Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-278/06 (I. P.)

Odluka donesena 05. 06. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
  • Ne bis in idem
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pristup spisima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-278/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 06. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. juni 2007.g, u predmetu broj AP-278/06, rješavajući apelaciju Ivana Pekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Pekića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Zenica, broj Kž-213/05 od 16. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Visoko, broj V-K-

176/01 od 28. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Pekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 9. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-213/05 od 16. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Visoko ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj V-K-176/01 od 28. aprila 2005. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP-278/06 od 15. marta 2006. godine, odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda, broj V-K-176/01 od 28.aprila 2005. godine, apelant je oglašen krivim što je u periodu od 1. januara 1997. godine do 6. oktobra 2000. godine, u Visokom kao odgovorno lice, direktor preduzeća za trgovinu usluge i spoljno trgovinski promet «Vinoplod-

Comerc» DJL Visoko, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravno lice u kojem je zaposlen, nakon uvoza cigareta marke «Ronhil», «York» i «Walterwolf» propustio da u skladu sa odredbom člana 11. stav 2. Zakona o posebnom porezu na duhanske prerađevine, uplati poseban porez-akcizu na uvozne cigarete u iznosu od 502.318,200 KM, te propustio da uplati porez na promet duhanskih prerađevina u iznosu od 166.281,75 KM i carinske dažbine na uvozne cigarete Tvornice duhana Rovinj za carinsko evidentiranje u iznosu od 2.743,03 KM, što ukupno iznosi 671.342,78 KM, oštetivši time Federaciju Bosne i Hercegovine za navedeni iznos, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi sa stavom 1. tačka 3. KZ FBiH. Na osnovu istog zakonskog propisa i čl. 33, 37. i 39. KZ FBiH apelant je osuđen na kazu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom na osnovu člana 111. KZ FBiH od preduzeća za trgovinu, usluge i spoljno trgovinski promet «Vinoplod Comerc» DJL Visoko oduzeta je imovinska korist u iznosu od 671.342,87 KM. Na osnovu člana 91. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka i vještačenja isplati konkretno određene novčane iznose.

4. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je odbranu apelanta cijenio kao priznanje izvršenja krivičnog djela jer apelant nije osporavao činjenicu da nije izvršio plaćanja navedena u izreci presude nego je samo ukazivao na po njemu objektivne teškoće koje su mu onemogućile izvršenje njegovih zakonskih obaveza, što sud nije mogao prihvatiti kao opravdane razloge i smatra da je apelant time želio umanjiti i izbjeći svoju krivičnu odgovornost. Sud dalje ističe da je nesporno da je apelant uvezene cigarete stavio u promet pa na osnovu istog činjeničnog stanja sud zaključuje da je realno i predpostaviti da je iz tih pravnih poslova ostvario materijalnu dobit od koje je novčana sredstva zadržao za druge namjere ne isplativši ni dio svojih zakonskih obaveza. Također ovaj sud navodi da je nesporno da je apelant bio upoznat sa svojim zakonskim obavezama vezanim za plaćanje poreza i carinskog evidentiranja jer je navedene zakonske obaveze vodio i u knjigovodstvenim karticama preduzeća «Vinioplod-Comerc» DJL Visoko, pa iako su sve te obaveze postojale na bilansnim pozicijama obaveza za carine, carinsko evidentiranje, porez na promet proizvoda i obaveza za poseban porez u iznosu od 681.281,10 KM, činjenica je da apelant nije svoje zakonske obaveze izmirio ni djelimično, ukazuje na okolnost da je djelo počinio sa direktnim umišljajem, da je bio svjestan nastupanja zabranjene posljedice i da je htio njegovo izvršenje.

5. Presudom Kantonalnog suda, broj Kž-213/05od 16. decembra 2005. godine, žalba apelanta djelimično je uvažena, a presuda Općinskog suda, brojV-K-176/01 od 28. aprila 2005. godine je preinačena u pogledu odluke o kazni, tako što se apelant za navedeno krivično djelo osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je ispitao prvostepenu presudu u kontekstu žalbenih prigovora te ne smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu time što je apelantu od strane finansijske policije oduzeta finansijska dokumentacija o poslovanju preduzeća u kojem je apelant radio kao direktor. Finansijska dokumentacija, navodi dalje sud, predstavlja dokaznu građu i kao takva podliježe odredbama o privremenom oduzimanju predmeta iz čl. 200-203. ZKP. Apelant je u toku postupka mogao koristiti svoje pravo vršenja uvida u navedenu dokumentaciju bilo da se nalazi u spisima predmeta ili na čuvanju kod drugog državnog organa, a i sadržina žalbe ne ukazuje da je apelantu uskraćeno davanje na uvid finansijske dokumentacije niti tako nešto proizilazi iz spisa predmeta prvostepenog postupka. Kantonalni sud ističe da su se u radnjama apelanta stekli svi zakonski elementi krivičnog djela zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. KZ FBiH, a koji su dokazani u prvostepenom postupku a sama žalba ne osporava navedene činjenice. Kantonalni sud navodi da ne može prihvatiti stanovište apelanta po kojem nedostaje subjektivni elemenat u biću navedenog krivičnog djela, jer je knjižio svoje poreske i druge finansijske obaveze i da nije imao namjeru da izbjegne njihovo plaćanje. Krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi, ističe sud, čini odgovorna osoba u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost i koja u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravnu osobu uskrati plaćanje sredstava iz poreskih i drugih fiskalnih obaveza u Fedraciji utvrđenih zakonom, a u objektivnim uslovima inkriminacije je da taj iznos prelazi 200.000 KM. Kantonalni sud nalazi da je u prvostepenom postupku na nesumnjiv način utvrđeno da su se u radnjama apelanta stekli svi zakonski elementi navedenog krivičnog djela, a to što je apelant samo formalno knjižio obaveze samo po sebi ne znači da nije trebao da izvrši plaćanje. Nadalje, Kantonalni sud ističe da sama činjenica da je apelant raspolagao sa novcem koji je trebao da plati po osnovu utvrđenih finansijskih obaveza, a to nije učinio, ukazuje i dokazuje činjenicu da je mogao izvršiti svoje obaveze. Na kraju Kantonalni sud ističe da to što je apelant bio prekršajno kažnjen ne može se smatrati presuđenom stvari u krivičnom postupku jer prekršajna i krivična odgovornost su dvije vrste odgovornosti kako po osnovu materijalniih tako i po osnovu procesnih propisa. Kantonalni sud je u odnosu na odluku o kazni istakao da se i sa blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja i da je kazna zatvora od jedne godine i tri mjeseca primjerena stepenu društvene opasnosti počinjenog djela i samog učinioca.

7. Nezadovoljan navedenim presudama apelant je Ustavnom sudu, podnio apelaciju u kojoj iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. U apelaciji se navodi kršenje apelantovog prava zagarantovanog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3b. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, jer je činjenični opis djela nerazumljiv i neprecizan kao i što je iz preduzeća u kojem je apelant direktor, oduzeta sva knjigovodstvena dokumentacija i nikada tokom postupka mu nije omogućeno da dođe do kompletne dokumentacije i da izvrši uvid u istu. Apelant ističe da je u postupku utvrđeno da su knjižene sve obaveze koje su navedene u činjeničnom opisu krivičnog djela, što znači da nije imao namjeru da izbjegne njihovo plaćanje, jer knjiženje znači prihvatanje izvršenja obaveze. Apelant navodi da nije mogao dva puta odgovarati za iste radnje, jer je odgovarao u prekršajnom postupku za neizvršenje predmetnih obaveza, a o čemu je sud dao pogrešno obrazloženje. Predlaže da se apelacija usvoji.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant između ostalog osporava utvrđeno činjenično stanje, smatrajući da isto nije dobro utvrđeno i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Apelant navodi da je u postupku utvrđeno da su knjižene sve obaveze koje su navedene u činjeničnom opisu krivičnog djela, što znači da nije imao namjeru da izbjegne njihovo plaćanje, jer knjiženje znači prihvatanje izvršenja obaveze. Ustavni sud primjećuje da je na ovu okolnost kako prvostepeni a tako i drugostepeni sud dao iscrpno obrazloženje, a Kantonalni sud između ostalog navodi: »[...] činjenica što optuženi svoje uredno knjižene finansijske obaveze nije izvršio, a uredno ih je knjižio, upravo ukazuje na postojanje direktnog umišljaja i namjere da se uskraćivanjem plaćanja, zakonom utvrđenih finansijskih obaveza, pribavi protivpravna imovinska korist za preduzeće «Vinoplod-Comerc» D.J.L. Visoko i to iznos od 671.342,78 KM, koliko je bio dužan platit» Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava ne predstavlja povredu ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, napominje nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. U vezi navoda apelanta da je činjenični opis djela nerazumljiv i neprecizan, Ustavni sud ističe da je u izreci pobijane prvostepene presude dat tačan i precizan opis krivičnog djela sa okolnostima i obilježjem krivičnog djela iz člana 259. stav 2. KZ FBiH, u vezi sa stavom 1. tačka 3. KZ FBiH, pa se navodi apelanta smatraju paušalnim. Dalje, u pogledu prigovora da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na odbranu jer je cjelokupna knjigovodstvena dokumentacija oduzeta i da mu u toku postupka nije omogućeno da dođe do kompletne dokumentacije i da izvrši uvid u istu, Ustavni sud zapaža da je finansijska dokumentacija privremeno oduzeta u skladu sa članom 200. ZKP, prema kojem. »predmeti koji se po krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i predati na čuvanje sudu ili će sud na drugi način osigurati njihovo čuvanje». Iz člana 6. stav 3 d). Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Apelant ničim nije dokazao da mu je onemogućen uvid u spis ili u finansijsku dokumentaciju koja je oduzeta iz preduzeća čiji je on bio direktor. To što se apelant nije u dozvoljenom obimu koristio svojim pravom samo po sebi ne znači da mu je pravo na odbranu bilo uskraćeno. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i vještaka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave vještaka i ostalih učesnika. Sud je primjenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

12. U odnosu na navode apelanta da nije mogao dva puta odgovarati za iste radnje, jer je odgovarao u prekršajnom postupku za neizvršenje predmetnih obaveza, a o čemu je sud dao pogrešno obrazloženje, Ustavni sud primjećuje da se u krivičnom postupku utvrđivala odgovornost apelanta za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi kako je to propisano članom 259. stav 2. KZ FBiH, dok se prekršajne radnje odnose na povredu Carinskog zakona, konkretno da «Vinoplod-Comerc» DJL Visoko kao pravno lice i apelant kao odgovorno lice, nisu u zakonskom roku od osam dana podnijeli dekleraciju za carinjenje konsignacione robe, čime su izvršili prekršaj iz člana 348. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona. Kantonalni sud je u vezi ovih žalbenih navoda apelanta dao jasno i precizno obrazloženje navodeći kako se u konkretnom slučaju radi o dvije vrste odgovornosti kako po osnovu materijalnih tako i procesnih propisa i da se ne može raditi o presuđenoj stvari. Naime, i Ustavni sud primjećuje da je činjenični opis radnje za koju je apelant prekršajno odgovarao potpuno različit od činjeničnog opisa radnje za koju je odgovarao u krivičnom postupku, pa stoga Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela ne bis in idem prema kojem ni jedna osoba ne može biti dva puta suđena za isto krivično djelo.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3b. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-278/06 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio