Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-517/06 (S. Ž.)

Odluka donesena 09. 05. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-517/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007.godine , u predmetu broj AP-517/06, rješavajući apelaciju Sejfulaha Žigića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejfulaha Žigića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-966/04 od 26. decembra 2005 godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj Mal-

446/98 od 28. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejfulah Žigić ( u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je, 2. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-966/04 od 26. decembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-446/98 od 28. maja 2004. godine.

2. Apelant je 29. decembra 1998. godine podnio tužbu u kojoj je naveo da mu je Nišić Fahrudin iz Njemačke u dva navrata poslao putem Dojčebanke iz Minhena iznos od 818,00 KM, a da Tuzlanska banka nije izvršila isplatu novčane doznake koju mu upućena iz Njemačke.

3. Presudom Općinskog suda, broj Mal-446/98 od 28. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-966/04 od 26. decembra 2005. godine je kao neosnovan odbijen apelantov zahtjev kojm je tražio da mu tužena banka isplati na ime naknade štete zbog neisplate iznosa novca od 818,00 KM sa zakonskim kamatama počev od 28. februara 1994. godine kao dana kada je isplata trebalo da bude izvršena pa sve do isplate, te da mu je dužna na ime naknade troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 1534,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana od donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Sudovi su kao glavni dokaz za ovaku presudu uzeli vještačenje vještaka grafologa koji je utvrdio da je apelant svojeručno potpisao i doznake kao i obrazac za podizanje novca kojom mu je novac isplaćen, pa nije bilo osnova da se ponovo isplati novčani iznos koji je apelant zahtjevao.

5. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pristrasnu ocjenu provedenih dokaza od strane sudova kao i na nedovoljno obrazložen osnov na kojem se temelje ocjene suda u pogledu predmeta spora. Apelant nadalje navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno prava kao i da su, prihvatanjem izvedenog vještačenja kao jedinog dokaznog sredstva, grubo narušena ustavna prava na koja se apelant poziva, čime je sud učinio i bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu ( u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim rješenjima ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanta da je nepravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice konkretnog spora ni kako su primjenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. U konkretnom slučaju, apelant je svoj tužbeni zahtjev usmjerio ka utvrđivanju činjenice da mu nije isplaćen novac poslan iz Njemačke i da potpis kojim se dokazuje da je primio taj novac nije njegov, pa samim tim i izvršeno vještačenje je pogrešno. Za odluku kojom je utvrđeno da je apelant ipak primio novac, redovni sudovi su dali detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant ne ukazuju na bilo kakve proceduralne propuste, niti su takvi propusti očigledni. Ustavni sud zapaža da razlozi koje je naveli sudovi zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

10. Nadalje, apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se nije pozvao na neki od principa sadržanih uz član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegov navod o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ove navode Ustavni sud je već cijenio kod razmatranja prava na pravično suđenje i zaključio da su očigledno neosnovani. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nije potrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-517/06 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio