Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-452/06 (M. U.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat u prijašnje stanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-452/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine u predmetu broj AP-452/06, rješavajući apelaciju Muniba Uzunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muniba Uzunića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-245/05 od 23. decembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Kalesiji, broj P-113/03 od 6. januara 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Munib Uzunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Snagova, Opština Zvornik, podnio je 3. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-245/05 od 23. decembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Kalesiji ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-113/03 od 6. januara 2005. godine.

2. Iz spisa koji je dostavljen Ustavnom sudu se vidi da je apelant tražio od Federalnog ministarstva odbrane/obrane, Odjel za odbranu Sapna - Tuzla da u upravnom postupku reguliše pitanje oduzetih stvari za potrebe Armije Bosne i Hercegovine.

3. Kako je organ uprave osporio zahtjev apelanta, on je podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja visine štete koju je pretrpio oduzimanjem stvari za potrebe Armije Bosne i Hercegovine.

4. Presudom Općinskog suda broj P-113/03 od 7. jula 2004. godine, Općinski sud se oglasio nenadležnim u predmetu naknade štete, koju je apelant tražio od Federalnog ministarstva odbrane/obrane radi izuzetih stvari. Kako u daljem postupku apelant ovu odluku nije preuzeo, kako ga je sud poučio na glavnoj raspravi, podnio je prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje.

5. Rješenjem Općinskog suda, broj P-113/03 od 6. januara 2005. godine odbačen je kao nedopušten prijedlog apelanta za povrat u prijašnje stanje, zbog nepreuzete odluke Općinskog suda broj P-113/03 od 7. jula 2004. godine. Apelant nije preuzeo navedenu odluku, zbog toga što navodno nije znao da mora lično doći u sud, a na šta je bio upozoren od strane suda. Apelant je, naime, bio prisutan na glavnoj raspravi održanoj 7. maja 2004. godine kad mu je saopšteno da će sud donjeti presudu dana 7. juna 2004. godine i istu uručiti strankama uz upozorenje na posljedice nepreuzimanja iste.

6. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-245/05 od 23. decembra 2005. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U drugostepenom rješenju se navodi da je apelant propustio tzv. objektivni rok od 60 dana za ulaganje žalbe, pa je apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje valjalo odbaciti kao neblagovremen, a ne kao nedopušten kako je postupio prvostepeni sud.

7. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Apelant povredu navedenog ustavnog prava vidi u tome da je Općinski sud navodno namjerno prećutao saopštenje da stranke neposredno u roku od 30 dana po objavljivanju presude moraju u sudu podići odluku, tako da apelant usljed tog propusta suda nije znao za tu činjenicu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

9. U konkretnom slučaju apelant je apelaciju izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-245/05 od 23. decembra 2005. godine kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda, broj P- 113/03 od 6. januara 2005. godine, kojim je odbijen sa prijedlogom da se dopusti povrat u pređašnje stanje kao nedopušteno, zbog čega smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. U vezi navedenog Ustavni sud mora prvo da odluči da li se apelant može pozivati na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u slučaju kada je odbijen kao neosnovan njegov prijedlog za povrat u pređašnje stanje. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...] U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u pređašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u pređašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...].“

11. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, obzirom da se i ovdje radi o situaciji kada je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li će dozvoliti povrat u prijašnje stanje iz razloga što je apelant navodi da nije znao da mora lično doći u sud, dok nije odlučivao o meritumu tužbenog zahtijeva, tj. osnovanosti potraživanja apelanta prema tuženom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-452/06 (M. U.) | Sudska praksa | Aktio