Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-146/06 (M. K.)

Odluka donesena 23. 05. 2007.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-146/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Constance Grewe i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-146/06, rješavajući apelaciju Merzuka Kambera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merzuka Kambera, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Livno, broj Gž-180/05 od 19. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Merzuk Kamber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je, 26. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-180/05 od 19. oktobra 2005. godine.

2. Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P-36/03 od 4. juna 2003. godine, u cjelosti udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta i obavezao «Gimnaziju» Livno (u daljnjem tekstu: tužana) da isplati apelantu na ime neisplaćenog dijela ličnog dohotka od 35% od neisplaćenog stvarnog ličnog dohotka za osmi i deveti mjesec 1993. godine, te od prvog mjeseca 1994. godine, pa zaključno sa osmim mjesecom 2000. godine, a prema specifikaciji potraživanja apelanta, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate iznos od 14.762,00 KM, uz naknadu troškova spora u iznosu od 1.750,00 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudne naplate.

3. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-153/03 od 30. oktobra 2003. godine, žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je u ponovnom postupku potrebno apelanta pozvati da precizira tužbeni zahtjev jer je isti neodređen i raspraviti prigovor tužene koji se odnosio na zastaru potraživanja apelanta.

4. U ponovnom postupku Općinski sud je presudom, broj P-842/03 od 20. juna 2005. godine, u cjelosti udovoljio preciziranom tužbenom zahtjevu apelanta i obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenog dijela plaće od 35% od stvarne plaće, isplati i to za 1993. godinu iznos od 190,75 KM, za 1994. godinu iznos od 1.057,70 KM, za 1995. godinu iznos od 1.436,40 KM, za 1996. godinu iznos od 1.585,85 KM, za 1997. godinu iznos od 1.761,55 KM, za 1998. godinu iznos od 2.088,45 KM, za 1999. godinu iznos od 2.777,25 KM i za osam mjeseci 2000. godine iznos od 1.900,15 KM, što ukupno iznosi 12.798,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, te na ime troškova postupka iznos od 8.118,00 KM, a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja.

5. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je presudom, broj Gž-180/05 od 19. oktobra 2005. godine, žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se dio tužbenog zahtjeva kojim je tužena obavezana isplatiti apelantu na ime naknade plaće 35% od stvarne plaće za period od avgusta 1993. godine, pa zaključno sa januarom 1997. godine, odbija, pa je tužena dužna isplatiti apelantu umjesto 12.798,10 KM, ukupan iznos od 8.402,10 KM, te na ime troškova postupka umjesto iznosa od 8.118,00 KM, iznos od 5.683,00 KM. U preostalom dijelu žalba tužene se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi nespornu činjenicu da je apelant kao zaposlenik tužene bio na čekanju posla od 21. jula 1993. godine pa do 1. septembra 2000. godine, kada je vraćen na posao. Također, navodi dalje sud, kao nesporno je utvrđeno da je apelantu isplaćivana naknada za vrijeme čekanja na poslu, u skladu sa članom 143. stav 3. Zakona o radu, za mjesec oktobar, novembar i decembar 1993. godine, a od 1. januara 1994. godine pa do 30. avgusta 2000. godine, nije primao naknadu. Ovaj sud također navodi da je tuženi u toku postupka isticao prigovor zastare potraživanja koji je prvostepeni sud smatrao neosnovanim. Međutim, zastara potraživanja, ističe ovaj sud, regulisana je članom 106. Zakona o radu, kojim je određen prekluzivni rok, čijim protekom nastupa zastara za sva potraživanja iz radnog odnosa. S obzirom da je tužba podnesena 3. marta 2000. godine, i kada se ima u vidu da se plaća isplaćuje jednom mjesečno a iznosi naknade plaće ne mogu dospjeti prije nego što bi po redovnom toku stvari zaposleniku bila isplaćena plaća za protekli mjesec, to je po mišljenju ovog suda prigovor zastare potraživanja osnovan za period od avgusta 1993. godine pa zaključno sa januarom 1997. godine. Na kraju drugostepeni sud zaključuje da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo pa je žalba djelimično uvažena i prvostena presuda preinačena.

7. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi u uživanju prava na rad koje je garantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Također apelant navodi i povredu pravo na zabranu mučenja iz člana 3. Evropske konvencije kao i prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije, te navodi povredu Međunarodne konvencije o eliminaciji svih vrsta rasne diskriminacije. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant se žali što redovni sudovi nisu obavezali tuženu da mu uplati doprinose iz zdravstvenog i penzionog osiguranja i traži isplatu plaće za period od 21. jula 1993. godine do 1. septembra 2000. godine. Povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad apelant vidi u tome što je preko sedam godina bio bez posla samo zato što je Bošnjak, da bi na njegovo mjesto zaposlili nekog ko pripada poželjnoj nacionalnosti a što ukazuje i na povredu Međunarodne konvencije o eliminaciji svih vrsta rasne diskriminacije. Apelant dalje navodi da je bez optužbe i suđenja završio u logoru gdje je psihički maltretiran od vojnih i policijskih isljednika te smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana 3. Evropske konvencije. Na kraju apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije jer nakon povratka iz logora nije smio zaključavati stan kako bi bilo koji od pripadnika vojske HVO-a u svako doba mogao ući u stan i uzeti bilo šta što mu padne na pamet. Predlaže da Ustavni sud donese odluku o meritumu i u cjelosti udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što redovni sudovi nisu obavezali tuženu da mu uplati doprinose iz zdravstvenog i penzionog osiguranje i traži isplatu plaće za period od 21. jula 1993. godine do 1. septembra 2000. godine U odnosu na navode apelanta da redovni sudovi nisu obavezali tuženu da uplati doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje, Ustavni sud primjećuje da je članom 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03) propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku a da apelant u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu kao ni u preciziranom tužbenom zahtjevu od 17. marta 2005. godine, nije tražio da sud obaveže tuženu da mu uplati doprinose iz zdravstvenog i penzionog osiguranja. Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u predmetu AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine). Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imao na raspolaganju, traži uplatu doprinose iz zdravstvenog i penzionog osiguranje

11. U odnosu na navode apelanta kojim povredu prava na pravičan postupak vidi u tome što mu nije isplaćena plaća za period od 21. jula 1993. godine do 1. septembra 2000. godine, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužene, prvostepenu odluku preinačio i odbio apelanta sa djelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu plaća za period od avgusta 1993. godine pa zaključno sa januarom 1997. godine, zbog zastare potraživanja, dok je u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelan u djelu tužbenog zahtjeva blagovremeno obratio sudu za naknadu plaće, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

12. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

13. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je pažljivo ispitao ovo pitanje i zaključio da je apelant propustio zakonom propisan rok za podnošenje tužbe za isplatu plaće za period od avgusta 1993. godine pa zaključno sa januarom 1997. godine, uzimajući u obzir odredbe Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji u članu 106. propisuje: «Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno». Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se žali da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi u uživanju prava na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

15. U konkretnom slučaju apelant navodi da je diskriminisan samo zato što je Bošnjak, da je preko sedam godina bio bez posla da bi na njegovo mjesto zaposlili nekog ko pripada poželjnoj nacionalnosti. Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu ne dostavljaju niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnom postupku bio diskriminisan u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i apelant. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupcima. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U odnosu na ostale navode apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant samo nabraja niz prava i sloboda zagarantovanih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima, za čije navodne povrede ne nudi bilo kakve dokaze, osim paušalne tvrdnje da je bez optužbe i suđenja završio u logoru gdje je psihički maltretiran od vojnih i policijskih isljednika i da nakon povratka iz logora nije smio zaključavati stan kako bi bilo koji od pripadnika vojske HVO-a u svako doba mogao ući u stan i uzeti bilo šta što mu padne na pamet. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske Konvencije i prava zagarantovana Međunarodnom konvencijom o eliminaciji svih vrsta rasne diskriminacije iz 1965. godine, moguće te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje ovih navoda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu, očigledno (prima facie) neosnovana.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-146/06 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio