Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-38/07 (Društvo za proizvodnju, trgovinu i usluge «Zajko» d.o.o.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-38/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-38/07, rješavajući apelaciju Društva za proizvodnju, trgovinu i usluge «Zajko» d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Društva za proizvodnju, trgovinu i usluge «Zajko» d.o.o. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj, Rev- 596/05 od 5. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj, Pž-123/04 od 13. januara 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-449/03-A od 28. maja 2004.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Društvo za proizvodnju, trgovinu i usluge «Zajko» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj, Rev-596/05 od 5. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj, Pž-123/04 od 13. januara 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj, Ps-449/03-A od 28. maja 2004. godine. Apelant je takođe predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru radi obezbjeđenja novčanog potraživanja apelanta prema «Centrocommerce» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zabranom raspolaganja i otuđenja nekretnina u vlasništvu tuženog, te da se naloži tuženom da započeti postupak likvidacije zaustavi do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Općinski sud je odlučujući o tužbi apelanta protiv tuženog, radi duga u iznosu od 735,25 KM, presudom broj PS-413/02 od 2. decembra 2002. godine obavezao tuženog da apelantu na ime duga po osnovu faktura za prodatu robu u 1996. i 1997. godini isplati ukupan iznos od 1.472,20 KM sa kamatama po članu 1. Zakona o visini stope zakonske zatezne kamate; po osnovu faktura za prodatu robu u 1992. godini ukupan iznos od 0,12588434 KM (1.258.843,40 YU dinara) sa kamatama po članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate; po osnovu štete u novcu iznos od 34.700,81 KM sa kamatama počev od 15. jula 1994. godine do konačne isplate po članu

1. Zakona o visini stope zatezne kamate; po osnovu nevraćene robe s konsignacijom iznos od 0,6408029 KM (6.408029 YU dinara) sa dospjećem 30. april 1992. godine sa kamatama od tog datuma do konačne isplate po članu 1. Zakona o visini stope zakonske zatezne kamate; po osnovu štete u novcu iznos od 170.411,64 KM sa kamatama od 15. jula 1994. godine do konačne isplate po članu 1. Zakona o visini stope zakonske zatezne kamate, uz troškove postupka u iznosu od 5. 939,00 KM. Protutužbeni zahtjev tuženog odbijen je kao neosnovan.

3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog, donio rješenje broj Pž-211/03 od 1. augusta 2003. godine, kojim je prvostepena presuda ostala neizmijenjena dijelu koji se odnosi na isplatu u iznosu od 1.472,20 KM, po osnovu faktura za prodatu robu u 1996. i 1997. godini (jer u tom dijelu nije pobijana žalbom), dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Taj sud je utvrdio da je prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud sudio u vijeću od trojice sudija te odluku donio nakon vijećanja i glasanja, a u spisu nema zapisnika o vijećanju i glasanju a u otpravku presude navedeno je da je presuda donesena po sudiji pojedincu. Iz spisa ne prioizilazi da su se stranke dogovorile da sudi sudija pojedinac, a pored toga Kantonalni sud zapaža da je izreka presude neskladna, jer se osim raspravljanja po fakturama sudi i o naknadi štete sa velikim novčanim iznosima, dok je u zaglavlju presude navedeno da je vrijednost spora 735,25 KM.

4. U ponovnom postupku, Općinski sud je utvrdio vrijednost spora po tužbenom zahtjevu u iznosu od 205.112,45 KM a po protivtužbenom zahtjevu iznos od 9.750,00 KM. Presudom broj Ps-449/03-A od 28. maja 2004. godine, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu isplati na ime duga iznos od 0,06708754 KM sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate i to za svaki pojedinačni iznos počev od 12. marta 1992. godine, 12. aprila 1992. godine i 19. aprila 1992. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke presude, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu po osnovu nevraćene robe sa konsignacije isplati iznos od 0,6408029 KM sa zakonskim kamatama u skladu sa Zakonom o visini stope zakonske zatezne kamate počev od 4. aprila 1992. godine pa do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva radi naknade štete, apelant je odbijen. Tuženi je odbijen sa protivtužbenim zahtjevom a odbijen je i apelantov prijedlog za izdavanje privremene mjere osiguranja.

5. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv presude Općinskog suda broj Ps-449/03- A od 28. maja 2004. godine, Kantonalni sud je presudom broj PŽ-123/04 od 13. januara 2005. godine, žalbe stranaka djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je tuženi obavezan na isplatu zakonskih zateznih kamata i troškova postupka, na način što je tuženi obavezan da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na iznose koji su dosuđeni prvostepenom presudom, počev od 24. novembra 1995. godine do isplate (a ne od 1992. godine), kao i da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 600,00 KM, dok su u ostalom dijelu žalbe stranaka odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Vrijednost spora po tužbi određena je u iznosu od 0,76668724 KM. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije mogao sam odrediti vrijednost spora i u tom smislu žalba apelanta je osnovana, ali ova povreda ne predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka i nije takve vrste da je mogla uticati na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Nadalje, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, kada je zahtjevu apelanta samo djelomično udovoljio i za takvu svoju odluku dao jasne i opravdane razloge koje je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Naime, apelant je odbijen sa zahtjevom za isplatu štete koja se odnosi na tzv. «negativne kamate» odnosno «inflatornu štetu» koja se izračunava na bazi razlike između zatezne kamate i rasta cijena na tržištu, za vrijeme docnje. Dakle, ta šteta se prouzrokuje docnjom a ne direktno dejstvom inflacije i apelant je morao dokazati da robu, za koju je priložio ponude i račune, a koju je kupio nakon docnje tuženog, nije mogao kupiti isključivo zbog docnje tuženog u plaćanju odnosno «isporuci». To dalje znači da bi apelant imao pravo na naknadu štete zbog docnje tuženog ukoliko je štetu pretrpio isključivo zbog docnje tuženog, a on to u konkretnom slučaju nije dokazao. Kantonalni sud je konstatovao da visina zatezne kamatne stope u uslovima visoke inflacije nije pratila stvarno obezvrijeđivanje novčanih potraživanja u proteklom ratnom i poslijeratnom periodu, jer je i pored brojnih izmjena visina stopa zateznih kamata ostala ispod realnog rasta cijena odnosno inflacije, zbog čega je zakonodavac ostavio mogućnost ugovaranja stope zatezne kamate, pa je apelant imao mogućnost da se od štete zaštiti i na ovaj način. S obzirom da to nije učinio, kako obrazlaže Kantonalni sud, njegova šteta će se zbog docnje tuženog moći namiriti samo kroz zakonsku zateznu kamatu, koja mu je dosuđena. U pogledu žalbenog navoda koji se odnose na odluku prvostepenog suda za izdavanje mjere obezbjeđenja, Kantonalni sud obrazlaže da je prvostepeni sud odlučio pravilno jer u momentu odlučivanja nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za njeno donošenje. Osim toga, uslov za donošenje mjere obezbjeđenja je da predlagač, dakle apelant, u roku koji odredi sud položi jemstvo za štetu koju bi protivniku obezbjeđenja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere obezbjeđenja, posebno kada se ima u vidu visina apelantovog zahtjeva kojem je udovoljeno. U pogledu isplate zakonskih zateznih kamata, Kantonalni sud je istakao da je članom 2. stav 3 Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja nastala na temelju ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 56/04) u razdoblju od 1. decembra 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate («Službene novone Federacije Bosne i Hercegovine», br. 27/98 i 51/01) neće se obračunavati zatezna kamata za razdoblje ratnog stanja od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine, zbog čega apelantu ne pripada pravao na isplatu zateznih kamata od dospoijeća računa (početak 1992. godine) do 23. novembra 1995. godine, nego tek nakon ovog datuma.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda broj Pž- 123/04 od 13. januara 2005. godine, donio presudu broj Rev-596/05 od 5. oktobra 2006. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Presudu Kantonalnog suda Vrhovni sud cijeni pravilnom i zakonito donesenom. Naime, pravilno je po mišljenju Vrhovnog suda Kantonalni sud zaključio da apelantu za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplatu po fakturama i po osnovu nevraćene robe sa konsignacije počev od 1992. godiine, nego mu to pravo pripada počev od 24. novembra 1995. godine. Zakonskom kamatom, kako obrazlaže Vrhovni sud, nadoknađuje se šteta zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obaveze (šteta zbog nekorištenja novcem) što znači i izmakla korist, te se šteta koja prevazilazi iznos kamata mora iskazati kao konkretna šteta (npr. obustavljanje djelatnosti, veći izdaci za nastavak poslovanja od onih koje bi apelant imao da je tuženi ispunio obavezu na vrijeme, neka konkretna ušteda koja je izostala itd...). Dakle, ovaj vid štete ne može se utvrđivati na apstraktan način, polazeći od aproksimativnog procenta izgubljene dobiti u odnosu na dugovani iznos i obračuna po vještaku, a što apelant u ovom postpku nije dokazao, zbog čega je i odbijen za isplatu iznosa od 205.112,45 KM sa kamatom od 15. jula 1994. godine.

7. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u svojoj apelaciji osporava presude Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda kojima je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete jer navodno tužbu nije precizirao po uputama Vrhovnog suda, tj. nije uglavničio kamate na dan 15. juli 1994. godine, iz čega proizilazi pogrešan zaključak Općinskog suda da apelant nije dokazao štetu. Kantonalni sud, po mišljenju apelanta nije provjeravao da li je on pravilno postavio tužbeni zahtjev, već je pogrešno i neargumentovano zaključio da potražuje inflatornu štetu zato što je istu utvrdio vještak, a ne što mu takva vrsta štete pripada po Zakonu o obligacionim odnosima. Inflacija je po mišljenju apelanta opštepoznata činjenica i tu činjenicu nije morao dokazivati.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na imovinu svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

11. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03), te shodno propisima iz navedenih zakona djelomično usvojili zahtjev apelanta (dug po fakturama za 1996. i 1997. godinu), a djelomično ga u dijelu za naknadu štete odbili, nalazeći da zahtjev nije osnovan, za što su dali jasna i logična obrazloženja. Pored navedenog, Kantonalni sud je u svojoj odluci, čije razloge je kao pravilne i zakonite prihvatio Vrhovni sud, istakao da apelantovi navodi, sve i da su osnovani, na okolnost nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja ne bi mogli uticati na drugačiju odluku po žalbi, s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti. Naime, vrijednost spora odredio je apelant prilikom podnošenja tužbe a ista je važna ne samo za određivanje sudske takse već i za vrstu spora. U postupcima male vrijednosti, presuda se po članu 433 stav 1. ZPP-a ne može pobijati zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-38/07 (Društvo za proizvodnju, trgovinu i… | Sudska praksa | Aktio