Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-255/06 (A. M., S. M. i I. G.)
Odluka donesena 05. 06. 2007.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-255/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i Mato Tadić i Seada Palavrić sudije, na sjednici održanoj 5. juna 2007.godine, u predmetu broj AP-255/06, rješavajući apelaciju Asade Mutapčić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asade Mutapčić, Sadete Mujagić i Ivana Grubešića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-345/05 od 21. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-940/04 od 24. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asada Mutapčić, Sadeta Mujagić i Ivan Grubešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 6. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-345/05 od 21. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-940/04 od 24. januara 2005. godine.
2. Upravni odbor poslodavca apelanata RMK «Promet» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) je 19. aprila 2002. godine donio odluku kojom se apelanti proglašavaju tehnološkim viškom. Tuženi je 22. aprila 2002. godine donio odluke o prestanku radnog odnosa apelantima od 31. maja 2002. godine i to za Asadu Mutapčić odluku broj 28 01 03/36, za Sadetu Mujagić odluku broj 28 01 03/40 i za Ivana Grubešića odluku broj 28 01 03/37. U obrazloženju tih odluka se navodi da je poslovni prostor u kom su radili apelanti preuzeo novi vlasnik i da je Upravni odbor tuženog donio odluku o prestanku rada prodavnice broj 3. u kojoj su apelanti radili od 30. aprila 2002. godine. Dalje se navodi da je apelantima ponuđeno da zasnuju radni odnos sa novim vlasnikom poslovnog prostora na neodređeno vrijeme, što su oni odbili, iako su bili upozoreni da će, ako ne prihvate ponuđeni radni odnos biti tehnološki višak. Odlukom Upravnog odbora tuženog, broj 28 00 EH/4/02 od 30. maja 2002. godine odbijeni su prigovori apelanata na odluke o prestanku radnog odnosa, kao neosnovani.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-940/04 od 24. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-345/05 od 21. novembra 2005. godine u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili poništenje odluka tuženog poslodavca o prestanku radnog odnosa apelantima, te isplatu plaća koje bi ostvarili od dana donošenja pobijanih odluka o prestanku radnog odnosa pa do 1. oktobra 2004. godine.
4. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud ukazuje na odredbu člana 98. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99 i 32/00), kojom je propisano da je poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca namjerava da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, najmanje petorice zaposlenika, dužan konsultirati se sa vijećem zaposlenika, ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika sa sindikatom, koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika. Općinski sud konstatuje da apelanti svoj tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da su odluke o prestanku radnog odnosa apelanata nezakonite, jer je tuženi u vrijeme kada je donio osporavane akte otpustio još 25 radnika, pa je, po njihovom mišljenju, bio dužan u skladu s citiranom zakonskom odredbom pribaviti mišljenje vijeća zaposlenika i poduzeti mjere u skladu s članom 99. Zakona o radu, koji propisuje obavezu izrade programa zbrinavanja viška zaposlenika. Sud je ocijenio da apelanti predloženim i provedenim dokazima nisu dokazali tu činjenicu, jer je nasuprot navodima iz tužbenog zahtjeva u postupku utvrđeno da tuženi nije otpustio 25 radnika, niti ih je proglasio tehnološkim viškom, već je iste preuzela vlada ZE-DO kantona. Kako apelanti nisu u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj 53/03) dokazali činjenice na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev, njihova tužba je odbijena kao neosnovana.
5. U obrazloženju drugostepene presude, očitujući se na žalbene navode da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, Kantonalni sud ističe da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je tuženi pravni subjekt koji zapošljava više od 15 radnika. Također je nesporno utvrđeno da je tuženi otkazao ugovor o radu samo apelantima. Kantonalni sud ističe da tvrdnja apelanata koju ističu tokom cijelog postupka da je tuženi otkazao ugovor o radu za još 25 zaposlenika nije tačna jer u spisu postoji pismeni sporazum za svakog zaposlenika pojedinačno, budući da je između tuženog, kao poslodavca i 25 zaposlenika tuženog postignut sporazum o prestanku radnog odnosa zaposlenicima kod tuženog. Stoga je Kantonalni sud prihvatio pravnu ocjenu prvostepenog suda da nije postojala obaveza tuženog da prilikom davanja otkaza apelantima konsultuje vijeće zaposlenika, odnosno sindikat, jer je ugovor otkazan samo za tri zaposlenika, a za ostale radnike ugovor je raskinut njihovim pismenim sporazumom sa poslodavcem, odnosno tuženim. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da je pobijana presuda zakonita, pa je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.
6. Nezadovoljni presudama redovnih sudova apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji osporavaju primjenu materijalnih propisa ponavljajući navode koje su isticali u toku prvostepenog i žalbenog postupka. Ističu da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te odredbe člana 6. tačka 1. i člana 7. stav 1. alineja a) i stava 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Posebno ukazuju da se, po njihovom mišljenju, apelantima radni odnos prekida zato što odbijaju preći kod novog poslodavca, a tuženi poslodavac ih proglašava tehnološkim viškom pokušavajući time izbjeći primjenu člana 105. Zakona o radu, koji propisuje da se u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr. ), ugovori o radu prenose na novog poslodavca, u skladu sa kolektivnim ugovorom. Redovni sudovi, navodno, odbijanju da razmotre ove tvrdnje apelanata, što po njihovoj ocjeni predstavlja povredu njihovog prava na pravično suđenje i povredu prava na djelotvoran pravni lijek. Apelanti smatraju da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava došlo i do povrede njihovog prava na rad, odnosno lišeni su mogućnosti da zarade dovoljno za život izabranim ili prihvaćenim radom, kao i prava na pristojan život apelanata i njihovih obitelji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su sudovi u pobijanim presudama pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02; odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju nezadovoljni presudama redovnih sudova, apelanti osporavaju primjenu materijalnog prava i sugerišu zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Budući da su apelanti postavili tužbeni zahtjev tako da su tražili da se ponište odluke poslodavca o prestanku radnog odnosa kao nezakonite jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 98. Zakona o radu, smatrajući da je poslodavac prije donošenja osporenih odluka morao konsultovati vijeće zaposlenika, jer je u vrijeme kad su radnici otpušteni, po ocjeni apelanata, otpušteno više od pet radnika, odnosno još 25 zaposlenika tuženog, apelanti su morali dokazati ovaj svoj navod. Po ocjeni Ustavnog suda, očigledno je da je od toga zavisio i ishod cijelog sudskog postupka. Međutim, apelanti u postupku pred redovnim sudovima pune jurisdikcije na dvije sudske instance nisu uspjeli dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva. U postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da 25 radnika koje je preuzela vlada ZE-
DO kantona nisu otpušteni, nego su sporazumno raskinuli ugovor o radu sa tuženim poslodavcem, a da je tuženi poslodavac otpustio samo tri radnika, odnosno apelante. U predmetnom postupku, nasuprot navodima apelacije da su poslodavac i redovni sudovi «svjesno eskivirali primjenu člana
105. Zakona o radu», nesporno je utvrđeno da je apelantima u skladu s članom 105. Zakona o radu ponuđeno da potpišu ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa novim poslodavcem, što su oni odbili, čime su se svojevoljno odrekli prava zagarantovanog ovim članom. Shodno nesporno utvđenim činjenicama sudovi su zaključili da tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. Općinski sud se pozvao na odgovarajuću odredbu ZPP, koja propisuje obavezu stranaka u postupku da svoje navode dokažu, što apelanti nisu uspjeli u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da su sudovi dali iscrpne, valjane i uvjerljive razloge koji predstavljaju logičnu ocjenu svih dokaza na osnovu kojih su na utvrđeno činjenično stanje primjenili materijalne propise.
11. Nasuprot izloženog, apelanti ponavljaju navode iz prvostepenog i drugostepenog postupka i ne nude dokaze i činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da je povreda prava na koja se pozivaju vjerovatna i moguća. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Paušalnim navodima koji su zasnovani na nezadovoljstvu pobijanim presudama, apelanti, po ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način nisu učinili vjerovatnim da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti također, smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena i njihova prava na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske Konvencije. U odnosu na ove navode, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju apelanti, nasuprot njihovim navodima, imali na raspolaganju žalbu protiv prvostepene presude, što je efektivan pravni lijek, koji su apelanti iskoristili. Ustavni sud konstatuje da su izjavljenom žalbom apelanti izdejstvovali da drugostepeni sud meritorno ispita pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata pobijanom presudom, kojom je njihova žalba odbijena, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da su apelanti ostvarili pravo da njihovu žalbu razmatra drugostepeni sud pune jurisdikcije, to su njihovi navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek očigledno neosnovani. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na efektivan pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Također, Ustavni sud smatra da apelanti osim pozivanja na povredu prava iz člana 6. tačka 1. i člana 7. stava 1. alineja a) i stava 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ne nude nikakve činjenice niti dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda tog ustavnog prava. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine garantovano uživanje bez diskriminacije svih prava iz međunarodnih dokumenata koji su navedeni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, među kojima je i pomenuti pakt. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi iz apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović