Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-55/06 (M. T.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Pravo na odbranu
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Prekršaj
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-55/06

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 55/06, rješavajući apelaciju Muniba Trokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Muniba Trokića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se:

- Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj Pvl-5/05 od 23.

decembra 2005. godine;

- Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje Bihać broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine;

- Rješenje Općinskog suda za prekršaje Sanski Most broj P- 1057/04 od 29. decembra 2004. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Sanskom Mostu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3.c. i d.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Munib Trokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta kojeg zastupa Senad Biščević, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 12. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PVL-5/05 od 23. decembra 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) broj Pž- 300/05 od 11. maja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud za prekršaje) broj P-1057/04 od 29. decembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 29. marta 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Općinski sud je 9. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalni sud nije odgovorio.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor Općinskog suda je 11. maja 2007. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem tadašnjeg Općinskog suda za prekršaje broj P-1057/04 od 29. decembra 2004. godine koje je potvrđeno Rješenjem tadašnjeg Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine apelant je proglašen krivim što su ga 25. septembra 2004. godine oko 15,30 sati na lokalnom putu u naselju Otoke u Sanskom Mostu radnici policije zatekli da upravlja putničkim motornim vozilom marke «Subaru» u vrijeme trajanja zaštitne mjere – zabrana upravljanja motornim vozilom «B» kategorije koja je upisana u njegovu vozačku dozvolu s trajanjem od 6. jula do 6. novembra 2004. godine, čime je počinio prekršaj iz člana 225. st. 1, 2. i 4. tačka 37. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima zbog čega je kažnjen kaznom zatvora u trajanju od 15 dana. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od pet mjeseci. Prema članu 127. stav 1. Zakona o prekršajima apelant je obavezan na plaćanje troškova postupka.

7. U obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno je da je u redovnom postupku apelant u svoju odbranu istakao da je kritičnog dana u navedenom vremenu upravljao putničkim motornim vozilom, jer mu je bilo javljeno da se njegova supruga, koja je inače bila bolesna, onesvijestila u ugostiteljskom objektu «Lovac» nakon čega je, ne razmišljajući o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom, krenuo pomoći svojoj supruzi. Apelant je sudu kao dokaz prezentirao i potvrdu od 25. septembra 2004. godine koju je izdao liječnik specijalist zaposlen u Domu zdravlja Sanski Most koja nije imala broj protokola Doma zdravlja, a kojom se potvrđuje da je apelantova supruga dovezena u Dom zdravlja kritičnog dana u 15,40 sati zbog liječničkog pregleda i intervencije. Sud je zbog potpunijeg utvrđivanja činjeničnog stanja kao svjedoka saslušao liječnika koji je izdao navedenu potvrdu. Tom prilikom svjedok je izjavio da je apelant kritičnog dana (subota) između 12 i 13 sati došao kod njega kući i pozvao ga da ode u Dom zdravlja pregledati njegovu suprugu. Pored toga, liječnik je sudu potvrdio da se kod apelantove supruge u pogledu njezinog zdravlja nije radilo o krajnjoj nuždi. Na pitanje suda zašto apelantova supruga nije u evidenciji primljenih pacijenata u Domu zdravlja od 25. septembra 2004. godine svjedok liječnik je izjavio da apelant, kada je dovezao svoju suprugu, nije protokolirao njezin dolazak u hitnu službu niti u internu službu, jer je time izbjegao plaćanje participacije od 8 KM. Sud je također saslušao policijskog radnika koji je kritičnog dana vršio kontrolu saobraćaja. Na poseban upit sudije je li apelant prilikom kontroliranja njegove vožnje izjavio da vozi kako bi pomogao svojoj bolesnoj supruzi svjedok je izjavio da apelant nije spominjao tu činjenicu, već je rekao da je on ugostiteljski radnik i da mora raditi. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud nije mogao izvesti zaključak da je kritičnog dana oko 15,30 sati apelant postupao u krajnjoj nuždi, jer prema zakonskoj odredbi člana 16. Zakona o prekršajima decidirano je propisano da krajnja nužda postoji ako je radnja učinjena kako bi učinilac od sebe ili drugog otklonio istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti i da pri tome učinjeno zlo nije veće od onog koje je prijetilo. Sud je zaključio da je na osnovu izvedenih dokaza, cijeneći svaki od njih posebno i u međusobnoj povezanosti, sa sigurnošću utvrdio da je apelant počinio navedeni prekršaj.

8. U obrazloženju drugostepenog rješenja navodi se da iz apelantovih navedenih iskaza i iskaza svjedoka – policijskog radnika proizlazi da je apelant upravljao predmetnim vozilom kritičnog dana u 15,30 sati što je apelant priznao u svojoj usmenoj odbrani, dok iz iskaza svjedoka liječnika proizlazi da je liječnik kritičnog dana između 12 i 13 sati u hitnoj službi pregledao apelantovu suprugu što upućuje na zaključak da je apelantova supruga bila u hitnoj službi između 12 i 13 sati, a da je apelant nakon toga, to jest kritičnog dana u 15,30 sati upravljao predmetnim vozilom, te da u njegovom postupanju nije bilo elemenata krajnje nužde, jer mu je supruga prije toga između 12 i 13 sati već bila u hitnoj službi, pa nije postojala opasnost na koju apelant ukazuje u svojoj žalbi.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj PVL-5/05 od 23. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za sudsku zaštitu izjavljen protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-300/05 od 11. maja 2005. godine. U obrazloženju se navodi da suprotno apelantovim tvrdnjama ovaj sud smatra da su tokom prekršajnog postupka utvrđene sve činjenice koje su bile bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjen materijalni propis kada je apelant kažnjen za navedeni prekršaj. Iz iskaza svjedoka policijskog radnika Policijske uprave Sanski Most proizlazi da je on prilikom obavljanja redovne kontrole saobraćaja zaustavio apelantovo vozilo i da apelant uopće nije spominjao da mu je supruga bolesna, već mu je rekao da je on privatnik i da mora raditi. Svjedok liječnik u svom iskazu nije potvrdio apelantove navode da mu je supruga bila teško bolesna, već je naveo da je apelant došao njegovoj kući i rekao da mu se supruga nalazi u Domu zdravlja Sanski Most, da je na apelantov zahtjev izdao potvrdu koja nije vjerodostojna, jer nije bila protokolirana, te da se apelantova supruga nije nalazila u teškom zdravstvenom stanju. Prema mišljenju suda sve to ukazuje na zaključak da je apelant nakon što su ga zaustavila ovlaštena službena lica Policijske uprave zbog redovne kontrole saobraćaja, kada je utvrđeno da je upravljao motornim vozilom u vrijeme trajanja zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije, inscenirao bolest svoje supruge s ciljem otklanjanja prekršajne odgovornosti i pokušaja uvjeravanja suda da je postupao u krajnjoj nuždi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je odlučna činjenica koju je prvostepeni sud pogrešno utvrdio iz iskaza saslušanog ljekara kao svjedoka koji je i nakon prvostepenog postupka izjavio da nije rekao da je pregled izvršio u periodu od 12 do 13 sati nego upravo u 15,30 sati kako je navedeno u potvrdi od 25. septembra 2004. godine koju je izdao saslušani svjedok. Apelant se žali što mu sud nije omogućio prisustvovanje saslušanju ovog svjedoka kako bi mu mogao postavljati pitanja, odnosno da se izvrši suočenje apelanta i saslušanog svjedoka, ljekara Sabahudina Mujčinovića. Osim prvostepenog i drugostepenog suda, niti Kantonalni sud odlučujući o zahtjevu za sudsku zaštitu nije cijenio činjenicu što apelant nije prisustvovao saslušanju navedenog svjedoka na šta je apelant ukazivao i u žalbi i u zahtjevu za sudsku zaštitu. Navodi da je Općinski sud za prekršaje rješenje zasnovao isključivo na iskazu policajca i svjedoka ljekara, te ga stoga i proglasio krivim povređujući mu u cijelosti pravo na odbranu i pravo na raspravljanje pred sudom čime je direktno povrijedio i Evropsku konvenciju. Ističe da je stanovište prvostepenog suda prihvatio i drugostepeni sud, te je odbio i njegov prijedlog za suočenje sa svjedocima smatrajući da su mu procesna prava u svemu poštivana. Apelant ukazuje da su mu povrijeđena prava u postupku u kojem mu je utvrđena prekršajna odgovornost navodeći da mu nije bila pružena mogućnost učestvovanja u postupku prilikom ispitivanja svjedoka kako bi im postavio određena pitanja koja bi također bila bitna i od utjecaja kod donošenja prvostepenog rješenja.

b) Odgovor na apelaciju

11. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji koja su zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije o čemu svjedoče rješenja Kantonalnog suda za prekršaje i Kantonalnog suda kojima su kao neosnovani odbijeni apelantova žalba i zahtjev za sudsku zaštitu i potvrđeno prvostepeno rješenje.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o prekršajima («Službene novine FBiH» broj 31/06) relevantne odredbe glase:

«Član 7.

Prava lica okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom.

Takva lica imaju pravo:

1) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom;

2) da u najkraćem roku budu obaviještene, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;

3) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu njihove odbrane;

4) da se brane lično ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde;

5) da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete;

6) da dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu.»

13. Zakon o prekršajima («Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona» br. 4/97 i 7/98) relevantne odredbe glase:

«Član .

Okrivljeni ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca.

Član 140.

(4) U pogledu saslušanja okrivljenog, suočenja i učestvovanja tumača primjenjuju se odredbe zakona o krivičnom postupku koje se primjenjuju na području kantona.»

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pvl-5/05 od 23. decembra 2005. godine protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 12. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant navodi da mu je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje :

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.»

20. Član 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: «1.

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

3.

Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c.

[...]braniti se lično ili uz pomoć branioca [...] d.

[...]sam ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbe[...] .»

21. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta.

22. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

23. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990.

godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojim se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, osiguranje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.

24. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio na osnovu kriterija prirode prekršaja da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da se izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu zamijeniti kaznom zatvora što, također, upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi.

25. Apelant se žali da mu nije bila pružena mogućnost učestvovanja u postupku prilikom ispitivanja svjedoka na šta je on ukazivao i u žalbenom postupku. Također se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao isključivo na iskazu saslušanih svjedoka liječnika i policajca, te ga na osnovu toga i proglasio krivim povređujući mu time pravo na odbranu i pravo na raspravljanje pred sudom što je prihvatio i Kantonalni sud odbijajući njegove žalbene navode. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije.

26. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije , presuda od 6. decembra 1988.

godine, serija A, broj 146, stav 68; te Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

27. Ustavni sud konstatira da zahtjev «pravičnog saslušanja» u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano s pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994.

godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo praćenja postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za ljudska prava smatrao je da, mada to nije izričito spomenuto u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice «optuženo za krivični prekršaj» ima pravo učestvovati na saslušanju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može biti kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje je li takav izuzetak dozvoljen zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dozvoljen samo ako optuženi ima pravo biti prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za ljudska prava naveo je da pojam «pravičnog suđenja» podrazumijeva da lica optužena za krivični prekršaj kao princip imaju pravo biti prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13 i 14). Međutim, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje kada optuženom nije dato pravo prisustva na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao samo činjenici da je lice bilo prisutno na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46).

28. Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je to pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo praćenja postupka. Stoga, svrha i cilj člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. podrazumijevaju prisustvo okrivljenika na suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile s dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantno lice o ročištu i mogu biti dozvoljene u interesu provođenja pravde u nekim slučajevima bolesti. Nadalje, Ustavni sud konstatira da pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo prisustvovanje optuženog svim radnjama u postupku.

29. Ustavni sud primjećuje da je apelant u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi s kritičnim događajem. Nakon toga sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke liječnika Sabahudina Mujčinovića i policajca Esada Jusufovića. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine osporeno rješenje i u ponovnom postupku omogući mu da sam ispita svjedoke na čijim izjavama je sud zasnovao odluku, pogotovo što je usmena izjava svjedoka liječnika kontradiktorna pismenoj potvrdi od 25. septembra 2004. godine i što je ovaj svjedok tvrdio da se nije radilo o hitnom slučaju kod apelantove supruge. Zatražio je izvršenje suočavanja između njega i svjedoka liječnika i policajca. Drugostepeni sud nije uvažio apelantov prijedlog, te mu je odbijena žalba utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V.

protiv Holandije presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana ovaj princip «jednakosti pred sudom» čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri i na upravne postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Holandije presuda od 29.

maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi s mnogo pitanja. Princip «jednakosti pred sudom» podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropsku komisiju za ljudska prava, odluka Lynas protiv Švicarske od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444- 446). Svakoj se strani mora dati prilika suprotstavljanja argumentima koje je izložila druga strana.

31. Ustavni sud dalje konstatira da je pravo pozivanja i ispitivanja svjedoka iz člana 6. stav 3. tačka d. tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opći princip je, prema tome, da optuženim licima mora biti dozvoljeno pozivanje i ispitivanje bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti ispitati svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U principu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije , presuda od 6.

decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78).

32. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatira da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku svojim navodima suprotstaviti se argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu saslušanja apelanta i svjedoka liječnika i policajca, što je prihvatio i drugostepeni sud ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku prilikom saslušanja svjedoka, a kojom prilikom bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanih svjedoka. Ustavni sud zaključuje da u provedenom postupku apelantu nije bilo omogućeno učestvovanje u raspravi na kojoj bi bio u mogućnosti iznijeti svoju odbranu i svoje argumente suprotstaviti navodima suprotne strane.

33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije, jer apelantu nije bilo omogućeno prisustvovanje suđenju kada su ispitivani svjedoci kako bi mogao suprotstaviti svoje argumente navodima suprotne strane.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-55/06 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio