Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-396/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.d. Zavidovići)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-396/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juna 2007.godine, u predmetu broj AP-396/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.d. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.d. Zavidovići podnesena protiv presude Vrhovnog suda FBiH, broj Rev-502/04 od 8. decembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1947/03 od 30. marta 2004. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P- 345/01 od 4. septembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa, po ovlaštenju zakonskog zastupnika apelanta, Bahrije Muminović, diplomirane pravnice iz Zavidovića, podnio je, 23. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-502/04 od 8. decembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1947/03 od 30. marta 2004. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-345/01 od 4. septembra 2003. godine,

2. Općinski sud je presudom broj P-345/01 od 4. septembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1947/03 od 30. marta 2004. godine, utvrdio da je apelant dužan isplatiti tužitelju (uposleniku apelanta) na ime naknade nematerijalne štete iznose kako slijedi: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 5.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 4.000,00 KM i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 8.000,00 KM ili ukupno 17.000,00 KM sa kamatom na ovaj iznos počev od 4. septembra 2003. godine do isplate, te naknaditi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je tužitelj radnik apelanta na mjestu vozač servisnog vozila. Kada je 26. aprila 2001. godine u krugu preduzeća zajedno sa variocem vario zakačku stranice naišao je kamion, takođe vlasništvo tuženog i zakačio tužitelja, nanijevši mu teške tjelesne povrede. Kamionom je upravljao radnik tuženog, zaposlen na radnom mjestu vozača. S obzirom da je tužitelj pretrpio štetu od radnika apelanta, koji je u krivičnom postupku oglašen krivim po pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj K-126/01 od 5. marta 2002. godine, odnosno kako je u tom postupku utvrđeno da je do nesreće u kojoj je tužitelj pretrpio povrede, došlo usljed propusta radnika apelanta, to je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. O visini tužbenog zahtjeva sud je odlučio prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra. Sud smatra da iznos koji je dosudio za pretrpljenje fizičke bolove predstavlja pravičnu novčanu naknadu kako to predviđa član 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima. Što se tiče pretrpljenog straha sud je dosudio iznos od 4.000,00 KM cijeneći nalaz vještaka. Sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti u iznosu od 8.000,00 KM. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za ovaj vid štete sud je tužitelja odbio iz razloga što nije dokazao svoju tvrdnju da je šećerna bolest prouzrokovana ovom povredom. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog naruženosti, sud je tužitelja odbio s obzirom da se na desnom skočnom zglobu nalazi vrlo diskretan manji ožiljak nastao kao posljedica povrede.

4. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-502/04 od 8. decembra 2005. godine revizija apelanta je odbijena kao neosnovana temeljem člana 375. ranijeg Zakona o parničnom postupku iz 1998. godine, a u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku.

5. Apelant se žali, da je osporenim presudama izvršena povreda njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ističe da su redovni sudovi u provedenom sudskom postupku pogrešno utvrdli činjenice i pogrešno primijenili zakon. Radi se o očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer su sudovi obavezali apelanta na naknadu štete po principu objektivne odgovornosti od opasne stvari, pozivajući se na odredbe člana 171. stav 1. i čl. 173. i

200. Zakona o obligacionim odnosima, iako uzrok povrede tužitelja nije poticao od opasne stvari niti od opasne djelatnosti apelanta, već od subjektivnog elementa odgovornosti, to jeste od skrivljene radnje vozača apelanta Ramiza Šehića. Pomenuti vozač je svojom nepažnjom prouzrokovao povređivanje tužitelja, a što je utvrđeno pravosnažnom presudom Općinskog suda broj K-126/01 od 5. marta 2002. godine. Po mišljenju apelanta zbog toga ne postoji njegova pasivna legitimacija u predmetnom parničnom postupku. Dalje se žali da redovni sudovi nisu pravilno odlučili u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu nematerijalne štete.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak u kojem su utvrdili relevantne činjenice vezane za apelantovu odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Apelant je naveo da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u provedenom parničnom postupku pogrešno utvrdili odlučne činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, sudovi su utvrdili da je apelant odgovoran za štetu od opasne stvari primjenjujući odredbu člana 174. stav 1. Zakona o obligacionom odnosima prema kojoj za «za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac». Apelant ističe da je šteta u konkretnom slučaju nastala isključivo nepažnjom njegovog vozača, što je dokazao u postupku, te da je trebalo primijeniti odredbu člana 177. stav 2. Zakona o obligacionom odnosima, prema kojoj «imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti». Redovni sudovi su u presudama dali obrazloženje u vezi apelantove odgovornosti za nastalu štetu. U pogledu utvrđenih osnova i visine nematerijalne štete Općinski sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku neuropsihijatru i dao detaljno obrazloženje za svoju odluku. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

11. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-396/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja»… | Sudska praksa | Aktio