Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-221/06 (R. K.)
Odluka donesena 05. 06. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-221/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i Mato Tadić i Seada Palavrić sudije, na sjednici održanoj 5. juna 2007.g, u predmetu broj AP-221/06, rješavajući apelaciju Radmile Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Kovačević podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-351/03 od 29. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj Rs-551/03 od 7. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokatica iz Banjaluke, podnijela je 24. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-351/03 od 29. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-551/03 od 7. jula 2003. godine. Ustavni sud je od apelantice 8. januara 2007. godine tražio dopunu apelacije, koju je apelantica dostavila Ustavnom sudu 26. januara 2007. godine.
2. Apelantici je prestao radni odnos, rješenjem generalnog direktora JU Dom Zdravlja Banjaluka ( u daljnjem tekstu: tuženi), broj 0501-2067 od 18. juna 2002. godine, nakon navršene 41 godine radnog staža, zbog ispunjenja zakonskih uslova odlaska u penziju i utvrđeno je da će se otpremnina obračunati prema odredbama člana 55. Opšteg kolektivnog ugovora, po posebnoj odluci direktora tuženog, broj 0501-1634/02 od 21. maja 2002. godine.
3. Apelantica je 2. jula 2002. godine podnijela Upravnom odboru tuženog prigovor na rješenje generalnog direktora tuženog, broj 0501-2067 od 18. juna 2002. godine. Upravni odbor je odlukom, broj 0501-2766-11 od 3. septembra 2002. godine djelimično usvojio prigovor apelantice, u odnosu na način regulisanja otpremnine u skladu sa članom 127. Zakona o radu. U ostalom dijelu, koji se odnosi na godine staža kod poslodavca prigovor je odbijen sa obrazloženjem da je uvidom u dosije apelantice utvrđeno da je ista od 10. marta 1961. godine do 28. februara 1980. godine radila u OOUR Kirurške službe-ORL, koja je u navedeno vrijeme, predstavljala Ustanovu referalnog nivoa, tako da se vrijeme koje je apelantica provela u toj Službi ne može podvesti pod radni staž proveden kod tuženog.
4. Apelantica je 26. februara 2003. godine podnijela tužbu protiv poslodavca radi isplate razlike otpremnine od 5.165,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, za preostalih 19 godina radnog staža, smatrajući da joj pripada otpremnina za svih 41 godinu radnog staža ostvarenih kod istog poslodavca, uz isplatu i drugih potraživanja koja su ostvarena na radu i po osnovu rada, kao i poništenje akata koji su u suprotnosti sa tužbenim zahtjevom apelantice.
5. Presudom Osnovnog suda, broj Rs-551/03 od 7. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Ž-351/03 od 29. novembra 2005. godine, apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
6. U obrazloženju prvostepene presude se, između ostalog, ističe da je po ocjeni tog suda tužbeni zahtjev apelantice neosnovan jer joj radni odnos nije prestao otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, kako je regulisano članom 127. stav 1. Zakona o radu (Službeni glasnik RS», br. 38/00, 40/00 i 47/02), prema kojem radnici kojima «radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca» imaju pravo na otpremninu od najmanje jedne trećine prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, već joj je radni odnos prestao po sili zakona, zbog odlaska u penziju. Stoga, po ocjeni Osnovnog suda dužina rada kod poslodavca nije pravno relevantna, nego je pravno relevantan osnov za prestanak radnog odnosa. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude ukazao na član 128. Zakona o radu, kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom bliže određuju obim i način ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na član 55. stav 1. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora («Sl. glasnik RS», br. 13/98, 39/99, 26/00 i 21/00), koji je po ocjeni Osnovnog suda primjenjiv u konkretnom slučaju, po kojem poslodavac zaposlenicima isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja, između ostalog, i otpremninu prilikom odlaska u penziju, a u visini trostruke plate zaposlenog. Osnovni sud je ukazao i na član 47. Pravilnika o radu tuženog, kojim je propisano da se na sve ono što nije regulisano tim Pravilnikom primjenjuju odredbe Zakona o radu i odredbe Opšteg Kolektivnog ugovora. Utvrđeno je da je u skladu sa pomenutim Opštim Kolektivnim ugovorom direktor tuženog donio odluku, broj 1634/02 od 21. maja 2002. godine, kojom se svim radnicima, kojim zbog odlaska u penziju prestaje ugovor o radu-radni odnos, otpremnina mora obračunati u skladu sa članom 55. tačka 7. Opšteg Kolektivnog ugovora. Protivno ovoj odluci i Opštem Kolektivnom ugovoru, tuženi poslodavac je apelantici isplatio otpremninu 12. septembra 2002. godine, u kojoj je obračunao iznos otpremnine za 22 godine koje je radnica provela kod tuženog poslodavca, a ne tri prosječne plate. Ovako isplaćena naknada je, po ocjeni Osnovnog suda preplaćena, što je suprotno Zakonu o radu, kao što je suprotno zakonu da apelantica nije otišla u penziju sa navršenih 40 godina radnog, odnosno penzijskog staža, po sili zakona, nego je bila u radnom odnosu ostvarivši preko 41 godinu radnog staža. Iz navedenih razloga apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
7. U obrazloženju drugostepene presude se, pored ostalog, ističe da je pobijana presuda u svemu zakonita i pravilna, jer su u razjašnjenju spornog odnosa između apelantice i tuženog pravilno primjenjene odredbe Zakona o radu i Opšteg Kolektivnog ugovora, te Pravilnika o radu tuženog, što je utvrdio i prvostepeni sud i o tome, po ocjeni drugostepenog suda, dao valjano obrazloženje.
8. Nezadovoljna presudama redovnih sudova apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji osporava činjenično stanje koje su sudovi utvrdili i primjenu materijalnih propisa ponavljajući navode koje je isticala u toku prvostepenog i žalbenog postupka. Ističe da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan preuzeti ulogu redovnih sudova u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. U konkretnom slučaju nezadovoljna presudama redovnih sudova, apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Shodno utvđenim činjenicama sudovi su zaključili da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, iz detaljnog i iscrpnog obrazloženja sudova nedvosmisleno je da prema odredbama člana 127. Zakona o radu samo radnici kojim radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca imaju pravo na otpremninu u određenom iznosu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca. U predmetnom postupku nesporno je utvrđeno da je apelantici radni odnos prestao po sili zakona, zbog ispunjenja zakonskih uslova za odlazak u starosnu penziju, a ne otkazom ugovora o radu od strane poslodavca. Po ocjeni Ustavnog suda, očigledno je da je od te utvrđene okolnosti zavisio i ishod cijelog sudskog postupka. Ustavni sud takođe smatra da su sudovi dali iscrpne, valjane i uvjerljive razloge koji predstavljaju logičnu ocjenu svih dokaza na osnovu kojih su na utvrđeno činjenično stanje primjenili materijalne propise.
13. Nasuprot izloženog, apelantica ponavlja navode iz prvostepenog i drugostepenog postupka i ne nudi dokaze i činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da su osporenim presudama povrede prava na koja se poziva vjerovatna i moguća. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Paušalnim navodima koji su zasnovani na nezadovoljstvu donesenim presudama, apelantica po ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način nije učinila vjerovatnim da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje.
14. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
15. U vezi sa apelanticinim navodima o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminisana, nije dala bilo kakvo obrazloženje tih navoda niti je dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović