Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-910/06 (M. G.)
Odluka donesena 05. 06. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ne bis in idem
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Amnestija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-910/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. juna 2007.godine, u predmetu broj AP-910/06, rješavajući apelaciju Miroslava Granolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Granolića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj, Kž-59/05 od 29. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj, K-1016/01 od 19. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Granolića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj, 118-
0-Kž-06-000 120 od 29. juna 2006. godine, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Granolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bistrice, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Gorana Bubića i Zorana Bubića iz Banja Luke, podnio je 20. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-59/05 od 29. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-1016/01 od 19. novembra 2004. godine. Apelant je 6. septembra 2006. godine podnio dopunu apelacije protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj, 118-0-Kž-06-000 120 od 29. juna 2006. godine.
2. Centar javne bezbjednosti Banja Luka, Policijska stanica Banja Luka (u daljnjem tekstu: CJB Banja Luka), je 7. augusta 2001. godine, Sudu za prekršaje Banja Luka podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, zbog fizičkog napada na drugo lice i nanošenje tjelesnih povreda drugom licu. Navedeni zahtjev vezan je za događaj koji se desio 6. augusta 2001. godine, kada je apelant zbog sukoba sa suprugom narušio javni red i mir.
3. Sud za prekršaje Banja Luka je, postupajući po zahtjevu, donio rješenje broj XI-11682/2001 od 8. augusta 2001. godine, kojim je apelanta proglasio krivim zbog počinjenog prekršaja iz člana 2. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru, a kažnjivo po članu 7. stav 1. tačka 1. istog zakona, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 330 KM. Navedeni član Zakona o javnom redu i miru («Službeni glasnik RS», broj 10/98), propisuje: «prekršaj javnog reda i mira čini: 2. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjenm u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog; i 3. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir naročito drskim ponašanjem; ...kaznit će se novčanom kaznom».
4. Osnovni sud je, postupajući po optužnici Višeg javnog tužilaštva u Banja Luci broj 37/91 od 9. maja 1991. godine, protiv apelanta, zbog krivičnog djela iz člana 186. stav 2. u vezi sa članom 182. stav 1. Krivičnog zakona SRBiH (u daljnjem tekstu: KZ SRBiH), i po optužnici Osnovnog javnog tužilaštva u Banja Luci broj Kt-477/01 od 3. aprila 2002. godine, zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 135. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), nakon što je 21. augusta 2002. godine, doneseno rješenje o spajanju ova dva krivična postupka, donio presudu broj K-1016/01 od 19. novembra 2004. godine, kojom je apelanta oglasio krivim i osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Navedenom preudom, apelant je oglašen krivim za događaj koji se desio 3. januara 1991. godine, kad je upravljajući putničkim motornim vozilom u alkoholiziranom stanju sa 3,59 promila alkohola u krvi izazvao sudar sa vozilom kojim je upravljao Milorad Jovanović, a koji se kretao iz suprotnog pravca, pri čemu je saputnik Milorada Jovanovića, njegova supruga Dragica Jovanović zadobila tešku tjelesnu povredu pa je od ove povrede 18. januara 1991. godine nastupila smrt, a vozač Jovanović zadobio teške tjelesne povrede. Apelant je nadalje, oglašen krivim za događaj koji se desio 6. augusta 2001. godine u mjestu Karanovac, u putničkom vozilu u kojem se nalazila njegova tadašnja supruga i dvogodišnje dijete, verbalno a zatim i fizički napao suprugu Bojanu Granolić, udarivši je više puta pesnicom u glavu kojom prilikom joj je nanio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma kompleksa jagodične kosti i gornje vilice lijevo sa više ulomaka, prelom lobanje u predjelu lica lijevo sa udubljenjem lijevog oka kojim poovredama je trajno i u znatnoj mjeri oslabljena funkcija lijevog oka i kojom prilikom je došlo do unakaženosti. Naprijed opisanim radnjama, kako se obrazlaže prvostepenom presudom, apelant je kršenjem propisa o bezbjednosti javnog saobraćaja izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je nastupila smrt jednog lica, a drugo lice je teško tjelesno povrijedio i drugog teško tjelesno povrijedio pa je usljed toga povrijeđen i u znatnoj mjeri oslabljen važan organ i prouzrokovana unakaženost, čime je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS, u sticaju sa krivičnim djelom teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, pa mu je sud za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a za krivično djelo teške tjelesne povrede, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa ga osudio i izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Osnovnog suda broj K-1016/01 od 19. novembra 2004. godine, Okružni sud je presudom broj Kž-59/05 od 29. novembra 2005. godine, djelomično uvažio žalbu apelanta i preinačio presudu Osnovnog suda u pogledu odluke o kazni, tako što mu je za krivična djela za koja je tom presudom oglašen krivim izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. U pogledu žalbenog navoda da je Osnovni sud pogrešno pravno ocijenio krivično djelo teške tjelesne povrede, Okružni sud je obrazložio da je isti neosnovan, jer je prvostepeni sud pri utvrđivanju postojanja ovog krivičnog djela izveo sve potrebne dokaze i iste pravilno ocijenio, na osnovu nalaza kvalifikovanih sudskih vještaka medicinske struke. U pogledu odluke o kazni, taj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne ali po ocjeni tog suda olakšavajuće okolnosti na strani apelanta nisu došle do punog izražaja i to da je od izvršenja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja proteklo nepunih 15 godina, koja okolnost je po ocjeni tog suda dovoljan razlog na osnovu kojeg je bilo mjesta primjeni o ublažavanju kazne ispod propisanog minimuma. Nadalje, krivično djelo teške tjelesne povrede na štetu svoje tadašnje supruge počinjeno je u stanju bitno smanjenje uračunjivosti, pa su se i u tom djelu stekli uslovi za ublažavanje kazne ispod propisanog minimuma, a izricanjem jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci ostvarit će se po mišljenju tog suda, svrha kažnjavanja u okviru opšte svrhe izricanja krivičnih sankcija i u pogledu opšte i pojedinačne prevencije.
6. Apelant je podnescima od 28. aprila 2006. godine i 16. juna 2006. godine, od Okružnog suda zahtijevao donošenje rješenja o amnestiji, u smislu člana 7. Zakona o amnestiji («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 95/05), koje je taj sud na osnovu člana 10. istog zakona prihvatio kao žalbu zbog nedonošenja rješenja o amnestiji, te je dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje. Vrhovni sud je donio rješenje broj, 118-0-Kž-06-000 120 kojom je žalbu odbacio kao nedopuštenu, nalazeći da u pogledu krivičnih djela koja su apelantu pravosnažnom presudom stavljeni na teret nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za amnestiju, pa je primjenom odgovarajućih odredbi Zakona o krivičnom postupku žalba odbačena.
7. Apelant pobija presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava da ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava vidi u tome što je za jedan te isti događaj, sukob sa suprugom, koji se desio 6. augusta 2001. godine, kažnjen i prekršajno i krivično, zbog čega je po njegovom mišljenju povrijeđen princip ne bis in idem. Naime, prekršajna kazna trebala je imati karakter presuđene stvari, a to očito nije, jer je i u krivičnom postupku za isti događaj utvrđivana krivična odgovornost i izrečena krivična sankcija. Apelant takođe pobija rješenje Vrhovnog suda, zbog nedonošenja rješenja o amnestiji, ističući da je donošenjem takvog rješenja došlo do daljnjeg kršenja prava na pravično suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju principa ne bis in idem, Ustavni sud ukazuje da je zaštita ovog principa garantovana članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali da istovremeno ovaj princip čini sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, obzirom da se pojam «krivični postupak» iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju može poistovjetiti sa pojmom «krivični postupak» u članu 6. Evropske konvencije. Apelant svoje tvrdnje o kršenju ovog principa zasniva na navodima o tome da je ranijim rješenjem Suda za prekršaje Banja Luka broj 10-01/1-1-289/01 od 7. augusta 2001. godine, već prekršajno odgovarao po Zakonu o javnom redu i miru, za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 330,00 KM a kasnije mu je za isto djelo utvrđena krivična odgovornost i izrečena kazna zatvora.
11. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da princip ne bis in idem, koji je zaštićen članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prema domaćem krivičnom zakonodavstvu, obuhvata dva kumulativna uslova: prvo, da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe za određeno krivično djelo i drugo, da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu. Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na osobu i na djelo za koje ta osoba bila suđena, tj. na osobu protiv koje je već bio vođen krivični postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. Pri tome, odgovor na pitanje da li se radi o istom krivičnom djelu, ne zavisi od istovjetnosti naziva tog krivičnog djela, već od istovjetnosti njegovog sadržaja. Ustavni sud zapaža da iz spisa proističe da je rješenjem Suda za prekršaje Banja Luka iz 2001. godine, za događaj koji se desio 6. augusta 2001. godine, sukob sa suprugom, utvrđivana apelantova prekršajna odgovornost na osnovu Zakona o javnom redu i miru, dakle prekršaj javnog reda i mira učestvovanjem u tuči, zlostavljanjem i fizičkim napadom na drugo lice, te naročito drsko ponašanje, za koji mu je izrečena novčana kazna. Osporene presude, za događaj koji se desio istog dana, rezultat su krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta radi krivičnog djela teške tjelesne povrede koju je nanio supruzi, a koje spada u krivična djela protiv života i tijela i čije inkriminacije se odnose na teške povrede tjelesnog integriteta, što znači da se, iako se radi o istim činjenicama, objektivno ne radi o istom «predmetu» u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gradinger, presuda od 23. oktobra 1995. godine, A.328-C). Iako je apelant je u svojoj odbrani pred Osnovnim sudom, u pogledu krivičnog djela teške tjelesne povrede istakao da je povodom istog događaja odgovarao prekršajno i platio novčanu kaznu, Osnovni sud je procjenjujući da se radi o potpuno drugačijoj inkriminaciji sa sasvim drugačijim obilježjima na okolnost izvršenja krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret proveo veliki broj dokaza, dao njihovu iscrpnu analizu i ocjenu te inkriminisane radnje apelanta ocijenio kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2. KZ RS. Okružni sud je obrazlažući svoju presudu u pogledu ovog žalbenog prigovora istakao da je neargumentovan i neosnovan.
12. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da krivično djelo istovremeno može konzumirati prekršaj ali ne i obratno (član 213. stav 1. tačka 5. Zakona o prekršajima). Da bi se utvrdilo da li se radi o istom «predmetu» u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, treba poći od objekata zaštite prema Zakonu o javnom redu i miru i prema KZ RS. Prvim se štiti javni red i mir a drugim, u konkretnoj situaciji, život i tjelesni integritet. Iz navedenog proizilazi da se nisu vodila dva postupka za jedan delikt, već da se u radnjama apelanta stiču obilježja nedopuštenog ponašanja koja povlače odgovornost po dva osnova (prekršajnom i krivičnom) koje su neovisne jedna o drugoj, zbog čega je apelant za prekršaj odgovarao pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o javnom redu i miru, a za krivično djelo pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o krivičnom postupku RS i KZ RS, pa slijedi da osporene presude ne krše princip ne bis in idem. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana
6. Evropske konvencije i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
13. U pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koje je apelant istakao u dopuni apelacije protiv rješenja Vrhovnog suda, nalazeći da mu je navedeno pravo povrijeđeno jer je trebao biti amnestiran, a nije, Ustavni sud u skladu sa dosadašnom praksom Evropskog suda i Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda broj U-44/03 od 26. septembra 2003. godine), napominje da pravo na amnestiju nije zaštićeno Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Evropski sud je više puta utvrdio da postupak u kome se donosi odluka o zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res judicata. Naime, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». S obzirom da se odlukom o amnestiji, nakon presude, ne utvrđuje «krivična optužba» odnosno njena osnovanost, već se pod određenim zakonskim uslovima daje oslobađanje od krivičnog gonjenja, ili potpuno oslobađanje od izrečene kazne ili pak neizvršenog dijela kazne, to bi obrnuto tumačenje prevazilazilo okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04od 18. januara 2005. godine).
14. Iz ovoga proizilazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem je apelant u svojstvu okrivljenog nezadovoljan odlukom Vrhovnog suda zbog toga što nije amnestiran, pa slijedi da su navodi apelacije u ovom dijelu inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je retione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović