Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/06 (Z. O.)
Odluka donesena 05. 06. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-798/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 06. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine, u predmetu broj AP-798/06, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž- 547/05 od 11. novembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1149/04 od 11. februara 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 13. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-547/05 od 11. novembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 1149/04 od 11. februara 2005. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine usvojena je tužba apelanta i poništeno rješenje Izvršnog odbora Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: AK RS) broj 01-VI-09/2003 od 1. septembra 2003. godine i oglašeno ništavim rješenje Upravnog odbora AK RS broj 01-02-128/70/95/1995 od 13. maja 1995, kojim je apelant brisan iz imenika advokata AK RS.
3. Zbog štete koju je pretrpio odbijanjem AK RS da bude upisan u imenik advokata, apelant je podnio tužbi Osnovnom sudu protiv tuženih Jovana Čizmovića, advokata iz Banja Luke i Krstana Simića, advokata iz Banja Luke i AK RS, koji su tada obavaljali dužnosti presjednika AK RS i predsjednika Izvršnog odbora AK RS. Po ovoj tužbi Osnovni sud se oglasio apsolutno nenadležnim, jer je utvrđeno da prema članu 18. stav 1. tačka 2. Zakona o advokaturi Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 37/02) o upisu advokata u AK RS odlučuje Izvršni odbor AK RS, a ne redovni sud, nakon čega se advokatu izdaje odgovarajuća legitimacija.
4. Takođe, apelant je 16. augusta 2004. godine podnio i prijedlog za određivanje mjera obezbjeđenja kojom je zatražio da sud, u smislu odredbe člana 37. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 59/03, 85/03 i 64/05 u daljnjem tekstu: ZIP) utvrdi imovinu tuženih i to tako da se zatraži od dužnika da dostave detaljan opis svoje imovine i da se od Ureda za katastar Grada Banja Luka zatraži izvještaj koja nepokretna imovina je evidentirana kao suvlasništvo ili vlasništvo tuženih dužnika, a da se nakon toga odredi mjera obezbjeđenja kojom će zabraniti tuženim da otuđe, opterete i raspolažu sa svojom ukupnom imovinom kao i da apelanta sud oslobodi obaveze da položi jemstvo, ako nije u finansijskoj mogućnosti da to učini.
5. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1149/05 od 11. februara 2005. godine odbio prijedlog apelanta za određivanje mjere obezbjeđenja utvrđivanja imovine tuženih i zabrane raspolaganja istom iz razloga što sud u parničnom postupku ne utvrđuje imovinu tuženih, naročito imajući u vidu odredbu člana 37 stav 1 i 2 ZIP-a, jer se imovina utvrđuje samo u izvršnom postupku ukoliko tražilac izvršenja posjeduje izvršnu ispravu. Kako apelant-tražilac izvršenja nije obezbjedio ove pretpostavke za pravne radnje koje je tražio, to je sud smatrao da nisu ispunjeni uslovi iz člana 269 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 271 stav 1 ZPP.
6. Rješavajući po žalbi apelanta, Okružni sud je rješenjem broj GŽ-547/05 od 11. novembra 2006. godine istu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio u cjelosti. U svom obrazloženju Okružni sud posebno ističe da tražilac izvršenja može u skladu sa odredbom člana 37 stav 1 ZIP-a tražiti od izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organizacija, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke, što podrazumjeva postojanje pravosnažne i izvršne isprave, a što u konkretnom slučaju tražiocu izvršenja odnosno apelantu nedostaje.
7. Apelant osporava navedena rješenja jer smatra da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povrede ovih ustavnih prava apelant vidi prvenstveno u činjenici da kao advokat kojem se osporava upis u AK RS, a posjeduje rješenje Okružnog suda broj U-208/04 od 12. augusta 2004. godine kojim je poništeno rješenje AK RS o njegovom brisanju iz imenika advokata, ima pravo da mu se odredi mjera obezbjeđenja tako da sud donese rješenje kojim bi naložio AK RS da ga ponovo upiše u imenik advokata.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[...] 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
10. Ustavni sud napominje da je osnovni cilj odredbe člana II/3 e)Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije garantiranje pravičnog postupka kojim se, između ostalog, utvrđuju građanska prava pojedinca. U ovom slučaju, Ustavni sud mora utvrditi da li postupak određivanja privremene mjere osiguranja predstavlja postupak u kojem se utvrđuje građansko pravo apelanta. Bivša Evropska komisija za ljudska prava je u slučaju X protiv Ujedinjenog kraljevstva (predstavka broj 7990/77, DR 24, tačka 4, strana 60-61), zaključila: «Ovaj postupak, [određivanja privremene mjere] zapravo, ne utvrđuje konačno građanska prava, pa čak ni privremeno...On samo utvrđuje njegovu (apelantovu) trenutnu poziciju do konačnog ishoda glavnog postupka. U tom smislu, Komisija zaključuje da je ovo pitanje izvan djelokruga člana 6. Konvencije, te da se apelantova žalba, prema tome, mora odbaciti...kao inkompatibilan sa odredbama Konvencije». Isti stav u svojoj praksi zauzeo je i Ustavni sud (vidi Odluku Ustavnog suda U-63/01 od 27. juna 1993. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH», broj 38/03).
11. U navedenom kontekstu, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju mjera obezbjeđenja ne prejudicira glavnu odluku. Mjera obezbjeđenja prestaje da važi pravosnažnim okončanjem postupka koji se vodi o glavnoj pravnoj stvari. Ona određuje privremenu apelantovu pravnu poziciju do konačnog ishoda glavnog postupka. Prema tome, postupak donošenja rješenja o izdavanju mjere obezbjeđenja ne određuje apelantova građanska prava u smislu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Apelacija se, iz ovih razloga, mora odbaciti pošto ovaj ustavnopravni predmet nije kompatibilan ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Nadalje, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na postupak određivanja privremene mjere osiguranja, a ne na bilo koji aspekt nekog od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenog prava. Stoga, činjenice koje apelant u apelaciji navodi ne ulaze «u opseg» zaštite tih ustavnih prava, tako da se ne može primijeniti član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na nediskriminaciju, takođe moraju odbaciti pošto nisu kompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović