Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-339/06 (G. I.)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-339/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić: 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-339/06, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Tuzla broj U-233/04 od 24. novembra 2005. godine, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog Kantona broj 12-08/1-23-147/04 od 13. aprila 2004. godine i Službe za inspekcijske poslove Urbanističko-građevinske inspekcije Općine Tuzla broj 08-23-681 od 9. februara 2004. godine, te protiv rješenja Kantonalnog suda Tuzla broj Gž-978/05 od 24. novembra 2005. godine i Općinskog suda Tuzla broj P-2477/03 od 31. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 17. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj U-233/04 od 24. novembra 2005. godine i Gž-978/05. od 24 novembra 2005. godine, rješenja Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2477/03 od 31. marta 2005 godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog Kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 12-08/1-23-147/04 od 13. aprila 2004. godine i rješenja Službe za inspekcijske poslove-urbanističko grđevinske inspekcije Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Inspekcija) broj 08-23-681 od 9. februara 2004. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio radove na rekostrukciji stana ispod stana apelantice i naložio dovođenje u stana u prvobitno stanje.
2. Apelantica je zahtjevala intervenciju Inspekcije povodom rekonstrukcije stana koji se nalazi iznad njenog stana tražeći obustavljanje radova, jer nastupaju štetne posljedice po njen stan usljed sleganja plafona i uklanjanja potpornih zidova koje je izvršio naručilac radova. Građevinski inspektor je utvrdio da naručilac građevinskih radova ne posjeduje građevinsku dozvolu pa je naložio obustavljanje radova. Apelantica je zahtjevala dopunu rješenja o obustavljanju radova i tražila da se u rješenje unesu svi radovi koje je potrebno izvršiti da bi se uspostavilo prvobitno stanje, a nakon toga podnjela i žalbu tuženom koje je uputilo da tužbom pokrene upravni spor. Povodom tužbe apelantice kojom je pokrenula upravni spor, Kantonalni sud je donio rješenje broj U-233/04 od 24. novembra 2005. godine kojim je tužbu odbacio kao prijevremenu, jer se apelantica prije podnošenja tužbe nije obratila nadležnoj upravnoj inspekciji kako to zahtjeva odredba člana 10. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine.
3. Apelantica je povodom istog događaja podnjela Općinskom sudu tužbu za smetanje posjeda sa prijedlogom za izdavanje privremene mjere. Općinski sud je rješenjem broj P-2477/03 od 31. marta 2005. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Povodom žalbe apelantice na rješenje Općinskog suda Kantonalni sud je rješenjem broj Gž-978/05 od 24. novembra 2005. godine potvrdio prvostepeno rješenje i žalbu odbio kao neosnovanu u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na smetanje posjeda, dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zahtjevala da se tuženi obavežu na izvršenje radnji zatvaranja dvoje vrata na stanu, zatim postavljanja dva prozora sa vanjske strane prizemnog stana, uklanjanje izlivenog betona sa zelene javne površine i da zasađivanjem trave i uklanjanjem katanca sa lanca ograde javnu površinu dovedu u prvobitno stanje, odbačen zbog apsolutne nenadležnosti suda.
4. Apelantica u apelaciji istiće da su joj povrijeđena prava na pravično sudjenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske Konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Apelantica je predlažila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio obustavljanje svih građevinskih radova u stanu iznad njenog i poduzme mjere da se uspostavi prvobitno stanje, jer se radi o staroj gradnji zgrade i sleganju podova koji su su izrađeni od drveta pa im prijeti rušenje.
6. Ustavni sud je odlukom broj AP 339/06 od 9. maja 2006. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju apelantica je u toku upravnog postupka nastojala da ishodi obustavljanje radova na rekonstrukciji stana iznad stana u kojem živi. Nezadovoljna prvostepenim i drugostepenim rješenjima u toku upravnog postupka pokrenula je tužbom upravni spor pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud konstatuje da drugostepeni organ-Ministarstvo nije ni postupalo po žalbi apelantice na prvostepeno rješenje u svojstvu zainteresovane stranke, jer je odbijena kao neosnovana žalba protivnika apelantice na prvostepeno rješenje kojim je naloženo da protivnica apelantice prostor vrati u prvobitno stanje. Apelantica je insistirala da Ministarstvo donese odluku i o njenoj žalbi, a kako u roku od 30 dana Ministarstvo nije donjelo takvu odluku apelantica je podnjela tužbu za pokretanje upravnog spora. Kantonalni sud je donio rješenje broj U-233/04 od 24. novembra 2005. godine kojim je tužbu odbacio kao prijevremenu, jer se apelantica prije podnošenja tužbe nije obratila nadležnoj upravnoj inspekciji kako to zahtjeva odredba člana 10. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud smatra da apelantica samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, apelantica je u smislu odredbi člana 10. Zakona o upravnim sporovima bila dužna, nakon što joj drugostepeni organ, u konkretnom slučaju Ministarstvo u roku od 30 dana ili posebnim propisom određenom kraćem roku nije odgovorilo na žalbu, da se pismeno obrati nadležnoj upravnoj inspekciji, kao posebnoj inspekciji koja je formirana za kontrolu svih upravnih stvari, u kom slučaju bi mogla, ukoliko nadležna upravna inspekcija u roku od 30 dana ne postupi po njenom zahtjevu, pokrenuti upravni spor kao da joj je odbijena žalba pred drugostepenim organom u upravnom postupku. Međutim, iz navoda apelacije i priložene dokumentacije nedvosmisleno proizlazi da se apelantica povodom nerješavanja njene žalbe pred drugostepenim organom obračala građevinskoj inspekciji 16. aprila 2004. godine, a ne nadležnoj upravnoj inspekciji kako to nalaže član 10. Zakona o upravnim sporovima. Slijedi dakle, da apelantica nije ispoštovala proceduralne zahtjeve prije nego je podnijela tužbu za pokretanje upravnog spora. Prema tome osporeno rješenje Kantonalnog suda broj U-233/04 od 24. novembra 2005. godine kojim je tužba apelantice odbačena kao preuranjena doneseno je zbog neispunjenja procesno-pravnih uslova za vođenje upravnog spora i ni na koji način ne predstavlja onemogučivanje apelantice pristupu sudu.
12. Po ocjeni Ustavnog suda, očigledno je da je od okolnosti obračanja nadležnoj upravnoj inspekciji, što je apelantica u konkretnoj situaciji propoustila da učini, zavisila i odluka Kantonalnog suda o preuranjenosti tužbe apelantice. Ustavni sud takođe smatra da je Kantonalni sud primjenjujući zakonske odredbe dao iscrpne, valjane i uvjerljive razloge na osnovu kojih je donio odluku.
13. Nasuprot izloženog, apelantica ponavlja navode iz prvostepenog i drugostepenog postupka i ne nudi dokaze i činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da su osporenim odlukama povrede prava na koja se poziva vjerovatna i moguća. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalnoili procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Paušalnim navodima koji su zasnovani na nezadovoljstvu donesenim odlukama, apelantica po ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način nije učinila vjerovatnim da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje po bilo kom osnovu.
14. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
15. U pogledu djela apelacije koji se odnosi na postupak pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom apelantica tvrdi da je njeno pravo na pravično suđenje povrijeđeno nedonošenjem odluke u razumnom roku povodom tužbe za smetanje posjeda. Nakon što je Općinski sud rješenjem broj P-2477/03 od 31. marta 2005. godine, tužbu odbio kao neosnovanu, apelantica je protiv navedenog rješenja izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem brojem Gž-978/05. od 24 novembra 2005. godine odbacio dio tužbenog zahtjeva zbog apsolutne nenadležnosti suda, a u ostalom djelu potvrdio prvostepeno rješenje.
16. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Općinskog suda broj P-2477/03 u kojem je apelantica podnijela tužbu za smetanje posjeda.
17. Postupak smetanja posjeda pred Općinskim sudom je trajao od 17. oktobra 2003. godine kada je podnesena tužba do 14. marta 2005. godine kada je donesena prvostepena odluka. Iako se postupak smetanja posjeda po zakonu smatra hitnim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju trajanje postupka od jedne godine i pet mjeseci pred Općinskim sudom nije bilo izvan razumnog roka. Osim opštepoznate činjenice da su sudovi u Bosni i Hercegovini preopterećeni velikim brojem predmeta Ustavni sud zapaža da je postupak koji je pokrenula apelantica, zbog oprečnih stavova stranaka u pogledu činjenica i pravnih pitanja, nemogućnosti provođenja nekih od dokaza i procesnih smetnji u vidu netačnih adresa tuženih, bio relativno složen. Ustavni sud primječuje da je od dana, kada je, zbog propusta apelantice da u tužbi navede tačne adrese tuženih, ta nepreciznost otklonjena, Općinski sud radio vrlo intenzivno na predmetu i svakih mjesec dana, narednih pet mjeseci do donošenja odluke, održavao ročišta sa čijim se prethodnim odlaganjima apelantica saglasila bez ikakvih primjedbi. Kantonalni sud je povodom izjavljene žalbe apelantice na odluku Općinskog suda donio odluku u narednih pet mjeseci od dana prijema predmeta, dakle u roku koji se može smatrati potpuno razumnim.
18. Apelantica je sa druge strane, po mišljenju Ustavnog suda u najvećoj mjeri sama doprinjela dužini trajanja postupka u kojem se odlučivalo o njenom zahtjevu. Iz dokumentacije u predmetu Općinskog suda broj P-2477/03 vidljivo je da apelantica u tužbi nije dostavila adresu tužienih što je bila dužna da učini. Upravo zbog te činjenice tužba nije mogla biti u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku dostavljena na odgovor tuženima, pa je apelantica od suda pozvana da precizira tužbu nakon čega je apelantica obavjestila sud da ne zna tražene adrese i da sud sam putem Mup-a ili uvidom u drugi spis istog suda utvrdi adresu tužene. Tek 5. jula 2004. apelantica dostavlja adresu tužene i sud tužbu na odgovor tuženima upučuje već 12. jula 2004. godine. Očigledno je da ova procesna smetnja zbog koje sud nije mogao postupati i za koju snosi odgovornost tužena u najvećoj mjeri odredila dužinu cijelog postupka. Naime, nakon dostavljanja tuženima tužbe apelantice na odgovor postupak je okončan za narednih osam mjeseci.
19. Uzevši u obzir prethodno izneseno kao i činjenicu da apelantica osim paušalne tvrdnje da odluka nije donesena u razumnom roku, nijednim dokazom, činjenicom ili navodom nije ukazala ili učinila vjerovatnim da su sudovi nepotrebno odugovlačili donošenje odluke, Ustavni sud smatra da odlaganje u postupanju po predmetu apelanata nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
20. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da je apelacija, u dijelu u kojem se odnosi na žalbu apelanata zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u postupku smetanja posjeda pred Kantonalnim sudom i Općinskim sudom očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Apelantica također, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U pogledu ostalih navoda apelacije na koje se apelantica poziva u apelaciji o navodnim povredama prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da apelantica, osim što paušalno navodi da te povrede prava postoje, ne samo da nije ponudila nijednu činjenicu, ili dokaz na osnovu kojih bi se eventualno moglo utvrđivati njihovo postojanje, nego nije ni obrazložila zbog čega smatra da su joj navedena prava povrijeđena. Obzirom da apelantica uz apelaciju nije uopšte dostavila dokaze ili ukazala na činjenice na osnovu kojih bi navedene povrede prava na koje se poziva učinila vjerovatnim ili mogućim, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju tih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana, jer nedostaju prima facie dokazi da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović