Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-442/06 (R. S.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-442/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-442/06, rješavajući apelaciju Rasima Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Smajića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-894/05 od 18. januara 2006 godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću, broj P-

632/04 od 4. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Smajić ( u daljnjem tekstu: apelant) iz Brekavice, Općina Bihać, podnio je, 2. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-894/05 od 18. januara 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

632/04 od 4. maja 2004. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj P-632/04 od 4. maja 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-894/05 od 18. januara 2006. godine je utvrđeno da je apelant 5. oktobra 2004. godine smetao Kemala Smajića (u daljnjem tekstu: tužitelj) u poslijednjem faktičkom i mirnom posjedu prava služnosti prolaza i prijevoza motornim vozilom preko nekretnina tuženog-apelanta k.č. broj 2503 upisana u PL. Broj 877 k. o. Brekavica (u daljnjem tekstu: poslužno dobro) na kojoj nekretnini je izgrađena porodična kuća apelanta-tuženog sa haustorom koji se nalazi u dijelu prolaznog i prijevoznog puta tužioca radi pristupa na nekretninama k.č. 2508/1 u naravi bašča upisana u Pl. Broj 680 k.o Brekavica ( u daljnjem tekstu: povlasno dobro)

3. Ovo smetanje je izvršeno na način što je apelant, na do tada postojeći prolaz kroz haustor kuće, postavio vrata u vidu fizičke prepreke i zabranio tužitelju prevoz čime je apelant-tuženi smetao tužioca u poslednjem faktičkom i mirnom posjedu prava služnosti i prijevoza, pa je tuženom apelantu naloženo da u roku od osam dana od donošenja osporenog prvostepenog riješenja omogući tužitelju prolaz i prijevoz do njegove opisane nekretnine odnosno povlasnog dobra. Istim rješenjem apelant je obavezan da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog uznemiravanja tužioca, kao i da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1370,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti prvostepenog riješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je u ostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužilac odbijen.

4. Kantonalni sud je, u obrazloženju osporenog rješenja, naveo da je prvostepeni sud nakon provedenih dokaza donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, cijeneći savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, i da je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, po ocjeni Kantonalnog suda nije sporno da je tužitelj posjednik određenih nekretnina i da je za prolaz koristio pravo služnosti prolaza kroz haustor kuće apelanta, što je nesmetano radio godinama. Polazeći od ovog činjeničnog utvrđenja, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je primjenio odredbu člana 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH», br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon) i u osporenom riješenju zaključio da je tužitelj posjednik prolaza i prijevoza putem preko označene nekretnine tuženog-apelanta i kroz haustor, pa mu prema odredbama navedenog Zakona pripada zaštita od smetanja posjeda.

5. Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pristrasnu ocjenu provedenih dokaza od strane sudova kao i na nedovoljno obrazložen osnov i razloge na kojema se temelji ocjena suda u pogledu odlučnih činjenica i dokaza ovog predmeta spora. Apelant nadalje navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno prava kao i da je, prihvatajući navodno pristrasne izjave nekih svjedoka, naročito svjedoka Hasiba Smajića koji je bio izuzetno zainteresiran za ishod parnice, sud učinio i bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.pravo na pravično suđenje

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu ( u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), ukoliko se na taj način ne krše Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zagarantovana prava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati odluke redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, jer je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim rješenjima ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanta da je nepravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice konkretnog spora ni kako su primjenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud neće utvrđivati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. U konkretnom slučaju, apelant je svoj tužbeni zahtjev usmjerio ka osporavanju prava posljednjeg faktičkog i mirnog posjeda prava služnosti protivne strane, a redovni sudovi su utvrdili da je u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do smetanja posjeda. Za ovakvu odluku, sudovi su dali detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant ne ukazuju na bilo kakve proceduralne propuste, niti su takvi propusti očigledni. Ustavni sud zapaža da razlozi koje je naveli sudovi zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.pravo na imovinu

10. Apelant se, takođe, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U suštini, navodi apelanta o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nije potrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović