Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/07 (D.A.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-776/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine u predmetu broj AP 776/07 , rješavajući apelaciju D.A., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.A. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2470/05 od 7. decembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-2466/05-A od 29. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Novog Sarajeva podnio je 9. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-

2470/05 od 7. decembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-2466/05-A od 29. jula 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. marta 2007. godine te tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do okončanja postupka po apelaciji zabraniti prodaju i opterećenje spornog stana licima koja su upisana u vlasnički list poduloška broj 5500 Opštine Centar Zemljišnoknjižnog ureda-Odsjek KPU Opštinskog suda Sarajevo.

2. Presudom Opštinskog suda broj P-2466/05-A od 29. jula 2005. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji–otkupu nepokretnosti - stana koji nalazi u Sarajevu, ul. Čekaluša br. 1/1, sa generalijama kao u izreci, zaključen pod brojem 3513-1797-4 dana 28. februara 1992. godine između Države SFRJ-bivšeg SSNO i apelanta. Dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da sud donese presudu kojom će obavezati FBiH-Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) da trpi da se apelant na navedenoj nekretnini uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 u zemljišnim knjigama, te dio zahtjeva za predaju u posjed spornog stana, je odbijen. Tačkom tri izreke presude sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude sud je nakon ocjene dokaza koji su sprovedeni utvrdio da su parnične strane, odnosno apelant i prednik tuženika, 28. februara 1992. godine zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana iz stambenog fonda bivše JNA; da je apelant pravovremeno izvršio uplatu kupoprodajne cijene; da su ugovor potpisale ugovorne strane; da ga je ovjerio vojni pravobranilac i da je snabdjeven blanko pečatom poreske ispostave; da je apelantu odlukom CRPC od 2. septembra 2003. godine priznat status savjesnog posjednika sporne nekretnine; da je postupak izvršenja te odluke obustavljen dok se ne donese odluka o zahtjevu za preispitivanje; da je predmetni stan rješenjem tužene 1997. godine dodijeljen S.D. koji je zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana, te da je 25. juna 2000. godine odlukom Komisije za kontrolu ugovora o korišćenju stana ugovor nadovjeren jer je utvrđeno da je zaključen u skladu sa važećim propisima; da je naredbom komandanta 261. artiljerijsko-raketne brigade od 9. jula 2002. godine apelantu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije, te da njegov zahtjev da mu se riješi stambeno pitanje u SCG ima status «zaključka o priznatom pravu» na zakup trosobnog stana u Beogradu. Sud je naveo da se, suprotno stanovištu tužbe, na konkretnu pravnu stvar primjenjuju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) a ne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da je apelant kao nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO, imajući u vidu član 39 Zakona o prodaji stanova, zaključio pravno obavezujući ugovor. Međutim, budući da je apelant i poslije 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, odnosno kao profesionalno vojno lice bio angažovan u Vojsci Jugoslavije sve do 2002. godine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sud je zaključio da apelant, u smislu člana 39e. st. 1 i 2 Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od FBiH utvrđenu članom 18 navedenog zakona umanjenu za amortizaciju, te je u tom smislu sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uknjižbu prava vlasništva uz konstataciju da apelant nije postavio zahtjev za isplatu naknade od FBiH te je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju spornog stana u posjed budući da je apelantu utvrđen obligacioni a odbijen stvarnopravni zahtjev, kao i zbog nepotpune pasivne legitimacije jer sporni stan nije u posjedu tuženog već lica kojem je dodijeljen rješenjem, a čiji je ugovor o korišćenju stana proglašen pravno valjanim zbog čega tuženi, sve i da postoje uslovi, ne može da se obaveže na njegovu predaju. Sud je konačno naveo da apelant do kraja postupka nije opredijelio zahtjev za naknadu troškova postupka, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2470/05 od 7. decembra 2006. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u osporavanom dijelu dok je u preostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju odluke žalbeni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi te prihvatio kao pravilan zaključak Opštinskog suda o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje da je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan, odnosno zaključak o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva i predaju stana u posjed budući da je zasnovan na pravilnoj primjeni člana 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova («Službene novine Federacije BiH» broj 54/04) kojim je izmijenjen član 39e. Zakona o prodaji stanova. Sud je zaključio da se u apelantovom slučaju upravo radi o situaciji predviđenoj članom 39e. st. 2 i 3 Zakona o prodaji stanova, te da apelantu stoga ne pripada pravo upisa vlasništva na predmetnom stanu u zemljišne knjige. Sud je, pozivajući se na odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u predmetu broj SH-98/874 (Kosta Pemac i dr. protiv BiH i FBiH), zaključio da nije došlo do povrede prava na imovinu koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sud je naveo da ne stoje ni navodi žalbe da je primjena Zakona o prodaji stanova suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine, pozivajući se na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U-83/03, donesenu u postupku apstraktne nadležnosti prilikom ocjene tadašnjeg člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), shodno kojoj je predmetna odredba u saglasnosti sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te je Kantonalni sud zaključio da se isto odnosi i na odredbu člana 39e. Zakona o prodaji stanova.

5. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine je svojom odlukom broj SH/02/9138 od 9. novembra 2005. godine, odlučujući o prijavi apelanta i drugih u vezi sa onemogućavanjem povraćaja njihovih stanova i ostvarenja vlasničkopravnih ovlašćenja na osnovu pravovaljanog ugovora o otkupu stanova, prijavu proglasila prihvatljivom u dijelu koji se odnosi na neizvršenje konačnih i obavezujućih odluka CRPC-a, zaključila da je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila pravo podnosilaca prijave na pravičan postupak shodno članu 6 stav 1 Evropske konvencije, te naložila Federaciji Bosne i Hercegovine da izvrši konačne i obavezujuće odluke CRPC-a i podnosiocima prijava vrati u posjed predmetne stanove uz isplatu iznosa od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, te da stavi van snage Odluku Vlade FBiH, broj 155/04 od 22. aprila 2004. godine (kojom je propisana privremena obustava izvršenja odluka CRPC-a dok se ne donese odluka Komisije o podnesenom predlogu za preispitivanje).

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma opširnoj apelaciji apelant navodi hronologiju događaja vezanu za dodjelu i zaključivanje ugovora o otkupu predmetnog stana sa SSNO; zatim za postupak povraćaja stana koji je vodio pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo, u kom je apelantov zahtjev pravosnažno odbijen; postupak izvršenja odluke CRPC koji je apelant vodio pred Službom za upravu za imovinskopravne odnose Opštine Centar Sarajevo koji je okončan uvođenjem apelanta u posjed stana 30. januara 2007. godine, te parnični postupak okončan presudom Kantonalnog suda koju apelant osporava ovom apelacijom. Apelant navodi da Opštinski i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o «tužbenom i žalbenom zahtevu nisu uzeli u razmatranje činjenično stanje...», zatim navodi da je drugostepeni sud pogrešno naveo datum zaključenja ugovora i spratnost stana, te ističe da je u desetogodišnjem postupku za povratak i uvođenje u posjed svoga doma sem materijalnih izdataka (gubitak namještaja, plaćanje zakupnine i troškova vezanih za vođenje parničnog postupka i postupka izvršenja odluke CRPC-a) doživio «veliku patnju i duševni bol zbog povređivanja osnovnih ljudskih prava». Apelant na kraju predlaže da Ustavni sud uvaži pravo svojine na spornoj nepokretnosti, da tuženi plati sve troškove parničnog postupka te «adekvatnu naknadu na ime obeštećenja za nanetu patnju i pretrpljeni duševni bol zbog desetogodišnjeg povređivanja osnovnih ljudskih prava». U dopuni apelacije traži da Ustavni sud sem predloga iz prvobitno podnesene apelacije poništi ugovor o kupoprodaji stana zaključen između tuženog i S.D, poništi rješenje Opštinskog suda u Sarajevu broj Dn I:25149/2000 i briše S.D. i E.D. iz vlasničkog lista, te da se obaveže tuženog da apelantu, vezano za nerazumno dug postupak izvršenja odluke CRPC-a, nadoknadi materijalnu štetu isplatom iznosa od 600,00 KM mjesečno od podnošenja zahtjeva do izvršenja odluke CRPC-a o uvođenju u posjed stana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, dakle, prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, prevashodno treba da utvrdi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba da djeluje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Budući da su redovni sudovi u apelantovom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi, da je prvostepeni sud nakon postupka koji je sproveden donio presudu kojom je usvojio apelantov zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji –otkupu nepokretnosti te odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva usmjeren na obavezu tužene da trpi da se apelant na navedenoj nekretnini uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 u zemljišnim knjigama, te da apelantu preda u posjed sporni stan, te da je Kantonalni sud odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude prihvativši u cijelosti razloge prvostepenog suda, budući da su zasnovani na pravilnoj primjeni člana 39e. Zakona o prodaji stanova.

11. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelant zaključio pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, ali budući da je 9. jula 2002. godine apelantu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije apelantu ne pripada pravo na uknjižbu niti na predaju spornog stana. Imajući u vidu izmijenjenu odredbu člana 39e. stav 2 Zakona o prodaji stanova, u ovakvom zaključku redovnih sudova Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost budući da je nesporno utvrđeno da je apelant ostao u Vojsci Jugoslavije nakon 14. decembra 1995. godine. Ovo tim prije što je u toku postupka utvrđeno da je S.D., kom je tužena predmetni stan dodijelila 1997. godine, u skladu sa važećim propisima zaključio ugovor o korišćenju i otkupu predmetnog stana te apelant, i u smislu stava 3 navedenog člana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu ima pravo na naknadu.

12. Dalje, apelant ne nudi dokaze niti činjenice koje ukazuju na povredu prava na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim Ustavni sud konstatuje da je apelant prije ovog parničnog postupka vodio niz drugih postupaka (postupak za povraćaj stana, postupak pred CRPC-em, postupak za izvršenje odluke CRPC-a), ali ti postupci nisu predmet ove apelacije. Ovo posebno ako se ima u vidu da su predmetni postupci bili predmet odlučivanja pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu u postupku koji je okončan odlukom broj SH/02/9138 od 9. novembra 2005. godine, a kojom je apelantova prijava proglašena prihvatljivom u dijelu koji se odnosi na neizvršenje konačnih i obavezujućih odluka CRPC-a, te je utvrđeno da je prekršeno apelantovo pravo na pravičan postupak shodno članu 6 stav 1 Evropske konvencije.

13. S druge strane, konkretan parnični postupak nije trajao neprimjereno dugo budući da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 12. novembra 2003. godine a da je prvostepena odluka donesena 29. jula 2005. godine, te da je u tom periodu Opštinski sud 13. oktobra 2004. godine održao pripremno ročište i na osnovu odluke Predstavničkog doma Parlamenta FBiH o prekidu svih postupaka za povraćaj vojnih stanova («Službene novine FBiH» broj 28/04) donio rješenje o prekidu postupka u konkretnoj pravnoj stvari, da je apelant protiv tog rješenja 8. decembra 2004. godine izjavio žalbu koju je povukao 4. marta 2005. godine, nakon čega je sud 10. maja 2005. godine održao pripremno ročište a 29. juna 2005. godine glavnu raspravu te donio presudu 29. jula 2005. godine. Dalje, a imajući u vidu odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku koje regulišu postupak po žalbi - izjavljivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor i dr., za što je potreban određeni period i što podrazumijeva čitav niz radnji koje treba da obavi prvostepeni sud prije nego što dostavi žalbu drugostepenom sudu, Ustavni sud konstatuje da ni žalbeni postupak nije trajao neprimjereno dugo.

14. Iz navedenih razloga, a u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo da se meritorno ispitaju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant nije posebno obrazložio niti se pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, iz navoda apelacije Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da je lišen prava na imovinu. U vezi sa ovim apelacionim navodima Ustavni sud podsjeća da je u osporenoj odluci Kantonalni sud razmotrio i ove apelantove navode, te zaključio da nije došlo do povrede prava na imovinu koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pri čemu se pozvao na odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u predmetu broj SH-98/874 . U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu Komisija, u situaciji koja je praktično identična apelantovoj, podržavajući praksu Doma za ljudska prava, zaključila da predmetni stanovi sa aspekta podnosilaca prijava predstavljaju imovinu u smislu člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju te da član 39e. Zakona o prodaji stanova, shodno kom lica koja su nakon 14. decembra 1995. godine ostala u službi u oružanim snagama van teritorije BiH nemaju pravo na povraćaj stanova, predstavlja miješanje u pravo na imovinu podnosilaca prijave. Međutim, Komisija je zaključila da je miješanje predviđeno zakonom, da je u skladu sa javnim interesom te je, uzevši u obzir problem stambenog deficita i ekonomske situaciju u BiH, zaključila da nije narušen princip proporcionalnosti između javnog interesa i interesa podnosilaca prijave, te zaključila da podnosioci prijava s obzirom na nelojalnost prema svojoj državi, «ne mogu da očekuju jednaku zaštitu kao i druga lica koja nisu pokazala nelojalnost». Razlozi izneseni u toj odluci Komisije u cijelosti se odnose i na apelantov slučaj, te Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Vezano za apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da je apelant do 1992. godine predmetni stan koristio u svojstvu nosioca stanarskog prava, te da je u februaru 1992. godine zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana, pa podržavajući svoju dosadašnju praksu (vidi npr. Ustavni sud, Odluku broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99) zaključuje da predmetni stan može da se smatra apelantovim «domom» u smislu člana 8 stav 1 Evropske konvencije.

17. U vezi sa tim, a imajući u vidu zaključke koji su izneseni u prethodnim tačkama, Ustavni sud konstatuje da je miješanje u apelantov dom izvršeno «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu sa članom 8 stav 2 Evropske konvencije. Naime, budući da su redovni sudovi zaključili da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor prije 6. aprila 1992. godine ali da je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, na apelantov slučaj treba da se primijeni član 39e. stav 2 Zakona o prodaji stanova te je u tom smislu i odbijen dio tužbenog zahtjeva usmjeren na uknjižbu prava vlasništva i predaju u posjed. Ustavni sud podsjeća da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su njegove odredbe dovoljno jasne i precizne, te nalazi da je predmetni zakon bio «primjereno pristupačan» i da je apelant bio «upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet». S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije moguće, u smislu da da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog predloga da se donese privremena mjera.

20. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije

Faris Vehabović Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/07 (D.A.) | Sudska praksa | Aktio