Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1338/06 (R. S.)
Odluka donesena 09. 05. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1338/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-1338/06, rješavajući apelaciju Ramiza Suljkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Suljkanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj, U-1008/05 od 17. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Suljkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rainaca Donjih, podnio je, 17. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1008/05 od 17. aprila 2006. godine.
2. Služba za opću upravu, boračko-invalidsku zaštitu i raseljena lica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), postupajući po zahtjevu apelanta radi priznanja prava na ličnu invalidninu, donijela je rješenje broj, 02/3-2-41-6-2536 od 30. septembra 2005. godine, kojim je apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta - stalno, po osnovu ranjavanja kao pripadnika Armije RBiH, počev od 1. septembra 2005. godine, pa nadalje dok postoje uslovi. Navedenim rješenjem apelantu je utvrđena invalidnina u mjesečnom novčanom iznosu od 132,12 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH», broj 33/04-u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).
3. Ministarstvo za boračka pitanja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješevajući u postupku revizije rješenja prvostepenog organa od 30. septembra 2005. godine, donio rješenje broj, R-15/1-41/LI-26424/05 od 11. novembra 2005. godine, kojim je prvostepeno rješenje poništio i riješio na način da je apelantu priznao svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta, po osnovu ranjavanja i oboljenja zadobnijenog kao pripadnik Armije RBiH. Stavom drugim izreke ovog rješenja utvrđeno je da apelantu prava priznata rješenjem pripadaju od 1. septembra 2005. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje tog prava, te mu je utvrđena visina mjesečne novčane lične invalidnine u iznosu od 48,30 KM. Ministarstvo obrazlaže da je u postupku revizije prvostepenog rješenja pribavljen nalaz i mišljenje Ljekarske komisije broj 146-
R-2 od 29. oktobra 2005. godine, na osnovu kojeg je, a cijeneći vojni invaliditet po tački 234 č. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), utvrđeno da vojni invaliditet iznosi 40%, grupa VIII – stalno, s obzirom da se radi o bolesti za koju se ne može sa sigurnošću tvrditi da je nastala pod ratnim okolnostima, ali su ratne okolnosti znatno uticale na njeno pogoršanje.
4. Apelant je protiv rješenja Ministarstva od 11. novembra 2005. godine, tužbom kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor, ističući da je Ministarstvo u postupku revizije pogrešno cijenio tačku 234 č. Pravilnika i da je Ljekarska komisija pogrešno utvrdila procenat vojnog invaliditeta. Kantonalni sud je odlučujući o ovoj upravnoj stvari donio presudu broj U-1008/05 od 17. aprila 2006. godine, kojom je tužbu odbio. Taj sud je, kako obrazlaže, primjenom člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ispitao zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva tužbe i razloga iz tužbe, pa je cijeneći sve odlučne činjenice, dokaze i podatke iz spisa odbio tužbu, nalazeći da je Ministarstvo pravilno prihvatilo nalaz Ljekarske komisije, s obzirom da su nalazi sačinjeni u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima boraca, koji su jasni, potpuni, dovoljno obrazloženi i sadrže sve činjenice koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Tužbom, kako se dalje obrazlaže, iznose se paušalne tvrdnje da je ljekarska komisija pogrešno utvrdila procenat vojnog invaliditeta, a kako su te tvrdnje po mišljenju Kantonalnog suda u suprotnosti sa sadržajem spisa, proizilazi da su neprihvatljive.
5. Apelant smatra da je donošenjem presude Kantonalnog suuda broj U-1008/05 od 17. aprila 2006. godine, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini povredu navedenog ustavnog prava apelant vidi u tome što mu je u postupku revizije rješenja smanjen procenat invalidnosti sa 60% na 40%, a tim i mjesečni iznos lične invalidnine sa 132,12 KM na 48,30 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, navodi apelanta se svode na njegovo nezadovoljstvo u pogledu činjenice da mu je rješenjem Ministarstva priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, ali je invaliditet smanjen sa 60% na 40%, a samim tim mu je umanjena mjesečna lična invalidnina sa 132,12 KM na 48,30 KM. Apelant, nasuprot takvom stavu, smatra da je njegov invaliditet puno veći od utvrđenih 40% i to na osnovu iste medicinske dokumentacije koju je cijenilo Ministarstvo u postupku revizije.
9. Ustavni sud zapaža da su, Ministarstvo u postupku izvršenja revizije prvostepenog rješenja i Kantonalni sud, odlučujući u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva, donijeli svoje odluke, te da su u obrazloženjima naveli razloge za takve odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa, Zakon o pravima boraca, Pravilnik i Zakon o upravnim sporovima («Službene novine FBiH», broj 9/05). U odlukama je navedeno da su nalaz i mišljenje Ljekarske komisije sačinjeni u skladu sa odredbama Pravilnika, da su potpuni, jasni, dovoljno obrazloženi jer sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u tužbi povodom upravnog spora protiv rješenja Ministarstva, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj U-1008/05 od 17. aprila 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio i dao razloge neprihvaćanja apelantovih navoda, cijeneći da su u suprotnosti sa sadržinom spisa te relevantim materijalno-pravnim propisima. Stoga, Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da mu je iznos invalidnine u postupku revizije smanjen, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem.
10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, budući da ništa ne ukazuje da ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, pa su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović