Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/06 (S. Ć.)

Odluka donesena 23. 05. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Restitucija
  • Javni interes
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
  • Suvlasništvo
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-17/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 05. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Constance Grewe i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. maja 2007. godine, u predmetu broj AP-17/06, rješavajući apelaciju Senije Ćišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senije Ćišić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-323/05 od 20. oktobra 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj R-4/02-

CZ od 31. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senija Ćišić (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 4. januara 2006. godine, podnesak Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija). Navedeni podnesak Komisija je, 5. januara 2006. godine, dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 35/03). Ustavni sud je navedeni podnesak apelanta registrovao kao apelaciju.

2. S obzirom da navedena apelacija nije sadržavala sve neophodne elemente u smislu člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je zatraženo, 7. februara 2006. godine, u smislu člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, da dopuni/precizira apelaciju.

3. Apelantica je 21. februara 2006. godine dostavila dopunu apelacije iz koje proizilazi da ona osporava rješenje Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-323/05 od 20. oktobra 2005. godine i rješenje Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj R-4/02-CZ od 31. januara 2005. godine.

4. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj R-4/02-CZ od 31. januara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-323/05 od 20. oktobra 2005. godine, odbijen je prijedlog apelantice protiv predložnika Grada Mostara i Magbule Tejzić za diobu zajedničkih nekretnina u naravi stambeni objekat izgrađen na k.č. 47/79, kućište i dvorište u Cernici u površini od 192 m2 i k.č. 43/154, kućište, u površini od 24 m2 upisanim u zk. ul. br. 1857 k.o. Mostar, suvlasništvo apelantice sa ¼ dijela, predloženika Grada Mostara sa 2/3 dijela i Magbule Tejzić sa ½ dijela.

5. Iz prvostepenog rješenja proizilazi da je sud u dokaznom postupku izvršio uvid u brojnu dokumentaciju, održao uviđaj 7. oktobra 2004. godine, na okolnosti uvjeta i načina diobe saslušao apelanticu i predloženicu Magbulu Tejzić, te proveo dokaz saslušanjem svjedoka na okolnosti uslova i načina korištenja predmetnog objekta. U postupku je utvrđeno da je, obzirom na strukturu i namjenu stambenog objekta sa pomoćnim prostorijama, njegovu veličinu i raspored samih prostorija, kao i veličinu suvlasničkih dijelova stranaka od ¼, 2/3 i ½ dijela, predmetni objekat fizički nemoguće podijeliti, na način da bi ovakvom diobom svakom od suvlasnika u isključivo vlasništvo pripao objekat barem približno srazmjeran veličini njegovog suvlasničkog dijela i to kako po površini tako i po vrijednosti, a koji bi istovremeno zadovoljavali i kriterij građevne i funkcionalne cjeline.

6. Prema nalazu vještaka Nenada Krčuma jedina moguća fizička dioba bila bi u pravcu izvajanja suvlasničkog dijela apelantice od ¼ dijela prema kojem bi istoj u isključivi posjed i vlasništvo pripao stan «I». Međutim sud takav stav vještaka nije prihvatio osnovanim i provodivim obzirom da sam institut diobe predstavlja konačno razvrgnuće suvlasničke zajednice tako da svaki suvlasnik dobije u isključivo vlasništvo dio, koji odgovara veličini odnosno vrijednosti njegovog suvlasničkog dijela. Utvrđeno je da bi tako izvajanje apelanticinog suvlasničkog dijela bilo protivno i jasno izraženoj volji predloženika da se svakom od njih suvlasnički dio izdvoji kao zasebna cjelina neovisna i odvojena od dijela drugih suvlasnika. Po mišljenju suda navedeno bi eventualno bilo prihvatljivo i provodivo tek u slučaju da su stranke predhodno postigle sporazum o načinu izdvajanja suvlasničkog dijela predložnice Magbule Tejzić koji očigledno zbog svoje veličine od 1/12 dijela, površinski izražene cca 12,50 m2 ni u kojem slučaju ne može zadovoljavati kriterije građevne i funkcionalne cjeline postavljene posebnim propisima tj. Zakonom o građenju i Zakonom o svojini na etažnim dijelovima zgrada. Također je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije bilo moguće ni posebno izdvojiti i suvlasnički dio predloženika Grada Mostara od 2/3 dijela približne površine od 101,50 m2.

7. Nadalje, pored utvrđenja da je predmetni stambeni objekat fizički nedjeljiv sud nije bio u mogućnosti u skladu sa članom 20. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima da diobu provede prodajom stvari, a uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je predmetni objekat u svom pretežnom dijelu od 2/3 bio predmetom konfiskacije dok je kogentnom normom član 16a. Zakona o prometu nekretnina («Službeni list SR BiH», br. 32/78 i 22/91) izričito propisano da se zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada ne mogu prenositi, otuđiti, zamijenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o konfiskaciji imovine. Kako javna prodaja i u postupku diobe nedvosmisleno predstavlja otuđenje predmetnog objekta i promjenu vlasničkog režima na istom sud je našao da je sasvim jasno da se pomenuta zabrana nužno ima primjeniti i u konkretnom slučaju sve do donošenja posebnih propisa o restituciji koji će konačno regulisati sudbinu ovakvih objekata.

8. U obrazloženju drugostrepenog rješenja se navodi da je prvostpeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbu člana 20. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada je utvrdio da s obzirom na strukturu i namjenu stambenog objekta s pomoćnim prostorijama obzirom na veličinu i rasopored istih kao i veličinu suvlasničkih dijelova navedeni objekt fizički nije moguće podijeliti na način da svakom od suvlasnika pripadne dio približno srazmjeran veličini njegovog suvlasničkog dijela i po površini i po vrijednosti uz zadovoljavanje kriterija građevne i funkcionalne cjeline. Po mišljenju drugostepenog suda pravilno je prvostepeni sud postupio kada je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne može izvršiti ni civilna dioba putem prodaje predmetne nekretnine iz razloga što je predmetna nekretnina u pretežnom dijelu od 2/3 bila predmetom konfiskacije pa je članom 16a. Zakona o prometu nekretnina izričito propisana zabrana da se nekretnine pribavljene u društvenu svojinu na osnovu Zakona o konfiskaciji ne mogu prenositi, prodavati ili zamjenjivati. Apelanticine navode da ju je prvostepeni sud na pripremnom ročištu trebao upozoriti da se ne može izvršiti fizička dioba nekretnina, a da bi spriječio nepotrebno prouzrokovanje troškova, sud je ocijenio kao neosnovane jer je apelanticin prijedlog za fizičku diobu nekretnina sastavila stručna osoba, te iz razloga jer je apelanticu tokom cijelog vanparničnog postupka zastupala stručna osoba, a koje osobe imaju stručna znanja i kvalifikacije za obavljanje svojih poslova zastupanja u postupcima pred sudovima.

9. Apelantica se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da stanari u predmetnoj zgradi od kojih neki imaju status privremenih korisnika dijelove stana izdaju ostvarujući tako imovinsku korist, a da je njoj kao suvlasniku onemogućeno da ima bilo kakva zakonom priznata prava na predmetnoj zgradi «saglasnost za upravljanje i korištenje». Ističe da su svi njeni pokušaji kod organa uprave i JU «Dom» Mostar bili uzaludni.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

13. Kao prvo Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je apelantica suvlasnica predmetnih nekretnina sa ¼ dijela, te da stoga predmetne nekretnine u navedenom dijelu predstavljaju njenu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu, a koje se sastoji u kontroli (ograničavanju) korištenja imovine. Naime u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem pored toga što je utvrđeno da je predmetna nekretnina fizički nedjeljiva iz objektivnih razloga, također je utvrđeno da se ona u smislu odredbe člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti ne može ni prodati.

15. Ustavni sud konstatuje da kontrola (ograničavanje) upravljanja imovinom ne uključuje prijenos; vlasnik zadržava svoju imovinu, ali je ograničen u njenom korištenju. Nadalje iako član 1. Protokola broj 1 navodi da se kontrola odnosi na upotrebu imovine, navedeni član se u praksi može odnositi i na raspolaganje imovinom i u suštini se svodi na ograničenje upotrebe odnosno raspolaganja imovinom.

16. Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.

17. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je fizička dioba predmetnog objekta nemoguća obzirom da navedeni objekat nije moguće podijeliti na način da svakom od suvlasnika pripadne dio približno srazmjeran veličini njegovog suvlasničkog dijela i po površini i po vrijednosti uz zadovoljavanje kriterija građevne i funkcionalne cjeline. Pored toga u ovom postupku je utvrđeno da je nemoguće izvršiti i civilnu diobu nekretnina njihovom prodajom iz razloga jer je predmetna nekretnina u pretežnom dijelu bila predmetom konfiskacije, a da je odredbom člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da se zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada ne mogu prenositi, otuđiti, zamijenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o konfiskaciji imovine. Sudovi su utvrdili da bi prodaja predmenog objekta značila njegovo otuđenje, a što je protivno pomenutoj odredbi Zakona o prometu nepokretnosti, te da se navedena norma primjenjuje sve do donošenja posebnih propisa o restituciji koji će regulisati sudbinu takvih objekata. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su sudovi u predmetnom postupku svoje odluke zasnovali važećim materijalno-pravnim propisima o čemu su u svojim odlukama dali jasne razloge.

18. Slijedeće pitanje, na koje Ustavni sud mora odgovoriti je da li navedeno miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom predmetu ogleda u tome da se zabrani raspolaganje zgradama, stanovima i poslovnim prostorijama kao posebnih dijelova zgrada ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o konfiskaciji do donošenja posebnih propisa o restituciji koji će konačno regulisati sudbinu ovakvih objekata. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da drugi stav člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju daje pravo državi da donese takve zakone koje smatra neophodnim u svrhe kontrole korištenja imovine u skladu sa općim interesom. Također država ima izvesnu mogućnost procjene u određivanju koja je ekonomska i socijalna politika najbolja i odgovarajuća da bi služila općem interesu stanovništva.

19. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantice i općeg javnog interesa. S tim u vezi uzimajući u obzir svrhu odredaba Zakona o prometu nekretnina kojim se ograničava raspolaganje nekretninama koje su u društvenu svojinu pribavljene na osnovu Zakona o konfiskaciji sve do donošenja posebnih propisa o restituciji koji će regulisati sudbinu tih nekretnina. Prema tome miješanje u apelanticino pravo na imovinu je navedenim zakonom ograničeno do momenta donošenja posebnih propisa kada će se regulisati i pitanje predmetne nekretnine koja je u pretežnom dijelu bila predmetom konfiskacije. Stoga, Ustavni sud smatra da na apelanticu nije stavljen pretjeran teret u odnosu na opći javni interes.

20. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje navedenog ustavnog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/06 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio