Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1967/06 (T. K.)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1967/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine u predmetu broj AP-1967/06, rješavajući apelaciju Tomislava Kostića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Kostića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 438/04 od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Kostić (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Mladen Delić advokat iz Teslića, podnio je 5. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-438/04 od 5. maja 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-459/00 od 19. jula 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-291/01 od 4. septembra 2001. godine, obavezan je tuženi I.P. da apelantu preda u posjed parcele pobliže opisane u dispozitivu presude i da mu naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-7/02 od 24. maja 2002. godine, reviziju uvažio, obje nižestepene presude ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje radi utvrđivanja činjenica navodeći da se spor nije mogao riješiti primjenom odredbe člana 81. Zakona o o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.
3. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio presudu, broj P-425/02 od 17. januara 2003. godine, kojom je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom i to primjenom člana
41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima na čiju primjenu mu je ukazao Vrhovni sud u odluci donesenoj po reviziji tuženog. U obrazloženju presude je navedeno da se apelant na osnovu rješenja Opštinskog suda u Tesliću, broj Dn-432/81 od 3. jula 1981. godine, uknjižio u C listu zk.ul. br. 2105 k.o. Vrućica sa pravom korištenja na građevinskom zemljištu upisanom u A listu radi izgradnje zgrade, da se apelant sa ovakvim pravom korištenja upisao i na spornim parcelama označenim kao k.č. br. 230/14 njiva površine 7 m2 i parceli označenoj kao k.č. 230/17 njiva u površini 3 m2, a na osnovu odluke Opštinske skupštine u Tesliću, da se apelant na predmetnim parcelama vodi kao posjednik, da je odlukom Skupštine opštine Teslić od 14. decembra 1982. godine izuzeto sporno zemljište od prednika tuženog kao neizgrađeno građevinsko zemljište, da je isto rješenjem od 26. marta 1981. godine ustupljeno apelantu, da je presudom Upravnog suda Bosne i Hercegovine broj U-85/83-1 od 21. aprila 1983. godine uvažena tužba prednika tuženog podnesena protiv odluke o izuzimanju te da je naloženo da se postupak vrati prvostepenom organu na ponovno raspravljanje. Sud je dalje naveo da prema dopisu Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Teslić od 17. oktobra 2002. godine sporno zemljište nije izuzeto odnosno preuzeto te da je Odlukom o građevinskom zemljištu SO Teslić, broj 01-023-73 od 14. juna 1991. godine, utvrđeno da se na građevinskom zemljištu, koje je odlukom SO Teslić od 12. septembra 1977. godine postalo društvena svojina, briše upis prava društvene svojine na zemljištu koje nije izuzeto-preuzeto iz posjeda ranijeg vlasnika pravosnažnim rješenjem SO Teslić te da će se u zemljišnim knjigama Osnovnog suda u Tesliću i Katastarskom operatu Opštine Teslić uspostaviti pređašnje stanje. Sud je naveo da je u toku postupka utvdio da se apelant uknjižio sa pravom korištenja na nekretninama koje su predmet tužbe u zemljišnim knjigama Osnovnog suda u Tesliću, kao i posjednik kod Uprave za geodetske i imovinsko pravne odnose PJ Teslić te da je također utvrdio da zemljište koje je predmet tužbe nije izuzeto od tuženog, odnosno od njegovog prednika, odnosno da ne postoji pravno valjan akt o izuzimanju-preuzimanju nekretnina od ranijeg korisnika. Kod takvog utvrđenog činjeničnog stanja sud je zaključio da apelant nije dokazao jače pravo i bez obzira što je uknjižen na spornim nekretninama, te je nakon ocjene svih provedenih dokaza kojim je raspolagao i rezultata cjelokupnog raspravljanja, primjenom člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Presudom Okružnog suda, broj Gž-175/03 od 29. septembra 2004. godine, uvažena je žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta te je tuženi I.P. obavezan da apelantu preda u posjed parcele označene kao k.č. br. 230/14 njiva površine 7 m2 i k.č. 230/17 njiva površine 3 m2, obje upisane u zk. Ul. br.2105 k.o. Vrućica I i da mu naknadi troškove parničnog postupka pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sud je konstatirao da osnovano apelant u žalbi ukazuje da je prvostepena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava na njegovu štetu, jer zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta nema osnova u provedenim dokazim, prije svega u pismenoj dokumentaciji priloženoj spisima predmeta, čiji je sadržaj izložen u obrazloženju prvostepene presude. Obzirom da je apelant obje sporne parcele stekao teretnim pravnim poslom uz isplaćenu novčanu naknadu, u odnosu na tuženog koji je te parcele stekao besteretno po osnovu nasljeđa, Okružni sud zaključuje da je neosnovan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta budući da prema odredbi člana 41. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je star steklo besteretno, a ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu Okružni sud zaključuje da je nesporno da je apelant u jačem pravu od tuženog, te je, obzirom da je prvostepeni sud potpuno raspravio sve pravno relevantne činjenice ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, preinačio prvostepenu presudu i udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta.
5. Odlučujući o revizji tuženog Vrhovni sud je presudom, broj Rev-438/04 od 5. maja 2006. godine, uvažio reviziju i preinačio presudu Okružnog suda, broj Gž-175/03 od 29. septembra 2004. godine, te žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda, broj P-425/02 od 17. januara 2003. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, stanovište drugostepenog suda ne može prihvatiti. Naime, Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud, kod utvrđenih činjenica da je sporno zemljište kao neizgrađeno građevinsko zemljište dodijeljeno na korištenje apelantu po rješenju SO Teslić, broj 08-475-45 od 26. marta 1981. godine, na osnovu kojeg je upisan kao nosilac tog prava u zemljišnim knjigma odnosno posjednikom u katastru nekretnina, da ne postoji pravosnažno rješenje SO Teslić o izuzimanju spornog zemljišta od prednika tuženog odnosno tuženog, jer nakon što je Upravni sud BiH presudom, broj U-85/83-1 od 21. aprila 1983. godine poništio rješenje SO Teslić, broj 08- 475-69 od 7. decembra 1982. godine, kojim je od prednika tuženog izuzeto sporno zemljište, a nakon toga je postupak izuzimanja spornog zemljišta obustavljen, pravilno primijenio materijalno pravnu odredbu člana 41. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Ovo stoga što tuženi u odnosu na apelanta ima jači pravni osnov na spornom zemljištu koje drži u posjedu, jer sporno zemljište njegovom predniku ni njemu nije izuzeto pravno valjanim aktom donesenim u smislu odredbi čl. 6. i 12. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedenog rješenja o dodjeli apelantu na korištenje spornog zemljišta.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povreda prava na imovinu po apelantu se ogleda u tome što je odlukom Vrhovnog suda izmijenjena odluka Okružnog suda na štetu apelanta na osnovu istog činjeničnog stanja, iako je isti sud ranijom odlukom, broj Rev-7/02 od 24. maja 2002. godine, na bazi istih činjenica donio sadržajno drugačiju odluku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Kao i nižestepeni sudovi i Vrhovni sud je u osporavanoj odluci u obrazloženju naveo detaljno razloge za takvu odluku. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović