Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/07 (D. P.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1066/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-1066/07, rješavajući apelaciju Dragana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Popovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Kž-07-000 054 od 20. marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 113-0-Kv-07-000 019 od 13. marta 2007. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1, 3. i

4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Popovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Kž-07-000 054 od 20. marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 113-0-Kv-07-000 019 od 13. marta 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Popović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 10. aprila 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 054 od 20. marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 113-0-Kv-07-000 019 od 13. marta 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio Okružnom sudu da prilikom sljedeće odluke o preispitivanju pritvora, tj. 5. maja 2007. godine u odnosu na apelanta postupi u smislu odredbe iz člana 189. stav 1 tačka g) i člana 194. tačka 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te člana 5. tačke 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)».

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda, broj 013-0-Kpp-06-000-031 od 12. oktobra 2006. godine, određen je pritvor protiv apelanta kao osumnjičenog, koji se računao od 11. oktobra 2006. godine od 18,45 sati.

3. Rješenjem Okružnog suda, broj 013-0-Kv-06-000 058 od 9. novembra 2006. godine produžen je pritvor protiv apelanta kao osumnjičenog na osnovu člana 189. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS za još dva mjeseca, a rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-06-000 256 od 23. novembra 2006. godine, prvostepeno rješenje o produženju pritvora je preinačeno tako što je pritvor protiv osumnjičenog apelanta produžen iz razloga propisanog odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS.

4. Optužnicom Okružnog tužilaštva u Doboju, broj Kt-1264/06 od 22. decembra 2006. godine, koja je potvrđena rješenjem sudije za prethodno saslušanje Okružnog suda, broj 013-0-Kps-06-000 020 od 3. januara 2007. godine, apelant je optužen da je počinio sljedeća krivična djela u sticaju: polno nasilje nad djetetom iz člana 195. st. 1. i 4. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), silovanje iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, iskorištavanje djece i maloljetnih lica za pornografiju iz člana 199. stav 1. KZ RS, proizvodnja i prikazivanje dječije pornografije iz člana 200. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, a u vezi sa članom 42. istog zakona.

5. Pritvor protiv apelanta je produžen nakon potvrđivanja optužnice rješenjem Okružnog suda, broj 013-0-Kv-07-000 001 od 5. januara 2007. godine. Navedenim rješenjem određeno je da taj pritvor može trajati najduže godinu dana i da je sud dužan da vrši kontrolu opravadanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

6. Rješenjem Okružnog suda, broj 113-0-Kv-07-000 019 od 13. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 054 od 20. marta 2007. godine, apelantu je produžen pritvor na osnovu člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS, s tim da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

7. U obrazloženju prvostepenog rješenja se ističe da je vijeće tog suda vršeći dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora našlo da i dalje stoje svi razlozi za zadržavanje optuženog u pritvoru na osnovu člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS, a koji propisuje da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, ako je u pitanju djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Obrazlažući rješenje o produženju pritvora u pogledu primjene člana 189. stav 1. tačka g). ZKP RS Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant optužen za djelo za koje se može izreći deset godina i teža kazna, čime je objektivizirana prva neophodna komponenta za primjenu ovog pritvorskog osnova, dok je druga komponenta pritvorskog osnova po ocjeni ovog suda realizovana time što postoji opasnost od uznemirenja javnosti jer se radi o djelima koja izazivaju ogorčenje i revolt rodbine oštećene i šire javnosti. Okružni sud je posebno ukazao na okolnost da je kratka vremenska distanca od izvršenja djela za koje se optuženi apelant tereti, kao i uzrast oštećene, koja je prvobitno kao dijete, a potom kao maloljetno lice bila prinuđena na obljubu sa više lica na naročito drzak i ponižavajući način, da je bila izložena kroz relativno duži vremenski period proživljavanju velikih neprijatnosti, te je zaključio da je zbog navedenih okolnosti, po ocjeni tog suda, produženje pritvora neophodno za sigurnost građana ili imovine.

8. Vrhovni sud se u obrazloženju drugostepenog rješenja, između ostalog, očitovao na žalbene navode apelanta da mu je pritvor navodno nezakonito produžen osam dana po isteku dvomjesečnog roka od dana donošenja prethodnog rješenja o produženju pritvora, navodeći da se kontrola opravdanosti pritvora u skladu s članom 194. stav 1. ZKP RS vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, te da je sud zakonito postupio kontrolišući opravdanost pritvora nakon 5. marta 2007. godine, odnosno po isteku dva mjeseca od dana donošenja prethodnog rješenja o produženju pritvora. Drugostepeni sud je ocijenio da vrijeme od osam dana u kome je prvostepeni sud kontrolisao opravdanost produženja pritvora, predstavlja blagovremen i razuman rok, a da čak ni eventualni propust prvostepenog suda da blagovremeno izvrši kontrolu opravdanosti pritvora i donese rješenje o produženju pritvora, ne može imati za posljedicu automatsko puštanje optuženog na slobodu, jer nema takvog zakonskog propisa. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan i apelantov žalbeni prigovor da Okružni sud uopšte nije preispitivao opravdanost produženja pritvora, ocjenivši da je prvostepni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice za produženje pritvora, dajući o tome jasne, potpune i određene razloge, koje kao takve prihvata i taj sud.

9. Apelant smatra je pobijanim rješenjima prekršeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav. 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešne primjene procesnog prava od strane redovnih sudova, a posebno što mu je pritvor produžen pobijanim prvostepenim rješenjem osam dana po isteku roka za preispitivanje osnovanosti pritvora, jer je po mišljenju apelanta sud trebao da preispita osnovanost produženja pritvora na dan kad se navršilo dva mjeseca od dana donošenja prethodnog rješenja o produženju pritvora. Pored navedenog, apelant smatra da je sud «prepisao obrazloženje rješenja od 5. januara 2007. godine i nije vršio bilo kakvu kontrolu razloga za dalje držanje apelanta u pritvoru».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

[...]4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...]9. ) apelacija je preuranjena;» Apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana

12. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i st. 3.i 4. Evropske konvencije. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, u ovom dijelu, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

14. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor određen na osnovu rješenja sudije za prethodno saslušanje Okružnog suda, broj 013-0-Kpp-06-000-031 od 12. oktobra 2006. godine. Također je nesporno da je pritvor protiv apelanta u konkretnom slučaju produžen na temelju odredaba ZKP RS, čiji član 194. stav 1 propisuje da se kontrola opravdanosti pritvora, nakon potrđivanja optužnice vrši po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Redovni sudovi su našli da u konkretnom slučaju i dalje na strani optuženog apelanta stoje razlozi iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS zbog kojih je apelantu nakon potvrđivanja optužnice produžen pritvor. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1. c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju relevantnih odredaba ZKP RS.

15. U odnosu na pitanje opravdanosti produženja pritvora, Evropski sud za ljudska prava je, u presudi W. protiv Švajcarske od 26. novembra 1992. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

16. Ustavni sud podsjeća da svako lice koje je lišeno slobode ima pravo da pokrene postupak pred sudom za osporavanje zakonitosti držanja u pritvoru. Sudovi koji ispituju zakonitost određivanjem pritvora moraju odlučiti «hitno» ili «bez odlaganja», i moraju narediti puštanje lica iz pritvora ako njegovo pritvaranje nije u skladu sa zakonom. Zahtjev da takva odluka mora biti donesena po hitnom postupku se odnosi na odluku u prvoj instanci koja se izjašnjava o tome da li je hapšenje zakonito, kao i na svaku žalbu na tu odluku predviđenu domaćim pravom i postupkom (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Navara protiv Francuske, od 23. novembra 1993. godine).

17. U odnosu na navode apelanta da je Okružni sud kontrolu opravdanosti produženja pritvora izvršio nezakonito, po isteku osam dana od donošenja prethodnog rješenja, čime je po ocjeni apelanta došlo do povrede njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1. c) u vezi s članom 5. stav 3. Evropske konvencije, te da Okružni sud nije ispitivao osnovanost produženja pritvora, nego samo prepisao obrazloženje prethodnog rješenja, Ustavni sud primjećuje da su ovi navodi identični žalbenim navodima apelanta na koje se u obrazloženju svog rješenja očitovao Vrhovni sud. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda su odbijeni ovi apelantovi žalbeni prigovori kao neosnovani, te je ukazano na odredbu člana 194. stav 1. ZKP RS, kojom je propisano da se kontrola opravdanosti pritvora, nakon potvrđivanja optužnice vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, a kako je dan posljednjeg rješenja o pritvoru 5. januar 2007. godine, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud zakonito postupio kontrolišući opravdanost pritvora nakon 5. marta 2007 godine, odnosno po isteku dvomjesečnog roka od dana donošenja prethodnog rješenja o produženju pritvora, te da je rok od osam dana za odlučivanje o osnovanosti produženja pritvora i donošenje rješenja zakonit i razuman. Također, Vrhovni sud je ocjenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice za produženje pritvora.

18. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili i produžavali organi sudske vlasti, u skladu sa relevatnim odredbama ZKP RS, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant izveden pred sudiju za za prethodno saslušanje Okružnog suda i da je doneseno rješenje o određivanju pritvora u roku od 24 sata od hapšenja, pri prvobitnom određivanu pritvora. Nadalje, osnovanost produženja pritvora, nasuprot navodima apelacije, zakonito je ispitana i pritvor je produžen pobijanim rješenjem Okružnog suda, u roku od osam dana po isteku posljednjeg rješenja o produženju pritvora. Po ocjeni Ustavnog suda navedeno postupanje u konkretnom slučaju predstavlja prihvatljivu ažurnosti suda pri kontroli zakonitosti produženja pritvora. Pored navedenog, apelant je u skladu s odredbama ZKP RS osporavajući zakonitost produženja pritvora izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji je o žalbi odlučio u roku od šest dana od donošenja prvostepenog rješenja, što po ocjeni Ustavnog suda predstavlja zadovoljavajuću ažurnost redovnih sudova u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske Konvencije.

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi niti jedan razlog koji bi potvrdio opravdanost apelantovih navoda, kojima ukazuje na povredu prava iz člana 5. stav 3. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske Konvencije, ili prava zaštićenih članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Apelacija je preuranjena

20. U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može dati dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68., i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18., objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

21. Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na ove apelantove žalbene navode, koji se tiču prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena, u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da rješenje Vrhovnog suda koje se pobija apelacijom nije odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, koji je trenutno u toku pred Okružnim sudom i koji nije okončan.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/07 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio