Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2587/05 (E. H.)

Odluka donesena 23. 05. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Regres
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2587/05

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2587/05, rješavajući apelaciju Emina Halilčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. maja 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

___________________________________________________________________________________________________________ Usvaja se apelacija Emina Halilčevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan prema hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Emin Halilčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona, zatraženo je 6. ___________________________________________________________________________________________________________ aprila 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. aprila 2006. godine, a Općinski sud 17. aprila 2006. godine. Tuzlanski kanton nije dostavio odgovor na apelaciju.

3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. septembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 18. decembra 2003. godine podigao tužbu pred Općinskim sudom protiv Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate regresa u visini od 8.128,00 KM. U historijatu tužbe apelant je naveo da je zaposlen kao sudija Kantonalnog suda, da je u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koristio godišnji odmor na osnovu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji FBiH, ali da mu, nasuprot odredbi člana 41. navedenog zakona, nije isplaćen regres za godišnji odmor kao naknada za određene specijalne troškove, niti za jednu od navedene četiri godine.

6. Općinski sud je postupajući po tužbi donio Presudu broj P-2951/03 od 26. oktobra 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime regresa za godišnji odmor u 2001. godini isplati 2.044,50 KM, u 2002. godini iznos od 2.218,80 KM i u 2003. godini iznos od 2.848,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu regresa za godišnji odmor u iznosu od 1.380,00 KM u 2000. godini je odbijen zbog istaknutog prigovora zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelantu nije isplaćen regres za godišnji odmor za 2001, 2002. i 2003. godinu na što je imao pravo prema članu 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Budući da zakonodavac, odnosno Vlada Tuzlanskog kantona, nikada nisu donijeli propis o visini regresa za godišnji odmor na koji sudije imaju pravo prema članu 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, Općinski sud je konstatiranu pravnu prazninu u pogledu visine regresa za godišnji odmor popunio primjenom Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i potvrdom koju je izdalo Računovodstvo Kantonalnog suda 18. septembra 2003. godine iz koje proizlazi da apelantu nije isplaćen regres za godišnji odmor u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini, te da je ukupan iznos neisplaćene naknade na ime regresa za godišnji odmor za navedene godine 8.128,70 KM.

___________________________________________________________________________________________________________

7. Obrazlažući prvostepenu presudu kojom je u najvećem dijelu udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je naveo u koje je dokumente i propise tokom dokaznog postupka izvršio uvid na prijedlog parničnih stranaka i zauzeo stav da je za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari irelevantan Sporazum o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave kao i Odluka Vlade Tuzlanskog kantona od 27. marta 2002. godine kojom se prihvata tekst Sporazuma, jer je Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH lex specialis u odnosu na Uredbu o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, Sporazuma o primjeni Kolektivnog ugovora i Odluci Vlade Tuzlanskog kantona broj 02/1-34-1723/02 od 27. marta 2002. godine kojom se prihvata tekst Sporazuma. Naime, iz člana 1. navedenog Kolektivnog ugovora proizlazi da se njime uređuju pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, a u članu 4. je regulirano da će isplata regresa službenicima biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona u tekućoj godini. Budući da je uspio u sporu apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude.

8. Odlučujući međutim o tužiočevoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine kojom je tužiočevu žalbu uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu primjenom tačke 4) člana 229. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U odbijajućem dijelu Kantonalni sud je prvostepenu presudu primjenom člana 221. ZPP-a ostavio neizmijenjenu, jer u tom dijelu nije osporavana žalbom.

9. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je prihvatio kao pravilno utvrđenje prvostepenog suda u pogledu činjenica: da je apelant bio sudija Kantonalnog suda u Tuzli u 2001, 2002. i 2003. godini; da je u tim godinama iskoristio godišnji odmor i da mu nije isplaćena naknada na ime regresa za godišnje odmore u navedenim godinama; da Kantonalni sud u Tuzli nije donio odluku o isplati regresa sudijama, kao ni službenicima i namještenicima; da tuženi nije donio odluku o isplati regresa za korisnike budžeta u spornom periodu, niti je bilo kojem budžetskom korisniku isplaćen regres u spornom periodu.

10. S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na isplatu novčanih iznosa na ime regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu kao u izreci osporene presude u smislu člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i člana 2. Zakona o budžetu Tuzlanskog kantona. Naime, Kantonalni sud smatra da odredbom člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH jeste propisano da ___________________________________________________________________________________________________________ sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove, a tačkom 3. istog člana naznačena je i naknada regresa za godišnji odmor. Međutim, u tom zakonu nije određeno na koji način će se utvrditi visina naknade na ime regresa za godišnji odmor za sudije i tužioce, niti je to određeno bilo kojim drugim tužiočevim zakonom, a koji se odnosi na pravosudne organe Tuzlanskog kantona kao korisnike budžeta u smislu člana 2. Zakona o budžetu tuženog («Službene novine TPK» broj 6/96). Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da apelantu u situaciji kada zakonom nije određena visina regresa za nosioce sudijske funkcije, kakav status ima apelant, pripada pravo na 70% od njegove plaće na ime naknade regresa, te da se u takvoj situaciji ima primijeniti odredba člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i Odluka Vlade Tuzlanskog kantona od 27. marta 2002. godine. Kolektivni ugovor bi se prema mišljenju ovog suda mogao primijeniti samo na službenike Kantonalnog suda, a ne i na sudije, pogotovo što ni drugim sudijama Kantonalnog suda u spornom periodu nije isplaćena naknada za regres, pa se ni na taj način ne može prevazići nepostojanje pravnih propisa. Nepostojanje pravnih propisa u smislu određivanja visine regresa moguće je prevazići tužiočevim aktima koji se odnose na ostale tužiočeve službenike i namještenike u vezi s isplatom regresa. Ti akti su, prema mišljenju ovog suda, uredbe. Naime, Uredba o načinu i postupku utvrđivanja vrijednosti poslova i zadataka radnika kantonalnih organa uprave («Službene novine TPK» broj 10/97) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nije predviđala naknadu regresa za godišnji odmor tako da nema parametra na osnovu kojeg bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantu za 2001. godinu. Zatim je 2002. godine donijeta Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave («Službene novine TK» broj 6/02) kojom je propisano da službeniku, odnosno namješteniku, pripada regres za godišnji odmor u skladu sa materijalnim mogućnostima budžeta u tekućoj godini.

11. Imajući u vidu činjenicu da je tuženi zasebno pravno lice u odnosu na Federaciju BiH, da ima svoj kantonalni zakon o budžetu, da u spornom periodu nije donio odluku o isplati i visini regresa budžetskim korisnicima Tuzlanskog kantona, Kantonalni sud zaključuje da evidentna pravna praznina u pogledu visine regresa za sudije i tužioce u konkretnom slučaju se ne može popuniti ni primjenom odredbe člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodioca izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00).

___________________________________________________________________________________________________________

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno ustavno pravo direktne primjene odredaba Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zatim pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva navodi postojanje pravne praznine u legislativi, odnosno nepostojanje općeg akta kojim bi bio propisan način obračuna visine regresa za godišnji odmor, istovremeno dokazujući kako niti jedan postojeći opći akt tuženog ili Federacije BiH nije podoban za popunu evidentne pravne praznine. Apelant istovremeno insistira na činjenici da je njegovo pravo na regres za godišnji odmor propisano kao pravo, a ne mogućnost, članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, te da je članom 82. istog zakona propisano da će se svi federalni, odnosno kantonalni zakoni koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti, polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih, uskladiti s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona. Citirana zakonska odredba, smatra apelant, predstavlja situaciju koja nameće pozitivnu obavezu federalnim i kantonalnim zakonodavnim organima vlasti da donesu propise kojima bi uredili pitanje visine regresa koje je ostalo neriješeno članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Apelant je svjestan da bi donošenje propisa koji omogućava izračunavanje visine regresa za godišnji odmor sudija i tužilaca u 2001. godini dovelo do otežanog izvršenja tužiočevog budžeta ili čak do nemogućnosti njegovog izvršenja, budući da je na dan stupanja na snagu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH budžet za tekuću godinu već bio usvojen. Međutim, podsjeća apelant, u takvim situacijama u toku fiskalne godine donosi se rebalans budžeta. Činjenica je, međutim, da tuženi ni za naredne godine spornog perioda niti je donio opći akt kojim bi bilo omogućeno izračunavanje visine regresa za sudije i tužioce Tuzlanskog kantona, niti je za tu svrhu predvidio sredstva u budžetima. Stoga, smatra apelant, osporenom presudom Kantonalni sud zapravo nagrađuje javnu vlast, odnosno tuženog, za totalnu zakonodavnu neaktivnost u rješavanju nastalog problema. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 301/04 u kojoj Ustavni sud «sličnu situaciju definira kao apsurdnu. Apsurdnost situacije in concreto ogleda se u činjenici da državni organ koji je odgovoran za ispunjenje zakonske obaveze, odnosno donošenje propisa kojima bi trebala biti utvrđena visina naknade (regresa), upravo se poziva na nepostojanje propisa kao razlog odbijanja tužbenog ___________________________________________________________________________________________________________ zahtjeva. Navedenom odlukom, tvrdi apelant, Ustavni sud podsjeća na princip nemo censetur propriam turpitudinem allegans (niko se ne može pozivati na svoj nemar u odbrani prava).»

13. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici što je Kantonalni sud proizvoljno protumačio odredbu člana 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji i jer postoji pozitivna tužiočeva obaveza da donese odgovarajuće propise o visini naknade regresa što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

14. Povreda prava na imovinu je, prema apelantovom mišljenju, uskraćivanje apelantu naknade na ime regresa za godišnji odmor koji ne predstavlja mogućnost nego pravo, pa je opravdano njegovo očekivanje da će dobiti taj novac što predstavlja osnov za primjenu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Država se prema apelantovom mišljenju umiješala u njegovo pravo na imovinu, a da za takvo miješanje nema uporišta u zakonu. Naprotiv, smatra apelant, država je imala zakonsku obavezu donijeti zakon kojim bi bilo propisano koliku naknadu treba dobiti, pa kako nije ispunjen uvjet «miješanja u skladu sa zakonom» to je prima facie učinjena povreda njegovog prava na imovinu. Država ničim nije opravdala takvo svoje miješanje u apelantovo pravo na imovinu, odnosno nije ukazala na postojanje nekog općeg interesa koji bi zadovoljio uvjet «miješanja u javnom interesu». Sve i da postoje ovi uvjeti javna vlast ne ukazuje na postojanje reciprociteta, odnosno razumnog odnosa proporcionalnosti između interesa zajednice i cilja i interesa pojedinca.

15. Apelant je u svojoj apelaciji izričito osporio presudu Kantonalnog suda. Međutim, u cijeloj apelaciji osporava i presudu Općinskog suda protiv koje nije izjavljivao žalbu tako da na kraju apelacije predlaže Ustavnom sudu da, usvajajući njegovu apelaciju, poništi i prvostepenu i drugostepenu presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje uz konkretne upute. Također, traži da mu Ustavni sud dosudi troškove postupka pred Ustavnim sudom nastale angažiranjem advokata u ovom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, da je apelant imao pravo na fer suđenje i pravo na pristup sudu u dvije instance. U odnosu na povredu prava na imovinu Kantonalni sud ističe da ono nije povrijeđeno, jer u toku postupka nije utvrđeno postojanje propisa koji reguliraju visinu regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu na nivou kantona, niti je visina regresa utvrđena Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega nema mjesta primjeni Evropske konvencije.

___________________________________________________________________________________________________________

17. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je ona neosnovana, jer apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnom tumačenju odredbe člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Prema ocjeni ovog suda strankama u postupku omogućeno je predlaganje i izvođenje dokaza na osnovu kojih je sud zasnovao svoju odluku pozivajući se na zakonske odredbe koje su pravilne.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 34.

(1) ...

(2) Odredbe čl. od 35. do 46. ovog zakona predstavljaju minimalnu strukturu plaća za sudije i tužioce koji rade na federalnom nivou. Za sudije i tužioce koji rade na kantonalnom ili općinskom nivou sljedeće odredbe predstavljaju opće principe kojima se regulira ovo pitanje u cijeloj Federaciji. Ovi opći principi ne sprečavaju nadležne zakonodavne organe kantona da usvoje zakone kojima se može odrediti drugačija struktura plaća sve dok naknada ne padne ispod nivoa definiranih u odredbama čl. od 35. do 46. ovog zakona.

Član 41.

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove:

3. regres za godišnji odmor.

Član 82.

Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih uskladit će se s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona».

19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: «Član 1.

___________________________________________________________________________________________________________ U Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine...član 38. briše se.

Član 2.

Član 41. mijenja se i glasi:

'Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade:

1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.' Član 3.

Iza člana 41. dodaje se novi član 41a. koji glasi:

'Član 41a.

Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za sudije kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužioce, uskladiti sa odredbama ovog zakona'.»

20. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) u relevantnom dijelu glasi:

___________________________________________________________________________________________________________ «Član 5.

(1) ....

(2) Članovi kantonalne vlade, članovi skupština kantona, sudije kantonalnih sudova i kantonalni tužioci nisu državni službenici i njihov radno-pravni status se određuje drugim propisima.» 21. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 32.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije».

22 Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

«Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 210.

(1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada je nije utvrdio.

___________________________________________________________________________________________________________ Član 211.

(1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je radi povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 224.

Drugostepeni sud može na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;

5) preinačiti prvostepenu presudu.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi radi kojih se presuda osporava, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 229.

(1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: [....] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

VI. Dopustivost

___________________________________________________________________________________________________________

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-124/05 od 19. oktobra 2005. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

27. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno pravo direktne primjene prava i sloboda određenih u Evropskoj konvenciji iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

___________________________________________________________________________________________________________ (...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom».

30. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor koja mu pripada kao pravo iz radnog odnosa i sudijske funkcije koju obavlja prema Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH.

31. U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču «građanskih prava i obaveza», te se na postupke u vezi s radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi proizvoljno protumačili odredbu člana 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i jer postoji tužiočeva pozitivna obaveza kao javne vlasti da donese odgovarajuće propise o visini naknade (regresa) apelantu što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, nepostojanje pravnih propisa u pogledu visine naknade regresa opredijelilo je Kantonalni sud u zaključku da apelantu pravo na isplatu regresa uopće ne pripada, jer se evidentna pravna praznina nije mogla popuniti niti jednim parametrom osim tužiočevim aktima koji faktički takvu odluku nikada nije ni donio. Dakle, bez obzira što je Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, u čl. 40. i 41. to pravo propisano i bez obzira što je u članu 82. istog zakona propisana obaveza da se federalni i kantonalni zakoni usklade sa navedenim zakonom, Kantonalni sud ___________________________________________________________________________________________________________ prilikom odlučivanja o žalbi zaključuje da je apelantov zahtjev zbog nedostatka pravnih propisa koji reguliraju visinu i isplatu regresa za sudije i tužioce neosnovan. Takvom odlukom javna vlast se prema apelantovom mišljenju nagrađuje za zakonodavnu neaktivnost iako je članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nametnuta pozitivna obaveza federalnim i kantonalnim zakonodavnim organima na donošenje odgovarajućih propisa.

33. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da prema vlastitoj jurisprudenciji općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, izuzev ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća; ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).

34. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je što se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25).

35. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je «postupak sadržavao ___________________________________________________________________________________________________________ povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije», odnosno «ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava», ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom». U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise.

36. Ustavni sud podsjeća na obavezu redovnih sudova da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj: «Bosna i Hercegovina i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.»

37. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, je ocijeniti je li Kantonalni sud primijenio zakon u žalbenom postupku proizvoljno ili nije. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo i to Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH koji zaista propisuje pravo na regres. Međutim, budući da tuženi nije donio odluku o isplati i visini regresa, da u budžetu nisu planirana sredstva za te namjene, niti je sredstava uopće bilo, te da regres nije isplaćen ni ostalim budžetskim korisnicima, apelantov zahtjev za isplatu je prema mišljenju tog suda neosnovan. Dakle, Kantonalni sud između ostalog smatra da u situaciji kada nije donesen propis kojim bi bila regulirana visina i isplata regresa, nema mjesta primjeni zakonskih odredaba iz čl. 40. i 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH kojima je to pravo propisano.

38. Ustavni sud primjećuje da Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH zaista nije propisan način utvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor, već je u članu 41. navedenog ___________________________________________________________________________________________________________ zakona propisano pravo na regres, a članom 82. istog zakona ustanovljena je obaveza usklađivanja svih propisa kojima se uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti sa ovim zakonom i uvjetima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štaviše, članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH izričito je propisana obaveza kantona da u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, dakle 16. januara 2004. godine, svoje propise kojima su uređena između ostalog pitanja regresa za godišnji odmor za sudije kantonalnih i općinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona.

39. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud kao razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva za isplatu regresa navodi upravo nepostojanje zakona koji bi regulirao isplatu i visinu regresa za sudije i tužioce, pa tu pravnu prazninu popunjava tužiočevim aktima - uredbama, koje ovo pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obavezu, te obrazlaže da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na 70% od njegove plaće u spornom periodu na ime regresa na osnovu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Ako se uzme u obzir činjenica da je Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji donesen 2001. godine, te da tuženi nije postupio po uputama, niti je ispunio obavezu propisanu u članu 82. navedenog zakona na način da je donio propise kojima će uskladiti sve zakone koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti sa tim zakonom, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant ima pravo na regres upravo na osnovu Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH kao lex specialis u odnosu na kasnije uredbe i sporazume, a da je visinu utvrdio na osnovu Kolektivnog ugovora kao općeg akta koji je donesen na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u 2000. godini, dakle bio je u primjeni prije donošenja Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, onda nesumnjivo proizlazi da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije mogao odbiti apelantov zahtjev zbog nepostojanja propisa koji će regulirati visinu regresa. Takvim postupanjem Kantonalni sud opravdava tužiočev propust kao javne vlasti koji nije ispunio svoju zakonsku obavezu i upravo taj tužiočev propust - nepostojanje propisa koji reguliraju visinu regresa, navodi kao razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva što je prema mišljenju Ustavnog suda potpuno proizvoljan zaključak Kantonalnog suda, odnosno proizvoljna primjena prava.

40. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju situacija u pogledu postojanja pravne praznine veoma slična onoj u predmetu broj AP 301/04, jer Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH zaista nije propisan način utvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor koja je kao ___________________________________________________________________________________________________________ apelantovo pravo propisana članom 41. ovog zakona. Navedeni zakon, međutim, u članu 34. propisuje mogućnost da nadležni zakonodavni organi kantona usvoje zakone kojima se može odrediti drugačija struktura plaća sve dok naknada ne padne ispod nivoa definiranih u odredbama čl. od 35. do 46. ovog zakona, dakle i kada je riječ o pravima iz člana 41. ovog zakona. Pored toga, odredbom člana 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH propisana je obaveza usklađivanja svih propisa kojima se uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti sa ovim zakonom i uvjetima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štaviše, članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH izričito je propisana obaveza kantona da u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona, dakle 16. januara 2004. godine, svoje propise kojima su uređena između ostalog i pitanja regresa za godišnji odmor za sudije kantonalnih i općinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona.

41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud proizvoljno protumačio da nedostatak propisa koji bi regulirali isplatu i visinu regresa za sudije i tužioce, analognom primjenom tužiočevih akata koji to pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obavezu, je u suprotnosti s članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji koji propisuje pozitivnu obavezu federalnih i kantonalnih zakonodavnih organa da sve zakone koji reguliraju pitanja sudija i tužioca, pa prema tome i prava na isplatu regresa usklade sa ovim zakonom, a da će se do usklađivanja primjenjivati odredbe Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Štaviše, Ustavni sud smatra da zakonodavac prilikom usvajanja bilo kojeg zakona, pa i predmetnog, mora uzeti u obzir finansijsku konstrukciju za provođenje tog zakona. Predmetni zakon je donesen kako bi se provodio i tako ostvarila vladavina zakona, a pretpostavka za njegovo dosljedno provođenje je donošenje potrebnih propisa u skladu sa članom 82. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Činjenica da je javna vlast propustila ispuniti svoje obaveze dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obaveza javnih vlasti treba snositi apelant. Ni nedostatak novca kao drugi razlog na koji se pozvao Kantonalni sud nije argument koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argument prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da ni ostalim budžetskim korisnicima u spornom periodu regres nije bio isplaćen, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelantu ne pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost Kantonalnog suda sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih prava.

___________________________________________________________________________________________________________ 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, bez obzira što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda kada se nedostatak pratećih propisa protumači na način da se izgubi neko pravo zasnovano u zakonu.

45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2587/05 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio