvotuženom i nedostatka pasivne legitimacije prema drugotuženom zbog čega je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom ne znači, sama po sebi, da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na jednakost pred sudom, već da su sudovi sudili u skladu sa činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanta da je u konkretnom slučaju prekršen princip jednakosti pred sudom, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.
17. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović